Foto: Hina, Getty Images / Guliver image, Facebook

DINAMO je porazom na Emiratesu ostao bez ikakvih šansi za nastavak svoje europske putešestvije za ovu sezonu. Dobar dojam i početak uklopio se u niz sistemskih propusta, kardinalnih grešaka i svih ostalih fenomena (uključujući i one nadnaravne poput "plavog prokletstva") prebrisan je s četiri uzastopna poraza i niz nedočekivanja europskog proljeća koji je pomalo isforsirano postao sveti gral maksimirske ekipe za jednu godinu je duži - sada iznosi punih 45 godina.

Henriquez, Soudani i Ćorić na klupi, Rog u vrhu napada

Pomalo je iznenađujuće izgledala postava koju je Zoran Mamić sinoć izveo na teren. Suspendiranog Ademija očekivano je zamijenio Goncalo, a krilnom dvojcu Fernandes-Pjaca pridružio se u vrhu napada i Rog. U prvih desetak minuta utakmice u kojima je Dinamo bio ravnopravan suparnik vidjela se načelna logika iza takve ideje - svojim spuštanjem s pozicije devetke Rog je trebao pružati višak u sredini terena, što posebno dolazi do izražaja protiv ekipa koje odlikuje visoka defenzivna nestabilnost poput Arsenala. U tom razdoblju u čak četiri navrata primio je loptu iza leđa visoko postavljenih Cazorle i Flaminija (Mertesacker se nije usudio, na račun svoje sporosti, pratiti ga daleko od zadnje linije) i time natjerao Arsenal na rotacije i preslagivanja u obrani. Na momente je Arsenal zbilja izgledao kao momčad koja je u defenzivnoj fazi igre na krivoj nozi, i da ih se sa samo dva pasa može rastvoriti i naći igrača koji će prenijeti loptu u završnu fazu napada. Dinamo nije mnogo stvorio u tom periodu, ali je dovoljno puta ušao u zadnju trećinu terena da se nešto opasno dogodi.

Kako je utakmica odmicala kraju, a ekipe gubile svoju strukturu, tako je i Rogov utjecaj na igru značajno pao - izgubio se između kretanja u dubinu poput napadača gdje bi bio odrezan od igre a Arsenalovim stoperima laka meta u duelu i originalne uloge - prečesto se spuštao u veznu liniju u trenucima kada bi Dinamo već stabilizirao posjed u toj fazi i puno bi korisniji bio kao igrač između linija, a ne još jedan igrač koji dolazi ispred Arsenalovog bloka u sredini terena.

Offshore banke nisu naplatile standardne Arsenalove dugove u igri

Arsenal je ispoljio svoje dobro poznate slabosti i zapravo sve do drugog pogotka nije uspostavio kontrolu nad utakmicom kakva bi se očekivala s obzirom na razliku u kvaliteti između ove dvije ekipe. U ranoj fazi utakmice Arsenalovi bekovi odlazili su vrlo visoko, kvareći si povezanost sa stoperima do lopti, što bi ih po gubitku lopte ostavilo daleko od igre, a Flaminiju i ofenzivno orijentiranom Cazorli ostavilo puno previše prostora za pokriti. Posebni problem je Španjolac, koji svojim individualnim izlascima u presing bez ikakvog očitog povoda i uzorka često ostavlja Flaminija samog iza leđa ostatku vezne linije, a rijetki su igrači koji danas mogu kvalitativno, trkački i tehnički iznijeti teret igranja kao jedini zadnji vezni. U par navrata Dinamo je odigrao polukontre na isti način - lopta bi nakon dva puta promijenila stranu i iskoristile bi se pokretne plave "osmice" (posebno Machado) koji bi po primanju dijagonalnog pasa s lijeve strane imao 30 metara prostora za vući loptu u prsa zadnjoj liniji Arsenala, s dvojcem Flamini-Cazorla postavljenim predaleko da to spriječe.

Sve što je Dinamo ovdje stvorio, stvorio je brzim kombinacijama preko krila. Tu bi najprije iskoristili jedina dva igrača koji mogu 1 na 1 sačuvati loptu (Fernandes i Pjaca, kasnije Soudani), a zatim i protrčavanja svojih bekova koje Arsenalova krila nisu nimalo pratila. Od tri najozbiljnija dolaska u završnicu, dva su inicirana Matelovom kretnjom i Campbellovim neangažmanom u njegovu praćenju, a jedan na isti način s Alexisom na suprotnoj strani terena. Nova, malo drugačija postavka Arsenala u napadu svakako je bila ona da su i Alexis i Campbell igrali i tražili loptu vrlo široko, a mnogo manje u međuprostorima koji su inače meta svakog Arsenalovog napada - na početku utakmice to je rezultiralo izrazito malim obimom napada kroz sredinu koji bi testirali Dinamovu zonu, a i nešto bržim i nerezonskim napadima gdje bi ranim bježanjem na krilo propustili Dinamovu veznu liniju izolirati od obrambene. Ipak, u kasnijem dijelu utakmice pisanom drugim scenarijem, pomoglo im je razvuku Dinamo po širini terena, i kako su psihički Modri tonuli i kasnili u reakcijama, sve češće su se otvarali Arsenalu koridori za ugroziti i probiti suparničke linije i s krila.

Sasvim je jasno da ovaj Arsenal defenzivno ima mnogo problema i da ih uspije sakriti tek u onim utakmicama u kojima dominira posjedom, nametne svoj ritam i maksimalno prolongira fazu napada. Ovdje je to iz prethodno pojašnjenih razloga bilo odgođeno sve do drugog gola koji je, prvo latentno, a uskoro i vrlo očito, totalno presjekao tok utakmice. Do tog trenutka Dinamo nije bio (mnogo) inferiornija momčad i njegov 4-5-1 blok s vrlo aktivnim krilima i duboko postavljenim linijama koje su bile kompaktne i horizontalno i vertikalno ograničio je Arsenalovu sposobnost stvaranja čistih šansi na minimum. Ali, to je trajalo samo pola sata.

Kardinalne greške kao jedina konstanta

Dva od tri gola došla su na sličan način i oslikala glavni problem Dinama u fazi obrane. Iako je blok i zona koju su držali vizualno kompaktna, ne postoji jasna namjera da se suparnika natjera da loptom krene u određenu zonu gdje bi onda viškom igrača Dinamo presingom oduzeo loptu. Sam Arsenal se na početku nudio napadanjem uz liniju, ali čak i kad bi imao višak oko Alexisa i Campbella, Dinamo bi ih pustio da s loptom zabodu prema sredini, linije su se dodatno povlačile što je omogućilo hrpu dijagonalnih ulazaka iza leđa zadnjoj liniji. Treći gol na utakmici najčistiji je primjer toga - slabe komunikacije i velikih problema s preuzimanjem u zadnjoj liniji. I dok se Girouda kao relativno statičnu i vidljivu metu moglo braniti i držati na oku, protrčavanja Ozila i Alexisa iz drugog plana su ono što je najrazornije otkrivalo Dinamov meki trbuh.

Da barem jedna gol bude tipično "dinamovski", pobrinuo se Sigali koji je prodajom lopte na vrhu 16-erca omogućio Arsenalu da podupla vodstvo i ode na konkretniju prednost, onu koju su sami Dinamovi igrači govorom tijela ocijenili nedostižnom. I dok možemo naći hrpu primjera kod slabijih klubova s dobrim rolama u Europi koji donose pozitivan momentum, kod hrvatskog prvaka često gledamo dijametralno suprotnu situaciju. Umjesto obrane vratara ili majstorskog poteza koje izlaze iz gabarita taktičkih zamisli a daju veliki psihološki polet ekipi, Dinamov vratar prima golove "kroz uši" a stoperi Dinama postaju quaterbackovi suparničkih ekipa i svaka mogućnost pozitivnog ishoda obično tu bude sahranjena.

Igra mačke i miša

Sve nakon uvodnih 30 minuta bilo je poprilično nezanimljivo. Arsenalove linije pasa postajale su estetski sve dojmljivije, i stalno su izgledali mnogo bliži idućem pogotku od gostiju. Rondo, vjerojatno najpopularnija vježba i osnovica Arsenalovog nogometa (u našim krajevima poznata i kao "zrenda" ili "ševa") uskoro je za svoju pozornicu dobila Emirates stadion. Premda je na momente domaćinima falilo penetracije i pretjerano su zgušnjavali Dinamo i potiskivali ih prema Eduardu efektivno sebi oduzimajući prostor za prodor, u potpunosti su kontrolirali utakmicu. Mamićevo uvođenje Henriqueza značilo je i prijelaz na 4-2-3-1/4-2-1-3 zadnjih dvadesetak minuta, ali izuzev puke forme, ova promjena nije imala utjecaja na igru.

Dinamo je propustio kritičnu fazu igre domaće ekipe u kojoj je mogao kontinuirano napadati i držati loptu. Jednom kada su prepustili u potpunosti momentum domaćinu, i u onim rijetkim situacijama kada bi oduzeli loptu, zbog totalne disharmonije igre i aritmije, tehničke greške su postajale sve češće, što je samo dodatno skraćivalo fazu napada. Slobodnija Arsenalova igra i neodgovornost rezultirale su dvjema dobrim šansama, ali utješnog pogotka za Modre nije bilo.

Još jednom pao zastor uz blijedi pljesak

Još jedno ispadanje u grupnoj fazi europskog natjecanja sasvim sigurno nije iznenađujuće. Dapače, mnogi će ustvrditi kako je Dinamo ovoga puta ipak bolje i skuplje prodao kožu, nego li je to bio slučaj u prve dvije sezone. Međutim, zagrebemo li malo ispod površine, vidjet ćemo da i ta strana medalje ima određene mrlje.

Ne valja zaboraviti da je sve do pobjede nad Arsenalom, Dinamova avantura u kvalifikacijama, a shodno tome i ova ekipa - izrazito slaba. Očajna igra i remi na Maksimiru protiv luksemburškog prvaka poslužila je kao jako jalov preludij jednom od najšokantnijih dvomečeva u modernoj povijesti kluba, protiv norveškog Moldea. Klub koji se već tada činio tanak (u jednom trenutku imali čak 21 bod manje od Rosenborga na prvenstvenoj ljestvici) promašio je svu silu šansi i penala u uzvratu kod kuće, gdje je rano Dinamovo vodstvo gotovo skroz anulirao u ludoj utakmici koja je nalikovala kakvom raspucavanju ispred salona u Novom Meksiku ili pijanoj partiji ruskog ruleta na svadbi u Požarevcu. Prolaz protiv Skenderbeua bio je kontroliran, ali i tada je Dinamo iskazao slabosti u više od jednog segmenta igre, premda je trener Modrih odgovornost prebacivao na broj utakmica i tek svježe usvojen trenažni proces s ljetnih priprema. Kada su zaredali i loši rezultati u HNL-u, totalno atipični u svim dosadašnjim sezonama domicilne dominacije, postalo je jasno da se radi o očitom uzorku.

Sam nastup u Ligi prvaka bio je zadovoljavajuć, posebno uzmemo li u obzir ne tako davnu prošlost i rušenje neslavnih rekorda. Za razliku od prve dvije sezone u kojima je Dinamo ulazio u susrete protiv Real Madrida ili Ajaxa kao da igra sa Slaven Belupom, da bi svaka njegova greška bila bolno kažnjena zahvaljujući ogromnim razmacima između linija i dugačkom koridoru iza leđa zadnjoj liniji, ove sezone se više ponašao i igrao kao standardna "četvrtpotska" momčad. Solidan blok i organizacija kao naglasak na svakoj utakmici i korištenje svojih udarnih snaga i najpotentnijih igrača na krilu uz pravilnu potporu bekova za što brži dolazak u zadnju trećinu terena već su protiv Arsenala donijeli ploda. Glupost i crveni karton Girouda dodatno je pomogao ionako boljem Dinamu i nakon velike pobjede, počeli su se snivati veliki snovi.

Gotovo sve izgleda dobro nakon katastrofa na koje su nas naviknuli 

Dok se za Bayern znalo da je za sve osim možda 5 klubova u Europi dimenzija više, pa ni visok poraz nije nikoga previše dirnuo, Olympiakos, ili točnije, Ideye, je bio faktor koji je i ovu sezonu odveo ka svojem tužnom kraju. Iako su bili sasvim ravnopravan suparnik kojeg ofenzivno siromašni Olympiakos nije mogao probiti (kolo prije su u tranziciji kažnjavali suludo riskantnu igru Arsenala i uzeli tri boda u Londonu), Eduardo se pobrinuo da maksimirski kroničari dodaju još jednu intervenciju u knjigu mitomanije Dinamove "nesreće i prokletstva". Ideye je iz mrtvog kuta pogodio za pobjedu gostiju i efektivno završio Dinamovu europsku sezonu - u Ateni i Londonu nije bilo upitno tko je bolja momčad i tko će odnijeti pobjedu. Čak i u slučaju visokog poraza protiv Bayerna u zadnjem kolu, sasvim je jasno da je ovo rezultatski mnogo bolje i pristojnije nego prije dvije ili tri godine. Za takav rezon dobrim dijelom je zaslužan i kontekst - gotovo sve izgleda dobro nakon onakvih katastrofa, a smanjenje apetita s obzirom na te epizode rezultirala je visokim stupnjem apatije zbog novog neuspjeha.

Može se reći da je Dinamo prilagodio svoju igru razlikama u klasi u odnosu na europske konkurente, ali sasvim su zamjetne brojne sistemske rupe i nedostatak mehanizama kojima bi Dinamo tražio višak i stvarao šanse - one se čak i u ovoj sezoni mogu nabrojati na prste jedne i pol ruke. Uvedemo li u jednadžbu i HNL, te analiziramo broj utakmica u kojima se Dinamo mora nametnuti i biti onaj koji igrom traži koridor kojim može doći do gola, problemi postaju još očitiji -ali koncentracija kvalitete svaku tu razliku ipak donekle sakrije, što u Europi nije faktor na kojeg Modri mogu računati.

Jedina Dinamova izvjesnost je - neizvjesnost 

Za razliku od prošlih epizoda, Zoran Mamić uživao je za Dinamo pomalo nevjerojatan luksuz - izuzmemo li Jozu Šimunovića koji je ionako bio graničan prvotimac kada bi svi stoperi bili zdravi, nije bilo bitnijih odlazaka. Uz to, promovirali su se i dovele mlade snage poput Ćorića i Roga koje već danas mogu dati konkretnu vrijednost ovoj ekipi. Danas, pola godine nakon završetka protekle sezone, Dinamova situacija ne izgleda bajno. Osim efektivnog kraja karijere možda i najbitnijeg igrača i dugogodišnjeg prvotimca Ademija, niti jedan igrač nije unutar sistema stigao na bitno višu razinu u navedenom razdoblju. Uzmemo li u obzir političke i strukturalne pretumbacije u Maksimiru, kao i činjenicu da je pojam sutrašnjice vrlo mutan i nepredvidiv, pitanje je koliko će sadašnjih nositelja igre biti zadovoljno i dogodine nositi plavi dres. Jedina Dinamova izvjesnost je - neizvjesnost.

Pala je zavjesa na još jedan Dinamov glazbeni broj u kajdanci neostvarenih želja. Još jedna sezona propuštene šanse za napredak, karakterizirana neadekvatnim trenerom, nelogičnim promjenama kadra uvjetovanim ne posve sportskim razlozima kao čimbenicima koji ne daju konkretnu podlogu za optimističniju budućnost vjerojatno će biti okončana novim prodajama, pa će se na ljeto u miru moći okrenuti i četrdeset i šesti takt ove balade. Dinamov najveći poraz nije niti od Arsenala, niti o Bayerna, niti Olympiakosa. Njegov najveći poraz je svođenje sebe u krajnje podcjenjivačke okvire unutar kojih se vrti oko svoje osi, na sve veću ravnodušnost onih koji ga prate.