BIO je jedan od najboljih i najomiljenijih nogometaša svog vremena. Gabriel Batistuta, taj magični Argentinac, za sve nas koji smo bili inficirani nogometom u devedesetima bio je puno više od običnog goniča lopte. Najbolje trenutke velike, premda ne i trofejne karijere, proveo je u Firenzi, a ponajviše zbog njega male Viole su diljem svijeta imale pravu malu armiju simpatizera. Bilo je nešto neodoljivo u njegovoj igri, načinu kako je zabijao golove, kako im se veselio, bilo je nešto zavodljivo u fizionomiji junaka iz nekakvih drevnih mitova i zaraznom osmijehu koji je bio njegov zaštitni znak.

 

 

U njegovo vrijeme nogometnim travnjacima harali su možda i bolji igrači - Ronaldo, Ronaldinho, Zidane, Figo… - no uvjeren sam, da kad bismo sad napravili anketu u kojoj bismo birali najomiljenijeg nogometaša svih vremena, da bi Gabriel Omar bio visoko plasiran na toj listi. Jer nitko tko ga je gledao kako igra barem jednom nije mogao ostati imun na ono što je vidio – Batigol je bio jedan od posljednjih Mohikanaca, simbol romantičnog nogometa prije nego što je taj isti nogomet u međuvremenu postao talac globalnih korporacija, marketinga, televizijskih kuća, selfie navijača, bogatih tajkuna... drugim riječima, divljeg i surovog kapitalizma.

 

I baš zato nas je pogodila vijest koja je stigla jučer iz Argentine, a koja kaže da je veliki Argentinac teško bolestan. Godinama je Batistuta osjećao posljedice igranja na visokom nivou, međutim zdravstveno stanje u zadnje vrijeme drastično mu se pogoršalo i u posljednjem intervju koji je dao novinarima otkrio je kako jedva hoda.

 

''Imam problema s običnim hodanjem jer sam za nogomet dao više nego što sam trebao'', rekao je Batistuta, pa je objasnio o čemu se točno radi:

 

''Volim ovu igru, taktike, treninge i sve što se događa na terenu. Nisam bio takav kad sam bio mlađi, ali nogomet je kroz godine postao moja strast. Postao je moj život i zrak koji udišem. Na žalost, to je ostavilo traga na mom zdravlju. Dao sam više nego što je tijelo moglo podnijeti i zato danas plaćam cijenu'', bio je iskren Batistuta.

 

Vjerujemo da nema puno onih koji su nogomet pratili i prije pojave Cristiana Ronalda i Lea Messija, a koji nisu voljeli Gabriela Omara Batistutu. Stamen, jak, velik, nikad sklon skandalima i nenogometnim budalaštinama, Batigol bio je jednako omiljen kako kod suigrača, tako i kod protivnika. Fantastičan nogometaš, genijalan strijelac te istinski sportaš.

 

Prije 12  godina Batistuta je objesio kopačke o klin. Fantastičnu karijeru završio je u katarskom Al Arabiju, za koji je odigrao 21 utakmicu te je zabio čak 25 golova, srušivši rekord katarske legende Mansoura Mouftaha.

 

 

Legendarni Argentinac karijeru je započeo još 1988., međutim, malo je nedostajalo da se Batistuta nikad ne uhvati nogometa. Kao dijete, Bati je više volio druge sportove, ponajviše košarku, no osvajanje naslova svjetskog prvaka 1978. na domaćem terenu devetogodišnjeg dječaka usmjerilo je prema nogometu. Batistuta je kao dječak obožavao Marija Kempesa i san mu je bio postati barem približno dobar kao legendarni El Matador.

 

Prve nogometne korake napravio je u lokalnom klubu Grupo Alegria, a odmah prelazi u juniorsku momčad Platensea. Utakmica lokalnog prvenstva protiv puno većeg Newell Old Boysa promijenila je sve i usmjerila je karijeru Gabriela Batistute. Zabio je dva gola i zapeo je za oko velikom Marcelu Bielsi. Za momčad iz Rosarija potpisao je prvi profesionalni ugovor 1988. 

 

Međutim, prva godina u profesionalnim vodama nije bila laka. Nenaviknut na život van svojeg grada te bez svoje obitelji i djevojke Irine, Batistuta je patio. Jednostavno, nije se uspio prilagoditi i vrlo brzo je posuđen niželigašu Deportivu Italianu iz Buenos Airesa. S njima je zaigrao na jednom turniru u Italiji i bio je najbolji strijelac.

 

 

Želja za nogometom se vratila i Batistuta već 1989. prelazi u veliki River Plate. Premda je tamo briljirao i premda je već na polovici sezone zabio 17 golova, problemi su počeli dolaskom novog trenera, Daniela Passarelle (kapetana momčadi koja je osvojila naslov svjetskog prvaka 1978.).

Passarella ga jednostavno nije volio i često je znao reći:

 

''Kad Batistuta pronađe momčad koja će biti sposobna igrati s njim, tad će već biti mrtav''.

 

Mitski Boca Juniorsi nisu stajali skrštenih ruku i Batistuta prelazi u redove drugog argentinskog velikana. Premda na početku nije igrao na svojoj prirodnoj poziciji, Batistuta je briljirao, no dolaskom slavnog urugvajskog trenera Oscara Tabareza legenda je rođena.

 

Urugvajac daje Batistuti ''devetku'', a ovaj mu sve vraća s kamatama. Postao je prvi strijelac lige, a njegovi golovi donijeli su Boci naslov.

 

Sjajne igre u Boci donijele su mu poziv za reprezentaciju, a nastup na Copa Americi 1991. toliko je impresionirao potpredsjednika Fiorentine da je klub iz Firenze učinio sve da ga dovede u Seriju A. 

 

 

U svojoj debi sezoni Bati je zabio 13 golova, no već sljedeće, iako je Gabriel uredno isporučivao svoju porciju golova, Fiorentina je ispala u drugu ligu. Ekspresno se vratila, Batistuta u godinama koje slijede postaje živuća legenda kluba, a navijači su mu usred Firenze podigli spomenik.

U devet godina igranja za klub iz Firenze i u 268 odigranih utakmica, Batistuta je zabio čak 169 golova, donijevši Fiorentini  talijanski Kup i Superkup  1996.

 

 

 

Premda teška srca, 2000. napustio je Firenzu, svjestan da s Fiorentinom nikad neće osvojiti naslov prvaka. Prelazi u Romu i već prve godine u tandemu s Tottijem osvaja dvostruku krunu.

Ta titula prvaka bila je samo točka na i jedne fantastične karijere jednog velikog nogometaša.

Bio je najbolji strijelac Italije, dvaput Copa Americe, a postao je i rekorder u katarskoj ligi. Pele ga je 2004. proglasio jednim od najboljih živućih igrača svijeta, bio je argentinski igrač godine 1998., godinu dana kasnije Fifa ga je proglasila trećim najboljim igračem svijeta, a 2013. primljen je u Kuću slavnih talijanskog nogometa.

 

 

Uza sve nabrojano, Batigol je još uvijek najbolji strijelac u povijesti Argentine, u 78 nastupa zabio je 56 pogodaka, a u domovini je po slavi odmah uz bok Maradoni. Daleko ispred Messija. Osim toga, jedini je nogometaš u povijesti koji je na dvama svjetskim prvenstvima u nizu postigao hat-trick. Tri gola je zabio Grčkoj 1994., tri je gola zabio Jamajci 1998.

 

 

Međutim, Batistuta je bio prije svega jedan nespecifičan nogometaš. Nije bio rob nogometa. Često bi govorio, čak i u trenucima najveće sportske slave:

 

''Ne volim baš nogomet. Nikad me nije zanimao nešto posebno. Na njega gledam isključivo kao posao. Rijetko kad pogledam neku utakmicu. Puno više volim staviti ruksak na leđa i sa svojom djevojkom otići na izlet u prirodu.''

 

Nakon što se prestao baviti nogometom, Batistuta je jako dugo osjećao posljedice godina igranja na vrhunskoj razini, a teškom zdravstvenom stanju uvelike su pridonijele i kortizonske injekcije, popularne blokade, iste one koje su u dobroj mjeri zaustavile i Dejana Savičevića da postane jedan od najvećih ikad. Bolovi su bili strašni, toliko neizdrživi da je Gabriel često pomišljao i na najgore:

''Toliko je bilo neizdrživo da noćima nisam mogao spavati. Bol me uništavala da sam tražio od doktora da mi amputira nogu. Srećom, rekao mi je da sam lud'', jednom je rekao Bati.

 

Nakon što se oprostio od nogometa, okušao se u polu i golfu, a danas, kako pišu argentinski mediji, deset godina nakon kraja karijere, Gabriel Omar Batistuta daleko je nogometa. Kupio je veliki ranč i bavi se stočarstvom.

 

Gabriele, od srca, ozdravi što prije zbog svih nas koji smo voljeli romantični nogomet čiji si bio simbol.