ZADNJIH dana svjedočimo intenzivnim ofenzivama i okupljanjima navijačkih skupina, prije svega BBB-a i Torcide, koji pozivaju na učlanjenje u Futsal Dinamo, odnosno Hajduk. I dok to čine s više ili manje uspjeha, pitanje koje vrišti iz pozadine, a koje nitko ne postavlja jest – zašto su takve akcije potrebne?

 

Zbog čega tek konstruktivne strukture unutar radikalnih navijačkih skupina donekle održavaju na životu davno ugašenu zvijezdu na hrvatskoj sportskoj sceni – nogometnu (pa u širem smislu svakako i sportsku) kulturu. Nazovite to osjećajem pripadnosti, etnosom koji se njeguje generacijama a koji se očituje u posjetama stadionu, aktivnim sudjelovanjem u radu klubova, učlanjenjem koje postoji kao „conditio sine qua non“ da bi se netko uopće i smatrao navijačem. 

I dok će navijačke skupine uvijek određen set normi i kodeksa istovremeno (i pomalo kontradiktorno) izdvajati kao zatvorenu grupaciju unutar društva, ali ih držati kao određenu jezgru (već je Josip Kuže rekao najbitniju, jer se radi o jedinom elementu u funkcioniranju jednog kluba koji tome pristupa bez ikakvog osobnog interesa) i korektiv, gdje su nestali svi ostali članovi društva?

 

Ukratko, zašto su svi ti pokreti avangarda, a ne svakodnevna pojava; zašto naši stadioni zjape prazni a ukupni redovni prihodi domaćih klubova su upravo nepostojeći? Demografski ili ekonomski orijentirane teze koje daju odgovor na to pitanje, pa čak ni stereotipi o ''mentalitetu“''nikako ne daju odgovor. Postoje i manje napučene i jednako ''bogate'' zemlje s mnogo višom sportskom kulturom, a ''mentalitet'' je tek zgodna konstrukcija bez prave vrijednosti i sadržaja koji uistinu nešto definira – dok se genetsko nasljeđe u što spada i takva konstrukcija može donekle tumačiti u kontekstu djelovanja pojedinca, društvo je mnogo kompleksnija struktura i zaseban identitet koji ne podliježe takvim nepostojećim zakonitostima. Gdje onda leže odgovori? 

 

 

Nemoguće je sa socio-kulturološkog aspekta prokomentirati problem ograničavajući se samo na blisku prošlost. I dok se ne treba zamarati idejama da politika nije uvijek igrala određen stupanj uloge u sportu, prva kritična točka i ozbiljan konflikt nastupa nakon kraja 2. svjetskog rata kada komunističke vlasti diljem Europe u nezapamćenom sportocidu i kulturocidu (savršeno svjesni važnosti klubova u propagandi novonastalih ideja i trendova) nasilno ukidaju brojne nogometne klubove, formalno zbog kolaboracionističke suradnje, a zapravo radi krojenja nove, podobne i lakše ukrotive strukture na području cijele Jugoslavije.

 

Na tom valu nastaju i beogradski klubovi, te iako njihove prethodnike nalazimo i prije rata, dobivaju obilježja zbog kojih su postali popularni na teritoriju čitave države. Zadržimo li se na Partizanu kao klubu JNA-a, pobjedničke vojske koja je u očima mnogih žitelja okončala ratne strahote, nije teško objasniti koliko je to plodno tlo bilo za razvoj novog velikog kluba, s tisućama i tisućama pristalica.

 

Iako svi znaju za slučajeve HAŠK-a, Građanskog ili Zrinjskog, često fali prave perspektive da se sagledaju svi aspekti takvih dekreta – preko noći, izbrisane su desetine godina povijesti, atmosfere i identiteta s kojima su se ljudi, iz ovog ili onog razloga, saživjeli. Zagreb, kao grad kojem već netko vrijeme gravitira preko milijun ljudi zapravo je tada izgubio jedan sjajan, velik i u srednjoj Europi (tada dominantnoj nogometnoj kulturi) dobro poznat gradski derbi. Iako su razlike između pristaša HAŠK-a i Građanskog (pa i Concordije) često bile suptilne, oba kluba su imala vjernu publiku. Ratni vihor i instalacija novih struktura na vlasti, preko noći je odnijela njihove klubove. U pogledu identifikacije, ostali su bez jednog kolektivnog entiteta oko kojeg su se identificirali godinama. 

 

 

Sve to vodilo je velikoj polarizaciji građana bivše države – nikad do kraja skršeni nacionalni i kulturni specifikumi, te brojna demografska kretanja, imali su za posljedicu stvaranja super-klubova koji su u datom trenutku povijesti ponijeli vrijednosti koje su ih učinile besmrtnima, ali su dugoročno djelovale vrlo destimulirajuće na okolinu oko sebe. Najbolji primjer za to upravo je Dinamo. Godinama djelujući na granici,(pa nerijetko i preko nje) otpora totalitarnom režimu, zavrijedio je prefiks nacionalnog hrvatskog kluba. Parafraza kako se ''navija za svoje da znaš otkud si, a za Dinamo da znaš tko si'' nije samo patetični atavizam nekih romantičnijih vremena. Dinamo je uistinu oko te ideje okupio brojni navijački korpus, čak i u Dalmaciji, regiji gdje vlada sportski antagonizam prema svemu purgerskom još od 1911.

 

Također, znamo li da je u Zagreb od vremena najveće dominacije Građanskog do etabliranja Dinama narastao za 120 tisuća ljudi (za dvije trećine) te kako je ta krivulja rasla vrlo intenzivno, doseljenici iz Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Slavonije, Zagore, Baranje ili Međimurja tražili su zajednički kohezivni faktor koji bi ih na najbrži način integrirao u novi zavičaj. Postoji li išta bolje o Dinama, kluba koji je preuzeo sve purgersko što je predstavljao Građanski, a ukomponirao sve nepurgersko što se slilo prema najvećem hrvatskom gradu?

 

Negdje na pola puta između ova dva fenomena, polako su počele ispaštati manji klubovi, bilo na bazi velikih gradova u kojima su dominantni bili Dinamo, Zvezda, Sarajevo, Hajduk ili Velež, bilo u manjim sredinama koje su bile strahovito naklonjene nekom od tih klubova. Male sredine u drugim i trećim ligama imale su čak (za današnje standarde) sjajne brojke u vidu posjećenosti. Ali to dugoročno nisu bile neraskidive veze koje će određenu navijačku strukturu vezati samo uz taj klub, koliko god lokalan njegov značaj bio. Ponos kojeg je Stipe osjećao kada bi Hajduk pobijedio Zvezdu u Beogradu ili zadovoljštinu koju je Štef osjećao kada se na Maksimiru zapjevalo banu Jelačiću bilo je u to vrijeme nešto što je personificiralo interese velikog kruga ljudi na puno višim razinama nego li su to mogli ponuditi Dalmatinac ili Trešnjevka. Razdoblje nakon osamostaljenja samo je potvrdilo takvu tezu.

 

 

Drugo razdoblje planske, državne defiksacije slijedilo je baš kada je stanovništvo, strahovito naivno, pomislilo da će osamostaljenjem doći i do oslobađanja okova koji su dotad vezali sportske kolektive. Suprotno tome, političari i lokalni moćnici, fokus i predznak klubova nisu vratili njihovim korijenima, već su ih stavljali kao zaštitna lica svojih kampanja. Gadljivo je bilo gledati tipuse koji su prema uzorima iz bivšeg sistema žarili i palili (i to još uvijek rade) našim nogometom, držeći ih kao drugorazredni alat promocije partikularnih interesa. Drugačije se ne može objasniti kako je Dinamo došao do slabije posjete nego li ju je imao Građanski na treninzima u Koturaškoj , ili kako su Hajduk političke struje doveli na jednu gradsku sjednicu udaljenu od definitivne propasti.

 

Manji klubovi, koji su konačno mislili da su došli na štih, bili su još gadnije prevareni – propagiranje dvaju najvećih klubova uništilo im je svaku nadu u smislenost borbe i ljudi su nakon desetljeća sustavne desentizacije počeli odustajati. Naslijeđena kultura u kojoj je nacionalni ili regionalni karakter Dinama i Hajduka bio ispred lokalnog karaktera njihovog kluba, samo je odgajao nove generacije Plavih i Bijelih u sredinama u kojima bi ta čast „prirodno“ pripala Marsoniji, Imotskom, Segesti ili Orijentu. 

 

Status quo domaćeg nogometa i latentno nezadovoljstvo svih koji ga trebaju uživati eksplodiralo je otvaranjem svjetskog tržišta – ponajprije sportskim paketima koji omogućuju praćenje Intera ili Manchester Uniteda svakog vikenda. Društvene mreže i nova generacija koja se s njih ne skida, te mogućnost da na taj način budete 24-7 u kontaktu sa stranim klubovima i njihovim navijačima stvorila je jednu sasvim razumljivu, ali poraznu razinu identifikacije – danas se u Hrvatskoj kupuje više dresova Barcelone i Real Madrida nego domaćih klubova. Dapače, danas baš jako rijetki uopće razmišljaju ili gledaju domaći nogomet.

 

U jednom razgovoru prije teksta dobar prijatelj mi je rekao kako se mi identificiramo na razinama na kojoj se zapadna Europa identificirala prije 150 godina, i da je Hrvatima jako teško ujediniti se oko cilja koji nema izraziti nacionalni predznak. Akademski, radnički, purgerski, narodni, separatistički ili bilo kakav drugi specifikum klubova umro je na pola puta između ugnjetavanja od strane vlasti i apatije navijača koji su, nenavikli na moderne tekovine, propustili sebe izraziti kao pojedince, preuzeti građansku odgovornost za stvari od šireg društvenog značaja i time izgraditi zdrave temelje malih civilizacija što nogometni klubovi zapravo i jesu. Mirnim promatranjem, svi smo sudjelovali u tom dugotrajnom i bolnom sprovodu.

 

 

Vratimo li se na početak teksta, teško je reći treba li pozitivne pomake u vidu demokratizacije klubova koji polako oživljavaju jednu zamrlu nogometnu stvarnost i pokušavaju ispraviti Drine koje krivo teku već 60 i kusur godina više promatrati kroz sferu napretka, ili kao sveukupni društveni poraz? Je li moguće da se za Dinamo, klub koji je nekad po brojnosti članstva zaostajao samo za Barcelonom, bori ne neka od tisuću i osamsto nevladinih organizacija aka sisača proračuna, nego jedna (u svojoj osnovi) ultras grupa? Protiv propasti Dinama, Hajduka, Varteksa, Osijeka, Orijenta i brojnih drugih ne bori se nijedna studentska (a studenata ima preko 170 tisuća) organizacija kao neka avangarda promjena koje akademski dio stanovništva treba za sobom nositi, već to čine BBB-i, Torcida, White Stonesi, Kohorta, Red Fuckersi i ostale navijačke skupine. Jer, nemojmo se varati, problemi dotičnih klubova najčešće su reprezentirali mnogo šire probleme i tumore ove države, a njihova rješavanja putokaze i uspješnu dijagnozu i terapiju.

 

Vjerojatno je baš ta beskrupulozna borba protiv sistema koja ih nerijetko stavlja i s druge strane ograde poželjnih građana imala za posljedicu totalnu alijenaciju od opće učmalosti koja je zavladala našim društvom koje pasivno prima udarce i pokunjeno drži spuštenu glavu.

Baš je generacija novog svjetonazora i svijesti kako se radi o našim klubovima, našim zajednicama i našem društvu prvi, sitan korak u dugotrajnoj borbi za povratak nogometa sa stranica susjednima crnoj kronici prema onima što bi trebale predstavljati – izraz naših posebnosti i individualnosti uklopljenih vlastitom željom u širi identitet kojeg smatramo dovoljno vrijednim da ga osjetimo kao svojeg. Revolucija paradigmi je počela – tko je dovoljno hrabar i svjestan da joj se pridruži, temeljno je pitanje svakog tko se odvažio pročitati ovaj članak do kraja.