BRBIĆEVE putešestvije se nastavljaju. Nakon očekivanog početničkog glavinjanja (uz Fija i Krešića) pomislili smo da će se nakon 2,5 godine taj turistički djelatnik ipak priviknuti i nešto naučiti 

o vođenju nogometnog kluba. Nakon kraće epizode s Krstičevićem, koji nije loš trener koliko 

impulzivni emotivac, Uprava (čitaj: Brbić i oni koju ga doveli) odlučili su napraviti otklon od standardne prakse i dovođenja nekog iz plejade Hajdukovih "vječnih", ali i trofejnih trenera poput Vulića, Katalinića, Peruzovića. Brbić i društvo odlučili su se za potpunog početnika, trenerskog anonimca bez dana iskustva vođenja seniorske momčadi. Ne vjerujem da je riječ o sabotaži, što bi moglo proći kao logično objašnjenje, već je mladi Tudor doveden jer tako neiskusnog trenera nije trebalo skupo plaćati, a ni on sam nije trebao biti previše zahtjevan. Uz to, Tudor je imao i dobru reputaciju među navijačima, barem onim mlađim dijelom navijača koji nisu poznavali Igora-igrača. Na koncu se pokazalo da je Tudor koštao daleko više od nekog iskusnog trenera, pa čak i nekog "renomiranog stranca".

 

Očito Brbić i društvo nikada nisu čuli onu čuvenu - nisam dovoljno bogat da kupujem jeftino. Na treneru, dokazanom stručnjaku o kojem sve ovisi, ne bi se trebalo štedjeti. Pogotovo ne u situaciji kada je klub potonuo pod težinom višemilijunskih dugova i kada samo dobri rezultati izvlače na površinu.

 

 

Ne samo da je Tudor prečesto eksperimentirao sastavom, sustavom i igračima, a osim bodova, klub je gubio i novac. Zbog učestalog mijenjanja pozicija pojedinim igračima i nesmotrenih izjava koje su potkopavale moral mladih igrača, uz ostale okolnosti, momčad je oscilirala, gubila bodove i padala je vrijednost Hajdukovih nogometaša na tržištu. Tudorov svojom teškom naravi, koja egzistira od igračkih dana, nije hranio vrijedne potencijale. Ervin Maloku umalo je pobjegao iz kluba. Reputaciju strogog i tvrdoglavog trenera Tudor je volio graditi namladim igračima poput Kiša, Mujana, Kovačića i Bašića, koje je udaljio iz prve momčadi, mišljenja smo, bez racionalnog objašnjenja. 

 

Osokoljen bezuvjetnom i bezglavom, nimalo kritičnom podrškom navijača, odlučio je dovesti i nekoliko stranaca da bi ih, opet svojom voljom, ubrzo najurio iz kluba. Da mu nije strica Safeta i Brazila, vjerojatno bi i Tin krenuo stopama Iluridzea, Bukve, Joa i Andrijaševića te sada već bivšeg Anđelkovića. Malo je nedostajalo da istu sudbinu doživi i vratar Kalinić. Čak je i Bradarić, kojeg je Tudor protežirao, brzopotezno otišao iz kluba. Svakom ozbiljnom predsjedniku ozbiljnog nogometnog kluba to bi bio alarm za uzbunu, no Marin Brbić nije mrdnuo ni malim prstom. Iako su ga mnogi prijateljski savjetovali da za dobrobit Hajduka raskine ugovor s raspojasanim početnikom i pronađe iskusnog stručnjaka kakvog klub odavno treba, Brbić je neshvatljivo ustrajao na ostanku ćudljivog amatera, koji se mudro držao u prikrajku za vrijeme Hajdukovog "narodnog ustanka", a svojim odlaskom pokazao da nikada nije ni bio dio tog projekta. No, to je već tema za sebe. 

 

 

Vratimo se Brbiću, koji je na Tudoru inzistirao čak i kada je Hajduk gutao po sedam komada od Dinama i četiri od niželigaša Dragovoljca ili se pak blamirao s gruzijskim i irskim amaterima u pretkolima. Na koncu je malo kome bilo jasno, čak ni onim najbenevolentnijim navijačima, čime je Tudor uopće zaslužio ovoliku milost. Suzama na presici? 

 

U njegovom slučaju dogodio se svojevrsni presedan - nijedan trener- početnik s toliko grešaka i loših rezultata nije zadržan toliko dugo na Hajdukovoj klupi. Da na koncu nije sam dao ostavku, i dalje bismo čupali kosu i gledali kako napadač Kouassi glavinja na mjestu lijevog beka, krilo Caktaš gubi snagu u defenzivi te kako defenzivni vezni glumi libera. Mnogo toga očito je bilo jasno samo Igoru Tudoru. Kao i razlog zbog kojeg je odbio ponajboljeg igrača Hajduka u zadnjih nekoliko godina, Senijada Ibričića. Iako je popularni Ibro, po vlastitom priznanju, htio doći - besplatno. 

 

 

Doduše, Tudora vadi samo jedna olakotna okolnost - nikome nije lako raditi s ljudima bez ikakvih ambicija, poput predsjednika Brbića koji je valjda jedini predsjednik jednog profesionalnog sportskog kluba kojem rezultati nisu imperativ. No, krupnim dioničarima važna je cijena. 

 

Srećom (ili nesrećom, ovisi jeste li njegov fan), Tudor je otišao i sada je na Brbiću ono što očito ne voli - odlučivati. Sada će morati pronaći dugoročno rješenje, iskusnijeg trenera koji će pokušati vratiti razbijenu vojsku u formu i ostati u klubu barem jednu sezonu. Nesklon odlučivanju o stvarima koje očito ne razumije, Brbić se odlučio odigrati ziheraški te sve staviti na džoker "zovi Reju".

 

Reja, sada već 70-godišnjak, ima ogromno iskustvo talijanske lige i zacijelo bi drage volje ponovno preuzeo Hajduka, jer je po vlastitom priznanju zaljubljen u naše more i obalu. No, više od "jadranskih gušta" Reja voli mjesečnu plaću. On nije jeftin trener. Mnogi će povikati da znanje valja platiti, "šta košta da košta", no nisam baš uvjeren da je dovođenje Reje dobar potez. Naime, skupo platiti sedamdesetogodišnjeg trenera za kojeg se ne zna bi li uopće ostao do iduće sezone, čini se kao opasno kockanje. Iako je riječ o treneru s dobrim referencama, ne valja smetnuti s uma da je riječ i o slatkorječivom Talijanu koji je 2009. Hajduk ostavio usred sezone, na sedmom mjestu HNL-a i na minus 11 od Dinama. Uostalom, lako je mlatiti jezikom uz finu butelju opatijskog vina, ali kako će reagirati talijanski stručnjak kada uživo vidi u kakvom je stanju današnja 

 

Hajdukova momčad i klub? Kako će reagirati ako mu počne kasniti plaća... trebalo bi malo razmisliti i o tome. Ne treba zaboraviti da Hajdukovoj prvoj momčadi u ovom trenutku kronično nedostaje i nekoliko igrača (i nema novca da ih kupi), posebice lijevi bek i defenzivni vezni, te da radnoj zajednici opet nije isplaćeno nekoliko plaća, pa su kompletno prebačeni na minimalac, a oni sretniji, tvrde, napustili su klub. U takvom trenutku Hajduk se odlučio platiti Talijana koji do ljeta ne može ništa obećati? Ovo već djeluje kao ruski rulet. Nastavak tapkanja u mraku vlastitog neznanja i kockanja sa sudbinom kluba. Samo što buletu zbog loših odluka na kraju neće platiti Brbić već, kao i uvijek, naš Hajduk.