Danas je mnogo ugodnije, nakon fantastične partije protiv Islanda, pričati o ovoj reprezentaciji i njenim dometima u Poljskoj. Jutro je ljepše nego nakon Norveške.

 

Namjerno nisam analizirao prve dvije utakmice jer sam želio vidjeti i treću te steći konkretniji uvid u mogućnosti reprezentacije. I bolje da nisam, jer u samo dva dana krvna slika momčadi posve je drugačija.

 

Naravno, koliko god mi s pravom bili nezadovoljni nakon Norveške, mislim da je momčadi trebalo dati vremena da se homogenizira. Imamo novog izbornika, mnogi igrači nikada nisu bili na velikim turnirima i prvi put na nekom natjecanju igraju zajedno. Iz iskustva znam kako je teško u kratko vrijeme, u takvim okolnostima, stvoriti kemiju u momčadi. Trebalo je probiti barijere. Sinoć smo dobili jednu fantastičnu Hrvatsku.

 

Island možda nije moćan kao što je bio prije par godina, ali nije ni slab. Ovaj rezultat nije posljedica njihove nemoći nego snage jedne moderne i prave rukometne reprezentacije, a Hrvatska je protiv Islanda zaista to bila.

 

Od prve minute bilo je jasno da ovu utakmicu pobjeđujemo. Bili smo posve drugačija ekipa u odnosu na prva dva kola. Pokretljivi, agresivni, ulazili smo u prekršaje, tražili kontakt, iznuđivali smo njihove tehničke greške i Mirku smo večeras olakšali posao.

 

 

Nekad su nas krasili brza tranzicija, ubitačna kontra i polukontra. Dugo već nisam vidio takvu igru Hrvatske, uz puno laganih golova. Večeras smo već u prvom poluvremenu zabili šest, sedam takvih golova. Rekao bih da je ova utakmica bila poboljšani i nabrijani  hibrid prvog poluvremena protiv Norveške i drugog protiv Bjelorusije.

 

Zaista sam uživao, presretan sam i uvjeren sam da je ovo put koji trebamo slijediti.

 

Previše se prašine diglo nakon poraza od Norveške. U redu, neću otkrivati toplu vodu i pisati kako smo igrali dobro, ali smo, eto, izgubili. Nismo igrali dobro, posebice ne u drugom poluvremenu, ali nije bilo ni sve tako crno, kako neki kažu. Mirko nas je u prvih 30 minuta držao, a u napadu smo imali nekoliko jako zanimljivih rješenja. Međutim, u drugom poluvremenu smo se raspali. Obrana je stala, a samim tim stao je i napad. Tu večer nismo bili pravi, no sva ona energija koje nije bilo protiv Norveške, bila je prisutna protiv Islanda. Od prvog do zadnjeg igrača, svi su bili unutra, maksimalno koncentrirani, ali i opušteni. To je recept za dalje.

 

 

Ipak, kako je trebalo zaboraviti Norvešku, tako i ovu pobjedu protiv Islanda što prije treba ''baciti u vodu'', odnosno mislima se okrenuti prema nastavku natjecanja. Naravno, neka se dečki večeras provesele, neka uživaju u pobjedi i prilici koju su zaslužili, no sad slijedi novo dokazivanje. Uvijek sam mišljenja da treba biti oprezan kako u kritikama, tako i u hvalospjevima.

 

U Hrvatskoj su uvijek velika očekivanja, nerijetko pretjerujemo u tom balansiranju između histerije i euforije, no treba pustiti ove momke da igraju, skinuti s njih teret prevelikih očekivanja i hipoteku bivših generacija i njihovog nasljeđa. Ljuti me kad vidim da ljudi kritizirajući uspoređuju moju i ovu generaciju. Ne volim takve stvari, takve usporedbe. Neprirodne su i nisu u duhu sporta.

 

 

Svako vrijeme ima neke svoje heroje, pojedince i dominantne generacije. U sportu se uvijek sve jako brzo mijenja i pustimo ovu generaciju da pronađe neki svoj stil. Pustimo ih da se sami izbore za svoje mjesto i status, umjesto da im otežavamo s nekakvim usporedbama. ''Tu smo, gdje smo'', uvijek to govorim. A dobri smo, kvalitetni smo, jaki smo. I čemu nervoza? U ove tri utakmice vidjeli smo neke pluseve, također i neke minuse, no evidentno je da se momčad diže, da dečki rastu, igraju sve bolje i uz malo sreće mislim da mogu jako daleko.

 

Sad nas čekaju nezgodna Makedonija, famozna i moćna Francuska i domaćin Poljska. Bit će to velika škola za ovu momčad, u takvim se utakmicama igrački odrasta i neka ovo budu tri ključne utakmice ove generacije. Protiv takvih protivnika se stječe iskustvo i sretan sam zbog njih. Samo neka se opuste i igraju svoju igru, bez brige, znanja i kvalitete imaju. 

 

Ne treba od svake utakmice, svakog turnira raditi bauk. Krenimo korak po korak. Što se tiče nekih prognoza, ne znam, nisam pametan. Nitko nije pametan. Turnir je odličan, nepredvidiv, svatko svakoga može pobijediti i nitko nije siguran. Puno je novih igrača, novih trenera, olimpijska je godina i zaista je teško bilo što predvidjeti.

 

 

Poljaci razbiju tu moćnu Francusku. Bez krila, bez srednjeg, ali je razbiju. Kako? Ne znam, nema mi logike, ali sport ne pleše uvijek kako logika svira. Večeras je junak bio sjajni Szmal na golu, a nakon ove pobjede i uz podršku pune dvorane, Poljaci mogu jako daleko. Sigurno je da su im sad dodatno porasla krila.

 

Francuska je nakon dvije uvodne rutinske pobjede doživjela debakl. Međutim, to je klasična priča francuskog rukometa. Gubili su oni neke manje važne utakmice i prije, kad su bili puno jači nego danas, pa su se iz tih poraza vraćali još jači.

 

Makedonija se u drami protiv Srbije potpuno potrošila, kako emocionalno, tako i fizički. Naravno, ovaj uspjeh će ih dignuti, ali mislim da će fizički puknuti. Neki igrači su morali igrati i po 60 minuta i teško da se Makedonci mogu oporaviti. Volje će imati, želje, to nije sporno, ali…

 

 

Za kraj bih se još ukratko osvrnuo na našu vanjsku liniju. Dobri su, jako su dobri. Veseli me to što imamo raznovrsne i zanimljive vanjske igrače. Uzmimo trojac u sredini. Duvnjak, Karačić i Cindrić; svaki od je igrač za sebe, sa svojim igračkim identitetom drugačijim od drugih i to je sjajna stvar za izbornika kad može rotirati takve igrače ovisno o potrebi. Svatko od njih ima nešto svoje koji drugi nema.

 

Bekovi su također odlični. Mamić i Slišković, obojica mogu igrati napad i obranu. Šebetić i Kopljar. Dok je Luka više profil razbijača, koji voli igri jedan na jedan, Marko je kreativac, razigravač. Nemojmo zaboraviti da zbog ozljeda u Poljsku nisu otišli Stepančić, Obranović i Pavlović. Što se tiče vanjske linije, ne bojim se, imamo šutere za budućnost.