Foto: Index, Pixsell 

U MORU negativnosti i mediokriteta koji iscrpljuju hrvatski nogomet postoje i ljudi koji se nisu umorili i ideje koje nisu prevara. Jedan od njih je Matjaž Kek. 

56-godišnji Slovenac sutra će obilježiti pet godina na klupi Rijeke. Nitko u povijesti hrvatske lige nije toliko dugo, bez prekida, vodio jedan klub. 

Otkako je Kek debitirao za Rijeku protiv Intera 9. ožujka 2013. godine (2:1), kroz HNL je prošlo točno 70 trenera. ''Vizionari'' na Maksimiru i Poljudu potrošili su ih 16 (osam Dinamo, osam Hajduk), a Cibalija je smijenila čak 12 trenera. Dok je Kek uzdizao Rijeku, klubovi u HNL-u su u prosjeku promijenili 7,7 trenera, a Hrvatska je imala tri različita premijera.

U tih pet godina Rijeka je promijenila više od 100 igrača i gotovo cijelu šampionsku momčad. Jedini nezamjenjivi je Kek. Menadžer, trener i gazda svlačionice u Rijeci je stvorio sustav koji donosi rezultate, trofeje i živi novac iz Europe. Hrvatskoj unatoč, stvorio je europski klub.

Na klupi Rijeke odradio je 246 utakmica. Dobio ih je 151, izgubio 38 i remizirao 57 puta. U dugom razgovoru za Index Keka smo zamolili da prevrti film.

Kad ste dolazili u Rijeku, jeste li očekivali da će taj projekt trajati i koji je bio prvi cilj?

Ako prihvatiš neki posao i od prvog dana razmišljaš o tome kako ćeš izdržati, u startu zakidaš samog sebe. Ja se sve ove godine ubijam od razmišljanja kako da budem što bolji. Ja, a onda i moja ekipa. To je bio cilj od prvog dana. Kako da nešto promijenim, kako da nešto napravim još bolje i na neki način vratim Rijeci što mi je dala priliku i omogućila mi da se ne opterećujem time što će biti sutra ili prekosutra.

Iako rijetko dajete intervjue, u odnosu s igračima i upravom ste vrlo rječiti, glasni, pa i kritični. Kako biste ocijenili svoj rad, od 1 do 5? 

Najteže je ocjenjivati vlastiti rad, to je lakše vama sa strane. Netko će reći da sam bio loš, netko da sam prosječan. Ali Rijekina priča je vrlo kompleksna i ne može se samo tako ocijeniti, ali valjda nešto govori i rezultat. Ja sam samo dio ove Rijeke koju je Mišković izgradio. Naravno, kad se poklope i rezultati, onda je slika puno ljepša, ali ne smiju se zaboraviti i neki moji loši rezultati i odluke. Bilo ih je.

Damir Mišković je za vaše vladavine prodao više od 100 igrača. Kako je raditi u okruženju u kojem ne znaš koga ćeš sljedećeg jutra naći u svlačionici?

Svatko bi volio da može nešto graditi kontinuiranim radom i selekcijom te stvoriti momčad. No put Rijeke je drukčiji. Prihvatiš ga ili ne. Teško je svake sezone stvarati i uigravati novu momčad, ali politiku kluba moram prihvatiti jer, na kraju priče, o njoj ovisi i moja plaća. Prošlogodišnja, šampionska Rijeka je primjer nekog idealnog puta. Od selekcije igrača do kemije u momčadi, ali svjestan sam da se ta ekipa nije mogla održati. Ja sam te stalne promjene doživio jednostavno kao novi izazov. Spajanjem tih novih igrača u novu cjelinu potvrđuješ i svoju kvalitetu, veliki je to izazov.'

Kako komentirate činjenicu da je u HNL-u u vaših pet godina promijenjeno 70 trenera?

Ta brojka je suluda, a pitanje treba postaviti ljudima koji donose te odluke. U tome je osnovna razlika između Rijeke i ostatka lige. Nitko ne dopušta trenerima mogućnost da kontinuiranim radom, idejom i stručnošću nešto naprave. Ja sam imao sreće da iza, a ne iznad sebe imam ljude koji su prepoznali moj rad i koji su stali iza mene. Previše je revolveraških odluka u HNL-u, a pojedinci tako žele prikriti svoje pogreške i loš rad. Hrvatska struka je dokazana u svijetu. Često čujem da treneri žele biti u mojoj koži i razumijem to. Hrvatska ima dobre trenere koji vani postižu vrlo solidne rezultate, ali u ovakvim uvjetima rada oni ne mogu ništa pokazati.

Biste li ikada vodili Dinamo ili Hajduk?

Mene zanima samo Rijeka, a nisu me nikada ni zvali.

Kakav odnos imate s Damirom Miškovićem?

Naš odnos održava golemo poštovanje. Ono je polako preraslo u prijateljski odnos koji nikada neću napustiti. Zbog poštovanja koje ima prema meni, zbog načina na koji i koliko radi i energije koju ulaže u Rijeku. Kad bi vi novinari i navijači Rijeke znali koliko puta je on meni pomogao s tom energijom... Kad sam bio u dilemi, kad sam bio umoran, depresivan i kad sam se osjećao da nemam kuda. Naravno da ne mislimo uvijek isto i da se ne slažemo oko svega. Ima stvari koje bih ja na njegovom mjestu drukčije napravio i obrnuto. No uvijek je bio partner u razgovoru i nikada nije nametao svoje mišljenje. Nije mi se miješao u posao, ništa mi nije naređivao i to su jedini uvjeti u kojima možeš napraviti dobar rezultat.

Kako vidite HNL? Je li liga napredovala u ovih pet godina?

Nema napretka bez primarnih uvjeta. Kako da netko dobro igra ako svaki dan mora razmišljati o plaći i preživljavanju? To je nenormalno. Znam da je infrastruktura skupa, ali ne mogu treneri raditi ako ne mogu normalno trenirati tri mjeseca. Nekad ne možeš protiv vremenskih uvjeta i to je normalno, ali nešto se mora promijeniti s uvjetima. Pogledajte Osijek. Ljudi tri tjedna nisu mogli igrati utakmicu jer su tereni očajni, momčad gubi konstantu. Ne mislim da je nogomet u Hrvatskoj loš. Evo, mi smo protiv Lokomotive nedavno odigrali baš dobru utakmicu. Lijep ambijent, novi stadion, dobar teren i odmah to sve puno bolje izgleda uz par tisuća gledatelja. Kvaliteta je sigurno tu, ali teško će doći do izražaja ako nema uvjeta. Mi smo pobijedili jedan Milan, igrali smo s Feyenoordom, Sevillom… Igrali smo, mogli smo se nositi s njima. Dakle, može se. Pa, čekajte, ne odlaze svi ti igrači iz Hrvatske bezveze u inozemstvo. Nisu klubovi koji ih skupo plaćaju bedasti. No ako razmišljaš o tome hoćeš li moći trenirati ako padne jača kiša ili koliko će kasniti plaća, ma nema šanse. To je kao da od kuhara tražiš da napravi ručak, a frižider mu je prazan.

Osijek je, uz Rijeku, također dobra priča. Čim je ušao privatni novac klub se osovio na noge i postigao neke dobre rezultate. Mogu li tako i ostali klubovi?

Jasno mi je da nema novca. Ne bih se miješao u to, ali mislim da bi vlasti morale malo pomoći. Pa ne moraju svi biti Dinamo i Rijeka. Pogledajte Osijek, Slaven Belupo… To su zdrave sredine. Meni, iskreno, nije svejedno kad idemo u goste u Koprivnicu, Osijek, čak i Zaprešić. Volio bih da liga dobije prepoznatljivost, da ljudi dođu gledati nogomet, a ne da leže na kauču s daljinskim u ruci. Bilo je stvarno dobrih utakmica u ovih mojih pet godina. Ali mora postojati zajednička misao, neka ideja, a ne da samo vladaju osobni interesi i zadovoljavanje prosjekom. Ima dobrih stvari, ali i puno devijacija i loših strana.

Kojih?

Ma nećemo o tome, znate sve…

Kako vratiti gledatelje na stadione HNL-a?

Mislim da na to utječe puno faktora. No svi mi smo postali jako komotni. Ti danas sjedneš pred televizor i cijeli dan gledaš vrhunski nogomet. Tko će onda ići kisnuti na nekomforan stadion na kojem ne može otići na WC, popiti piće ili pojesti kobasicu? Uostalom, nisu ljudi slijepi da ne vide neke stvari… Sve te negativnosti stvaraju crno-bijelu sliku o hrvatskom nogometu i to se mora promijeniti. Hrvatska je premala zemlja da bi se tako razdvajala i mora se naći neki zajednički jezik. No i klubovi sami moraju potencirati pripadnost, osobito u manjim sredinama. Kad sam došao u Rijeku, na Kantridi je u početku bilo 500, možda 1000 ljudi. Sad ih je puno više. Napravila se pozitivna priča. Komuniciralo se s navijačima, uložilo se nešto u marketing i odmah je bolje. Ali, kažem, klubovi ne mogu sami, mislim da bi im se barem malo trebalo pomoći.

Jeste li u ovih pet godina ikada imali kakvih neugodnosti?

Pa nekih prevelikih nisam, iako je ono u Dugopolju protiv Hajduka [neredi, gađanje igrača Rijeke stolicama op.a.] bilo na granici. Ali ne, nikad se nisam osjećao ugroženim. Nisam baš tip koji ikome podilazim, ali jako mi je drago da mogu normalno prošetati Zagrebom i Splitom i da se ne moram nikoga ni ičega bojati. Na to sam baš ponosan.

Žalite li za nečim?

Bilo je puno tužnih trenutaka, mene svaki poraz peče. Ali, onaj Olympiakos… Joj, znate li vi koliko sam ja to želio, taj dodatni iskorak u Ligu prvaka? Jako mi je žao bilo zbog toga, ali Grci su bili bolji i gotovo.

UEFA je ponovno promijenila sustav natjecanja u Ligi prvaka i klubovima iz slabijih liga, a time i hrvatskima, bit će puno teže ući u elitno društvo. Je li bolji bio dosadašnji sustav ili će Liga prvaka ovako biti kvalitetnija?

Razumijem ljude u UEFA-i. Njima je interesantno da su utakmice što jače i, naravno, da zarade više novca. No ne razumijem zašto ne daju nekoj Astani ili Dinamu ili Rijeci da pobijede neki Arsenal ili zapapre nekom europskom velikanu. Mislim da će s vremenom postati dosadno ljudima stalno gledati Barcelonu protiv Cityja ili Bayerna. Jasno mi je da se velikim klubovima ne da putovati u Astanu ili na Rujevicu u srijedu, a u nedjelju ih čeka neki derbi. Ali tim malim klubovima je to golema motivacija, i rezultatska i financijska. Ako će vrhunski nogomet odvući izvan malih sredina i orijentirati se samo na tih pet-šest najjačih liga, to je jako loše. Pa znate li vi koji je meni gušt bio pobijediti Milan? Ili Rusiju kad sam bio slovenski izbornik? Pa za to se živi, to te vuče da budeš još bolji i kvalitetniji. I sad to slabijim klubovima žele oduzeti. A ako se ide na to da ne bude rezultata 7:0, bit će ih i ovako. U NBA-u, koji je zatvorena liga, isto klubovi gube 40 razlike, zar ne?

Je li vam veći uspjeh bio odlazak sa Slovenijom na Svjetsko prvenstvo u JAR 2010. ili osvajanje dvostruke krune s Rijekom?

Ma, ne mogu vam to reći. Svaka priča je posebna. Ja uvijek kažem sam sebi: Matjaž, imao si stvarno sreće da si se našao u tim sredinama, da ti se dogodio i Maribor i Svjetsko prvenstvo i Rijeka. To nisu bili veliki klubovi i momčadi, nisu bili ni osrednji, poput Galatasaraya, Bešiktaša ili Eintrachta, ali su bile sjajne priče i ne mogu nijednu izdvojiti.

Vidite li se jednog dana u nekom većem klubu?

Na meni je da iz dana u dan radim što bolje, a ako netko to prepozna, tada ćemo vidjeti i dogovoriti se. Bit ću trener dok budem uživao u svakom treningu. Treninzi su za mene najljepši dio ovog posla i uživam na plus 30, minus 15, po buri ili na kiši. Kad osjetim da to odrađujem i ulazim bez emocija, to će biti kraj. Ne želim biti rob poslu. Ne znam koliko ću još trajati u Rijeci i općenito, ali samo neka bude pošteno kao do sad. Neka komunikacija bude zdrava, neka odnosi budu normalni pa i normalni razlaz, ako do njega dođe. To su jedini uvjeti u kojima možeš raditi.

Slovenije nema na Svjetskom prvenstvu, ali igrat će Hrvatska. Kakve su šanse Dalićeve momčadi?

Znam da su očekivanja jako velika, ali mislim da su šanse u kontekstu rejtinga hrvatske reprezentacije realne. Pod time mislim šanse za ulazak u drugi krug. Ako prođu skupinu, svašta se može dogoditi.

Kako ocjenjujete Dalićev rad?

Napravio je jako puno dobroga, ali najveći uspjeh mu je što je amortizirao jako lošu atmosferu koja je bila oko reprezentacije i pretočio je u čistu pozitivu. Ne smije se sad dopustiti da se u ovih 100 dana do prvenstva to ubije nekakvim lokalnim ili osobnim interesima. Hrvatska nije toliko velika da može bilo što bez dobre atmosfere. Kvaliteta je tu i ovo natjecanje je veliki izazov za cijelu jednu generaciju hrvatskih igrača. Rezultat neće doći zato što oni igraju u Realu, Barceloni ili Liverpoolu. Nacionalni naboj je Hrvatskoj jako važan i može biti njezin jako veliki adut. Ja prvi ću sigurno biti veliki navijač Hrvatske kad nema mojih Slovenaca.