Ne smiju se njemačkom prvaku oduzeti zasluge za jako dobru utakmicu, ali do rezultata kojim je završio ovaj meč nije došlo zato što je Bayern jedna od četiri najbolje europske momčadi, nego jer je igrao protiv bivšeg velikana koji već dugo ne pripada u gornji europski dom.

 

 

Mnogi će pričajući i pišući o tome kako je Bayern pregazio Arsenal, povući paralele s onim što je PSG noć ranije radio Barceloni, ali ta usporedba stoji "samo" rezultatski. Francuski prvak također je zasluženo razbio španjolskog, ali bila je to najgora utakmica generacije koja je prošle godine osvojila duplu, a pretprošle trostruku krunu, utakmica koja je dokazala koliko je Barcelone, osvajačice pet od šest trofeja u dvije posljednje sezone, nedostojan trener koji je vodi.

 

 

Dan kasnije i 700 kilometara dalje, trener koji je ne samo bio dostojan Arsenala, nego je od njega napravio silu kakva taj klub nikad prije nije bio, pokazao je da je definitivno gotov i da mu je nakon 21 godine u klubu vrijeme za odlazak.

 

 

Bez uvrede stoperima, ali najbolje o tome gdje je Arsenalu mjesto među europskom elitom govori da mu je glavni čovjek središnji branič Koscielny. I da je njegovim izlaskom momčad doživjela potpuni debakl tako što je odmah zatim u deset minuta primila tri gola. Ovo se ne smije događati nijednom profesionalnom nogometnu klubu, bez obzira tko bio s druge strane, a posebno ne onom kojeg se ubraja u europsku nogometnu elitu.

 

 

Problem za Arsenal je što jako dugo, već sedam godina, koliko ne može proći prvu prepreku nokaut runde Lige prvaka, niti ni prilazi blizu najboljim europskim klubovima. Točnije, može ga se ubrojiti među "najboljih 16", ali to je najdalje što može dobaciti u "elitnom nogometnom natjecanju".

 

Ističe se kako je pri tome Arsenalova crna mačka upravo Bayern, koji ga je u navedenom razdoblju u osmini finala LP izbacio dva puta, a evo sad će i treći, ali to bi Bayern napravio "i puno jačim klubovima od Arsenala".

 

To je istina, kao što u navedenu kategoriju pripada i Barcelona, koja je dva puta eliminirala Arsenal, ali među europske vrhunce ne spadaju Milan i Monaco, koji su se također u zadnjih sedam godina pokazali boljima od Arsenala u osmini finala LP. Wengerov Arsenal tako je prilikom ždrijeba osmine finala Lige prvaka postao isto što i Dinamo na izvlačenju kuglica četiri mjeseca ranije - prvi izbor svakog protivnika. 

 

 

Bez obzira na veliku Bayernovu snagu, nedopustivo je za Arsenal da dvije sezone zaredom u Munchenu gubi s po 1:5, a Wenger, koji je sastavio momčad punu osrednjih igrača, najvećim dijelom zato što izvrsni ne žele doći u klub koji se ne bori za trofeje, nego četvrto mjesto Premier League i prolazak skupine LP, sve to samo gleda.

 

 

Tužno je i večeras bilo gledati nemoćnog Wengera. Nekadašnjeg revolucionera, inovatora i pobjednika prvo su grogirali, a zatim nokautirali i pregazili vrijeme, protivnici i druge kolege.

 

 

Rugalica Mourinho davno je govorio da je najlakši posao u nogometnom svijetu biti trener Arsenala, jer "imaš garantiranih 20 godina mira, nitko od tebe ne traži trofeje i svi te tapšu kako lijepo igraš iako ništa ne osvajaš."

 

Sada se pokazuje da je bio u pravu, jer kakve god nalazili izlike za Wengerov Arsenal ili bilo koji drugi veliki klub, njihov cilj su pobjede, uspjesi i trofeji. 

 

 

Ako ih dulje vremena nema, takvi klubovi i njihovi navijači prepuštaju se prvo letargiji i malodušju, a zatim mitomaniji i životu u prošlosti, svjesno bježeći tamo iz luzerske stvarnosti koja je svakom novom sezonom bez trofeja i ista takva budućnost, što onda rađa ogorčenje u kojem već godinama žive navijači Arsenala pateći za davno prošlim vremenima Invinciblesa. Koje je, podsjetimo, stvorio Wenger.

 

Ozil je personifikacija Wengerovog Arsenala, u kojem se umire u ljepoti i bježi od odgovornosti

 

Logično je što Arsenal danas osim trofeja i uspjeha, nigdje nema ni lidera, od terena, do loža. Predsjednik je bankar Sir Chips Keswick, najveći dioničar američki biznismen Stan Kroenke i oni su zainteresirani samo za bilance, koje su i za prošlu trofejno sušnu godinu u plusu, a biti će i jednako jalove ove. Sve dok se Azijcima i Arapima godišnje prodaje 1.2 milijuna dresova, a stadion nazvan po Emiratima ima najskuplje ulaznice u Engleskoj.

 

A na sekundarno važnom travnjaku, sve ovlasti ima umjetnik Mesut Ozil, i u ovom debaklu kod Bayerna personifikacija Wengerovog Arsenala, u kojem se umire u ljepoti i bježi od odgovornosti.

 

 

Sva odgovornost u klubu bila je i ostala prepuštena izgubljenom i potrošenom Wengeru. Arsenal je postao njegov talac, a veliki klub ne može se voziti na autopilotu i pogonskom gorivu davnih uspjeha.

 

Pokazuje to i Wengerov konačni pad u Munchenu.