Ernesto Valverde, iskusni (53) trener Athletic Bilbaa, te igračka i trenerska ikona kultnog kluba, koji je zbog njega pogazio zlatno pravilo da za Athletic mogu igrati samo Baski, novi je trener Barcelone.

 

 

Valverdeu je Barcelona itekako poznata, jer drugu polovicu 90-ih proveo je kao napadač oba gradska kluba, prvo Espanyola, a onda od '88 do '90 i Barcelone. Na Camp Nou osvojio je Kup Kralja i Kup kupova, ali u Cruyffovoj sjajnoj momčadi bio je epizodist. Zato je otišao u Athletic, gdje je igrao šest godina.

 

Bio je prvi izbor za novog trenera Barce i prije tri godine, kada je na njegovom dovođenju inzistirao tadašnji sportski direktor Andoni Zubizarreta, ali je Valverde ostao u Baskiji, a Tatu Martina je naslijedio i Barcelonu preuzeo Luis Enrique.

 

 

Za Valverdea je navijao novi sportski direktor Barcelone i još jedan njegov bivši suigrač Robert Fernandez, zbog čega je bio ispred ostalih kandidata Sampaolija, Koemana, Blanca, Oscara Garcie, Eusebija, De Boera i Pochettina.

 

 

Valverde je zaslužio trenirati Barcelonu i da mu to bude kruna karijere, jer otkako je teren zamijenio klupom uspinjao se stepenicu po stepenicu, bez preskakanja i postižući sjajne rezultate sa skromnim (Espanyol) ili klubovima koji su sami sebi nametnuli ograničenja (Athletic).

 

 

Kao trener počeo je u Bilbau odmah nakon igračkog umirovljenja. Prve četiri godine vodio je mladu momčad, da bi zatim 2002. postao pomoćni trener seniorske, asistent velikom Juppu Heynckesu. Kao vojnik kluba, prihvatio je novu funkciju u rezervnom sastavu, da bi konačno 2003. dobio priliku kao prvi trener i odmah izborio plasman u Kup UEFA.

 

Nakon jednogodišnje pauze, preuzima drugi klub za koji je igrao i u prvoj sezoni nejaki Espanyol vodi do finala Kupa UEFA 2007, koje gubi tek na penale od vladarice natjecanja Seville. 

 

Ovakav uspjeh skrenuo je na njega pažnju i velikana iz inozemstva, a da je Valverde toga itekako bio vrijedan, dokazao je u Olympiakosu, gdje 2009. osvaja duplu krunu i simpatije navijača i igrača. Ali, sve to nije bilo dovoljno da dobije traženu povišicu, pa se vratio u Španjolsku, točnije u Villarreal, koji ga je doveo kao zamjenu za Manuela Pellegrinija, novog trenera Reala.

 

 

Valverde je ovdje doživio jedini neuspjeh i otkaz u trenerskoj karijeri. Morao je otići u siječnju 2010. jer je momčad bila tek na desetom mjestu. Ali, uspjesima se vratio u poznatom okružju. U dvije godine druge gaže u Olympiakosu, osvojio je dva grčka prvenstva i jedan kup. Slijedilo je pola godine u Valenciji, iz koje je otišao u ljeto 2013. nezadovoljan što nije izborio plasman u Ligu prvaka.

 

Odmah zatim zatvara krug i vraća se u Bilbao. Već u prvoj sezoni drugog mandata u Athleticu, ostvaruje fantastičan uspjeh četvrtim mjestom u La Ligi i plasmanom u Ligu prvaka preko jakog Napolija. U drugoj sezoni dohvatio je finale Kupa Kralja, koje je izgubio od Barcelone.

 

Ali, tri mjeseca kasnije, u kolovozu 2015, svom bivšem i vjerojatno budućem klubu, osvetio se u velikom stilu, pobjedom s ukupnih 5:1 u Superkupu Španjolske, za prvi trofej Athletic Bilbaa nakon 31 godine. 

Pravi čovjek za Barcelonu: Trenersko ime nije izgradio urlajući na igrače, nego brinući o njima 

 

Razumljivo je dakle zašto Valverde uživa status idola u Baskiji, ali i zašto nije potpisao novi ugovor s Athleticom ovog proljeća.

 

Taj podatak, kao i veliko iskustvo u Španjolskoj i Europi, potvrđuju da ima sve potrebne vjerodajnice za preuzimanje Barcelone. U klubu punom zvijezda, Barca na klupi traži čovjeka koji se neće s njima nadmetati, nego ih savršeno posložiti.

 

Valverde je upravo takav tip, jer trenersko ime izgradio je ne urlajući na igrače, nego brinući o njima i njihovim potrebama. Ozbiljan je, smiren, vojnik i čovjek od povjerenja, koji vlastiti interes ne postavlja ispred klupskog. Nogometaši koje je vodio puni su hvale za njegove trenerske i ljudske kvalitete, ističu da puno razgovara s njima i da se po tome kako izvrsno poznaje nogomet, vidi da je bio igrač. Veliki plus mu je što ga vole navijači, te naravno, što poznaje Barceloninu klupsku filozofiju, stil i školu.

 

 

Ne bi se trebao privikavati na novu sredinu, a ta bi mu prilagodba u svakom slučaju bila lakše od snalaženja u teškim uvjetima Athletic Bilbaa, koji, kako je poznato, igra samo s Baskima. Ali, kako vidimo, Valverde i u takvim nezahvalnim okolnostima izvlači maksimum.

 

"S obzirom na našu filozofiju igranja samo s baskijskim nogometašima, moramo se još više boriti i pokazati veće jedinstvo od ostalih, jer smo potpuno posebni u odnosu na druge." objasnio je Valverde što traži od igrača.

 

Premda on to neće reći, ovakva Athleticova samonametnuta klupska ograničenja najbolji su test i za trenera ovog kluba, jer europski velikani redovno kupuju najbolje igrače Athletica, koje onda trener tog kluba mora nadomjestiti, ali ne strancima, nego iz bazena od samo dva milijuna Baska s obje strane španjolsko-francuske granice. I Valverde već godinama savršeno polaže ovaj ispit, zahvaljujući njegovoj domišljatosti, studioznosti i predanom radu. Baski su ga zato prozvali Mrav.

 

 

Manchester i Bayern uzeli su Andera Herreru i Javija Martineza. Nakon što je Athletic ostao bez dva ključna mlada veznjaka, koje su velikani ukupno platili oko 80 milijuna eura. Valverde ih naravno nije mogao uložiti u zamjene iz Njemačke, Engleske, čak ne iz susjedne španjolske pokrajine, nego ih je savršeno nadoknadio unutarnjim rezervama, Anderom Iturraspeom i Mikelom Ricom. Koliko je Valverde dobar trener, svjedoči i što je pod njim francuski Bask, Aymeric Laporte, postao jedan od najtraženijih europskih stopera, a Oscara de Marcosa, organizatora igra sa svim ovlastima, uspješno je pretvorio u desnog beka. 

 

 

Najbolje ga je opisao Athleticov branič Mikel San Jose: "Trener je koji njeguje tehnički dotjeranu igru i uvijek inzistira da njegove momčadi dominiraju terenom. Podsjeća me na Del Bosquea."