Njihov Hajduk: Trener koji je zaboravio svoje limite i nesposobna uprava kojoj je strategija rasprodaja

Njihov Hajduk: Trener koji je zaboravio svoje limite i nesposobna uprava kojoj je strategija rasprodaja

Foto: Hina

NIJEDNOG od junaka ove slike, koja je trebala postati kultnom, više nema u Hajduku, iako je stara samo godinu i četiri mjeseca, a svi njeni akteri mladi: Tudor je upravo dao otkaz iako ga je predsjednik u proljeće 2013. najavio kao igračku i buduću trenersku legendu kluba. Bradarić je upravo prodan u Rijeku, kojoj Hajduk postaje inkubator za odgajanje igrača.

Sretna lica sa slike Hajdukovog zajedništva 2013., danas su razasuta od Stobreča do Kajzerice

Mladoženja Andrijašević propustio je derbi s Dinamom, ali ne i ljetnu priliku da prijeđe kod najvećeg rivala kako bi Hajduk imao za režije. Nakon toga škartan je u Dinamovu B momčad, ali za razliku od Bencuna, heroja preokreta i pobjede koja se gore euforično slavi kod Dragovoljca u Kranjčevićevoj, otpisanog u 22. godini i koji je u B Hajduku, barem igra prvu, a ne županijsku ligu. Bencun je tamo završio iako je još krajem 2013. izgledao kao igrač od par milijuna eura.

Ko to more platit? Onaj koji ponudi za struju i vodu

Da, u narodnom klubu, koji je u dugovima i neimaštini iz kojih je spas jedino u prodaji, igrače ne gledaju kroz ono što se prodaje prema van - ljubav, emocije, ko to more platit i ostale pizdarije za one koji se "nisu makli ni pedlja od euforičnog trenutka...", nego kao stric Paje Patka, isključivo kroz valute koje im se ukažu u očima čim vide talenta nakon što spoji par dobrih utakmica.

Iz Hajduka koji se temelji na mladima, za njih vode tri puta: Prodaja za siću, stagniranje pod Tudorom ili otpis

Od tada su za igrača u ovom Hajduku samo tri puta: Prodaja za siću u inozemstvo ili još gore, najvećim domaćim konkurentima, zatim stagniranje pod Tudorom koji mlade i u Hajdukovoj omladinskoj školi (još jednoj propaloj veličini) nedovoljno školovane igrače, rotira po raznim pozicijama ne dajući im priliku u kontinuitetu ili na njihovim mjestima i konačno, kao što vidimo na Bencunu ili Anđelkoviću, otpis i propast.

Navijačima je dosta slabljenja momčadi i šupljih priča

Još nečeg s gornje fotografije više nema - jedinstva navijača s momčadi i trenerom. Prošle jeseni, u razgovorima s navijačima Hajduka koji itekako imaju utakmica i gostovanja u nogama, čuo sam kako im je puna kapa nesposobnosti uprave predvođene predsjednikom Brbićem, koja osim igrača prodaje šuplje priče, zatim loših nogometaša i nogometa, borbe za treće mjesto u HNL-u, Tudorove tvrdoglavosti, nesamokritičnosti, bahatosti i glumljenja veličine, iako je prije dobivanja Hajdukove klupe, u trenerskom svijetu bio poznat tek kao pomoćnik Reji, odnosno Mourinho Hajdukovom Robsonu.

Tudoru presudilo ono što se inače hvali kao hajdučki temperament i dišpet, a sada mu se spočitava kao ludost i tvrdoglavost

Za ditetom kluba u ditetu puka i oko njega, nitko više ne plače. Tudoru su lojalnost iskazali tek igrači, što nikako nije zanemarivo, ali od toga nema nikakve koristi, jer on je bivši. Nije neutemeljeno misliti kako je prgavog trenera na ostavku natjerala uprava, odnosno Nadzorni odbor. Znaju da mu u slučaju davanja otkaza duguju sve plaće do kraja ugovora, a u proljeće prošle godine Tudor je potpisao novi dvogodišnji, usput plačući od sreće. Ako pak ode sam, što je onaj poznat po kratkom fitilju i napravio, duguju mu samo ono što je zaradio do svojevoljnog odlaska.

Tudoru su presudile prave hajdučke i dalmatinske vrline: temperament i dišpet. Naravno, svi oni koji su ga dočekali aklamacijom kao nekog tko nema iskustvo, ali ima muda uličara iz Siromašne i "Mi smo Hajduk čoviče!" stav, sada ga diskvalificiraju kao tvrdoglavog luđaka i neznalicu s kojom je bilo nemoguće raditi.

Pad u zamku uspjeha: Uprava ovog Hajduka ne želi osvajanje trofeja, nego plasman igrača van... ili u Dinamo i Rijeku

Povrh toga, Tudor je upao u zamku uspjeha, koji se u potpuno obesparenom Hajduku gleda sa simpatijama samo kao sredstvo da se nekoga utopi vani (ako ne, onda u Dinamu i Rijeci), a ne kao osnovni, zajednički cilj uprave, trenara i igrača. Tudoru bi dakle bilo bolje da nakon preuzimanja momčadi od Krstičevića u proljeće 2013. nije osvojio Kup, jer nakon toga su mu logično narasla krila, kao mladom treneru, koji počinje u matičnom klubu (gdje se nije naigrao, pa ni do kraja dokazao, jer ga je Juventus kao mladog kupio) željan dokazivanja, uspjeha i nadogradnje na onom što je odmah postigao.

Naravno da je znao gdje i zašto dolazi; da novca nema i da se od njega ne traže trofeji, posebno ne naslov prvaka, nego afirmacija i prodaja mladih igrača i njihovo trajanje u izlogu europskih pretkola do Velike gospe, ali ponijelo ga je. Tako je to u Splitu i Dalmaciji, gdje su temperament i potreba da se odmah bude najbolji i najluđi, točnije da se tim hvali i pokazuje, na puno većoj cijeni od metodike i startegije rada na duge staze, gdje se plodovi rada moraju čekati nekoliko godina i pri tome trpjeti trofejnu sušu i ruganje onih koji ne posluju na narodnim i dioničkim, nego dotacijskim i profiterskim načelima.

Znao je da nema novca, ali je svejedno inzistirao na pojačanjima

Ali, Tudor se i tu pokazao kao pravi proizvod podneblja iz kojeg dolazi; htio je sve, sada i odmah. I trofeje i igru i kupnju pojačanja, koja su često bila sramotno loša (Illuridze, Bukva, Jo...) uz otpisivanje onih na kojima je trebao graditi igru. Osim temperamenta i dišpeta, u prijevodu naglosti i inata, treće obilježje splitskog/dalmatinskog mentaliteta su ćakule (tračevi), a jedan popularan kruži Splitom, po kojem je Tudor toliko dojadio sa svojim stalnim zahtjevima Nadzornom odboru za pojačanjima, da mu je jedan član tog tijela, poznat po rječitosti i nedostatku dlake na jeziku, pred svima na sastanku rekao: "Misliš da bi ti bio trener da imamo novca za prava pojačanja?" Ćakula kaže da je temperamentni Tudor na to samo ušutio.

"Bit ćemo kao Borussia" obećao je i što je najgore, ostvario

Tudor je dakle poletio i što je više letio, to je bio svjesniji brojnih ograničenja u momčadi, u upravi, ali i svojih vlastitih. Činjenica je da je Hajduk pod njim znao igrati napadački i borbeno hajdučki, ali je očito bilo kako se on, poput njegovih golobradih i dobrim dijelom nekvalitetnih igrača, traži i uči i to ni on sam ne može osporiti, kao i da je lutao s izborom igrača, njihovim razmještanjem na terenu i da nikako nije uspio standardizirati momčad. Keku svakog dana Mišković i Volpi uzimaju i dovode desetke igrača bez da ga pitaju, pa on opet od toga sklepa dobru momčad.

Preuzimajući Hajduk, Tudor je izjavio "Bit ćemo kao Borussia Dortmund". Što je najgore, to je i ostvario, jer dalmatinski i rurski velikan upravo proživljavaju najteže trenutke novije povijesti, dobrim dijelom zahvaljujući tvrdoglavosti trenera, koji su precijenili ne samo svoje igrače, nego i vlastite mogućnosti. Naravno, nitko ne kaže da Tudor, još manje Klopp, ne znaju ili ne mogu. Ali, stoji da su pročitani, kao što su i obojici navijači okrenuli leđa, pa više ni Klopp ne dolazi do ograde po zagrljaj.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Može li itko zamisliti Brbića da zagrmi i lupne šakom o stol, ili Vučevića kako prodaje igrača za dobar iznos?

Kao što smo već istaknuli, Tudor pati od prenaglašenih hajdučkih i dalmatinskih osobina, dok ih na katu nema uopće. Činjenica je da predsjednik Brbić i direktor Vučević djeluju i zvuče sterilno, njonjavo, bez trunke odlučnosti i karizme. Doista, može li itko zamisliti Brbića da lupa šakom od stol? Dok bi se ono kako zrače još i moglo progutati, činjenica je kako su njihova djela, odnosno nedostatak istih, stalan i uvjerljiv dokaz njihove nekompetencije, neuspješnosti i nedostatka ikakve vizije i strategije osim prodaje, bolje reći rasprodaje igrača (što rade po načelu "sve po 12 kuna"), tako da se Brbiću ovo gore ne može zanemariti jer je "hladni menadžer koji se u poslu ne rukovodi emocijama, nego tržišnim načelima."

Debakl oko toliko žuđene prodaje Sušića u Inter, pokazuje kako nedupustivo i smiješno amaterski Hajduk figurira i na nogometnom tržištu, što nikako ne bi smio, jer mu je prodaja igrača u aktualnoj situaciji jedini izlaz.

Hajduk mora štediti na svemu, ali na jednom nije smio - vrhunskom treneru, jer samo takav stvara rezultat koji prodaje igrače

Gazda Jako Andabak, iz čijeg je hotelskog poduzeća Brbić došao u Hajduk, morao mu je dati par ključnih poslovnih savjeta; ako ne zna sam, nego je samo fino i umiveno lice za prema van, onda se mora okružiti stručnjacima i menadžerima, operativcima koji znaju i mogu. Prije svega, morao je dovesti pravog, provjerenog trenera, na kojem nikako nije smio štedjeti, niti se poslužiti Tudorom kao smokvinim listom pred navijačima, pa čekati da ovaj poludi i ode. Trener stvara igrače i momčad, samim tim rezultat, a to je jedino što prodaje igrače. I zato je najveći od brojnih grijeha Brbića i uprave, što je štedjela na jednom gdje nije smjela - na treneru i zato im se dogodio Tudor.

Nema ničeg hajdučkog u stalnom kukanju Hajdukove uprave

Svatko će podržati Hajduk u onom dobrom za što se zalaže u hrvatskom nogometu: poštenje, transparentnost, zabrana sukoba interesa, bojkot derbija sa crnim listama. Ali, Hajduk i Hajdukovci u svakom autu dosuđenom kontra njih vide antihajdučku zavjeru. Mamić je zaslužan za puno toga lošeg u hrvatskom nogometu, ali nije kriv zato što Hajdukovoj radnoj zajednici mjesecima kasne plaće, što uprava Bilih godinama ne može prodati igrača za pristojne novce, kao ni pronaći jakog sponzora, a posebno nije kriv što čelni čovjek Hajduka za to sve biva nagrađen raskošnom plaćom, a u klub ga je instalirao dobrotvor i ljubitelj Hajduka, koji tako štiti investiciju i na klubu u koji je zaljubljen zarađuje na kamatama.

Više od kluba i slijepa ljubav

Usporedba koja se često provlači, a povukli smo je i mi u tekstu, između Barcelone/Katalonije i Hajduka/Dalmacije nije slučajna, jer Hajdukovcima, kao i njihovim parnjacima s druge strane Mediterana, omiljena je disciplina hvaljenja njih samih kako je predmet njihovog obožavanja "više od kluba". U oba slučaja to je točno, ali kada se ljubav prema bilo čemu, pa tako i nogometnom klubu, poima isključivo nekritički i bez imalo realnog sagledavanja, to prelazi u opsesiju. Koliko god na početku svakog ljubavnog odnosa trebalo emocije ne "prljati" s razumom, nakon nekog vremena i u nekim godinama, nužno ih je povremeno sljubiti.

Zašto Hajduk u kojeg se svi kunu, ima puno više lajkaroša, nego članova i dioničara?

Mnogi među Hajdukovim navijačima to odbijaju napraviti, jer Hajduk je u svojoj ne samo daljoj, nego i jako bliskoj prošlosti, imao i ima sramotnih epizoda. Što ne znači da ga se ne može voljeti, ali bi toj ljubavi trebalo pristupit s malo više razmišljanja, propitivanja, samokritke i s puno manje idealiziranja i idolatrije. Povijest Hajduka nije počela prije par godina niti je projektom Naš Hajduk izbrisano sve ono što je prije bilo loše.

Logično je pri tome postaviti i pitanje; kako to Hajduk, simbol, religija i više od kluba, provjerom na službenim stranicama na današnji dan ima samo 5270 članova koji su od početka godine platili 100 kuna godišnje članarine i tako pomogli voljenom klubu u teškoj situaciji? Pišemo "samo", jer sudeći prema broju onih koji se samo u Dalmaciji u njega kunu, kao i onih koji ga lajkaju na fejsu širom svijeta, nevjerojatno je kako ih nema bar par desetaka tisuća koji bi jedva čekali prvi radni dan u novoj godini za učlanjenje ili produljenje članstva. Podsjeća to i na preoblikovanje Hajduka u sportsko dioničko društvo, kada se također očekivao veći odaziv navijača prilikom kupnje dionica.

Narodni Hajduk su i Štimac, penal protiv Vinogradara i Sanader

Narod dakle ne reagira u očekivanom broju kada konkretno treba pomoći Narodnom klubu. Kada smo već kod te kovanice, Narodni Hajduk (jer klub je oduvijek neodvojivo vezan za zajednicu iz koje je potekao) je vraćanje kluba navijačima, deseci tisuća ljudi na Poljudu protiv europskih i hrvatskih patuljaka, prosvjed na Rivi, ali nedavni i narodni Hajduk je i službena podrška Štimcu u borbi za HNS, poklonjen penal za prolazak petoligaša u Kupu, kao i preoblikovanje po diktatu pravomoćno osuđenog kriminalca Sanadera, kada Hajduk ne bi opstao u ovom obliku da Tuđmanov nasljednik nije poput svog prethodnika u projektu Croatia, naređivao da državne firme desecima milijuna kuna izbave Hajduk iz stečaja i četvrte lige.

Samokritika, pojam koji ne poznaju masa i gomila

Kada se u Dalmaciji govori o Hajduku, euforija je jedino ispravno stanje svijesti, a masa i gomila jedini poželjan način gibanja i razmišljanja pojedinca, što ne dozvoljava isticanje drugačijeg mišljenja, a kamoli samokritičnost, osim one deklarativne. Tudora nitko sada ne napada zato što je njihov, a loš, nego zato što je loš, a izdajnik. Masovna hipnoza koja vlada među Hajdukovcima, vidi se i po tome kada neki igrač za sitiš ode iz Hajduka, češće voljom kluba, nego sebe samog. Zahvaljujući zbornom i unisonom mantranju mase, onaj kojeg su svi do jučer zvali esktra talentom i novim Mikijem, Bakom, Gudeljom, postaje škovaca i "bolje bolje da je otišao", jer je ionako uzimao mjesto Vlašiću, Baliću, Malokuu...

Splitska grandeca: Najbolji, najluđi, najlipši, najsportskiji...

Već nekoliko puta spominjemo ono čega u sredini o kojoj je riječ bolno fali: Samokritike. Samohvale je pak u Splitu uvijek bilo na izvoz, pa svi znaju da je to najlipši, najluđi, najsportskiji grad na svitu i kakav će onda biti jedan od njegovih od simbola. Hajduk je i sada žrtva navedene iluzije, samo uz razliku što je u trofejnim vremenima bio uzdizan do nebesa, a sada u kriznim se radi isto to, ali s druge strane; prikazujući ga kao uzvišenog patnika i otkupitelja svih hrvatskih nogometnih grijeha, zaboravlja se da i ovaj Simbol vode ljudi od krvi i mesa, skloni greškama i grijesima.

Pamfleti virtualnih hajduka

Kako dolazim iz tog podneblja, smiješno mi je slušati i po društvenim mrežama čitati kako likovi koji su bili oslobođeni tjelesnog, predvode juriš na barikade za Hajduka. Oni koji bi se na srednje opasnom gostovanju upišali u gaće od straha, ali su glavni na Biloj noći, razmeću se frazetinama o davanju života za Hajduk, borbi kontra okupatora, mraka, sile. Pakiraju tako svijetle stranice klupske povijesti (one sramotne, kojih itekako ima, nitko ne spominje) u zavodljive revolucionarne pamflete. Ne lijepe ih po pročeljima okupiranog ali nepokorenog Splita, nego na zidovima fejs profila, mobilizirajući one kojima fali njihove rječitost, ali imaju ono što besprizornim štreberima jakima na riječima i statusima nedostaje, a to su hrabrost i izravna akcija.

Klub se pretvorio u Tudora

Hajduk se ne smije od kluba koji je bio sila u bivšoj i ovoj državi, pojam u Europi i poznat širom svijeta, pretvoriti u ono što službeni Hajduk trenutno je: nezreli, nadrkani, ogorčeni mulac koji sukobe napušta ne kao pobjednik, nego demonstrativnim odlaskom.

Dakle, trenutno se ponaša baš onako kako službeni Hajduk i Hajdukovci prigovaraju Tudoru.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara