Umjesto "Pirla" - pirja

Umjesto "Pirla" - pirja

Foto: Hina, hajduk.hr 

POLJUDOM će konačno zavladati malo veselja, kada trening Hajduka gromko povede Stanko Poklepović, pa stane Maloči, Vasilju i ostatku rastrojene Hajdukove obrane objašnjavati pravila nogometne igre. Njezine je temelje na prostoru bivše Jugoslavije, postavio upravo - on.  

"Od sistema i zone, do striktnog pokrivanja i presinga. Ja i Tomislav Ivić bili smo temelj svega. I prava raja", riječi su na koje će Špaco, sasvim je sigurno, opet prosuti pred "bilu" nejač, tražeći idealne kandidate za obranu protiv Lokomotive, u svojoj četvrtoj hajdučkoj epizodi. Kakav Edoardo Reja i projekt "novog Pirla". Na Poljud se vraća - pirja! 

"Detalji nisu povezani, a skup detalja čini funkcionalnu igru prepoznatljivu prema naprijed i natrag. U nogometu polako gradi, ima i predigra, ima i zaplet, kriza, kao nama prvo poluvrijeme, ali onda dolazi do nečega što publika najviše voli, a to je ta ekstaza", podsjetit će Špaco, i to je sigurno, na ekstazu koju su igrači i prepun Poljud priuštili protiv rumunjske Unireje.

Zajedno su tada plakali od sreće, Špaco i Joško Svaguša, iako je najveći splitski slastičar i Hajdukov predsjednik još maločas imao viziju prekomande vjernog klupskog vojnika među umirovljene časnike. Lukavi Špaco nakratko ga je spriječio u tom naumu, jer je u najboljoj sezoni Senijada Ibričića i na krilima navijačkog "ala brale" ludila izbacio Dinamo Bukurešt, klub koji je tada, a i danas, Hajduku golema prepreka. Preostalo je u play offu dokrajčiti Unireju koja je već bila pred raspadanjem i Hajduk je nakon 16 godina osvanuo u skupini jakog europskog natjecanja. 

I Reja je namjeravao "završiti karijeru na Poljudu"

Špacina godina, 2010., ostat će upamćena i po osvajanju Kupa na Šubićevcu, pomalo navučenog, ali i prvog trofeja nakon pet godina potpunog rasula, vremena u kojem je klub rotirao u prosjeku tri trenera i 20 ugovora godišnje. Struke su se redom igrali tipovi poput Štimca, Bokšića, Šurjaka i Šoše, a upravljanjem Grgić, Jerkov, Peroš te na koncu vjerojatno najgora klupska postava svih vremena: trokut Kerum - Svaguša - Livaja. Rezultiralo je teškim gubicima za klub, ali i za Bobis, u kojem su se krafne kupovale još samo da bi se s njima gađao poljudski travnjak.

Zanimljivo, na rastanku sa Svagušom plakao je svojevremeno i Edoardo Reja, koji je u Hajduku "namjeravao završiti karijeru", ali je otišao nakon šest mjeseci zbog poziva Lazija. Istaknuo je tom prilikom da mu je motivaciju dao i Ćiro Blažević, kojem sa 70 godina na leđima, nije problem otići u Kinu.

Moguće je zamisliti kako je na tu konstataciju reagirao Špaco, koji se s Ćirom rado prepirao oko mita tko je od dvojice hvalisavaca stariji, ali nikad oko pitanja tko je dugotrajniji trener. Za Špacu tu nema dileme.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prema vlastitim bilješkama, u Hajduk je stigao 1974. godine, no prve ozbiljne rezultate bilježi sredinom osamdesetih. U sezoni 1984/85. naslijedio je Biću Mladinića nakon sezone mitskih europskih dvoboja sa Spartom Prag i Tottenhamom u polufinalu Kupa Uefa. Bila su to vremena kada smo u 3. kolu (runda prije četvrtfinala) gledali dvije momčadi bivše nam države, Hajduk i Radnički. Špaco je u rukama imao igračine poput braće Vujović, Gudelja, Vulića, no preživio je svega jednu sezonu, bez pravog rezultata. Tada je potjeran nakon pobjede nad Weragemom u prvoj utakmici četvrtfinala Kupa UEFA, a na njegovo mjesto je došao Sergije Krešić.

Drugi put na Hajdukovu klupu vraća se ratne 1991. Kad je otišao Josip Skoblar, koji je usred Beograda budućem prvaku Europe, Crvenoj Zvezdi uzeo posljednji Kup maršala Tita, uprava Hajduka dovodi Špacu, a njim i prvi naslov prvaka samostalne Hrvatske. Tu su momčad predvodili Kozniku i Jeličić. Već 1993. naslijedio ga je Ivan Katalinić, no gdje god da je Špaco odlazio, u Banjoj Luci, Iranu i Mađarskoj, čekao je novi poziv Hajduka.

"Nikad vam nije svejedno kada vas izdaju najbolji prijatelji. Meni je to napravio predsjednik Joško Svaguša koji nije imao strpljenja ili uopće ne zna voditi jedan ozbiljan klub kao što je Hajduk. Nije mi to prvi put; 1986. odveo sam Hajduk do četvrtfinala Kupa Uefa, pa su me smijenili nakon pobjede 1:0 protiv Waregema", prisjeća se Špaco pljuski koje su samo jačale njegov motiv da mu na Hajduku, uz kapelicu, jednog dana izgrade spomenik.

"Hajduk se ne ostvlja. Hajduk je neuništiv"

Tjerao ga je Svaguša, prije njega i Mate Peroš, rješenjem da su metode zastarjele za omladinski pogon kakav Hajduku treba. Dvije godine kasnije, uz "zastarjele modele" Špaco donosi Kup i skupinu Europa lige. Igrao je prilično negledljiv nogomet o kojem je još satima mogao i pričati.

"Pirija nije bunker. Uvatili ste se pirje, pa za mnom sad svi viču "pirja, pirja". U pizdu materinu, i vi i pirja", psovao je nakon osvojenog Kupa u Šibeniku, jer nismo prepoznali da je pirja ovaj put bila "obrnuta".

U maksimirskom derbiju pak je predstavio i prepolovljenu pirju. "Špiceve bih stavio visoko na krila, namamio bih, pa zaskočio protivničke stopere", objasnio je. 

Tvrdoglavi Špaco neće odustati, ni od pirje ni od Hajduka. Dužni su mu još od posljednjeg angažmana, no tko to više i pamti. "Hajduk se nikad ne napušta. Hajduk je najvažniji", objasnio je danas, dok ga na treningu čeka momčad sklepana modelom "Arteme povedi nas", a u uredu Brbićev, Jakin i Torcidin model narodnog kluba, kojem malo tko na klupi bolje pristaje od vjernog, spremnog vojnika koji voli, ne košta i ne pita previše.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara