AKO JE Ante Čačić upropastio jednu od najboljih hrvatskih generacija u povijesti što onda reći za Marca Wilmotsa, koji je već četiri godine odgovoran za jednu od najboljih i najskupljih reprezentativnih selekcija Starog kontinenta? Ispadanje u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva od Argentine možda se i moglo opravdati finalnim sazrijevanjem mladića, međutim poraz od Walesa četvrtfinalu Euru (1:3) nedvojbeno je posljednji čavao u lijes njegove kratke izborničke karijere.

 

 

Postoji doduše jedna razlika u odnosu na Hrvatsku. Glavne Wilmotsove vedete nogometaši poput Courtoisa, Hazarda, Carrasca, De Bruynea, Lukakua, Witsela, Nainggolana pa i Benteke imaju prosječno svega 25 godina, a mnogi od njih imat će još najmanje dva svjetska i jedno europsko prvenstvo za dokazati da nikada belgijske majke u posljednjih stotinu godinu nisu na svijet donijele ovakav skup nogometnih genijalaca.

 

Ali baš kao ni Hrvatima, ni Belgijancima ovo saznanje neće baš ništa značiti, jer će povijest zapamtiti isključivo kako je te 2016. godine mali Wales, debitant na toj europskoj smotri, s velikih i uvjerljivih 3:1 prošao u polufinale. Velšani su to svojim pristupom bez sumnje zaslužili, pogotovo što njihov koncept nije bio ni blizu onom grčkom otprije 12 godina, kojem je jedina misao vodilja bila ne primiti gol.

 

 

Upravo je nevjerojatno bilo vidjeti da su se Velšani pristali nadigravati s individualno višestruko jačim protivnikom i ne samo da nisu, što se kaže, časno "poginuli", već su u tome bili bolji. Dobro to ocrtava posjed lopte i broj dodavanja, koji su veliki dio susreta bili na njihovoj strani. Wales je tako postao tek treći debitant u povijesti koji se probio u polufinale, a ako ćemo se po čemu sjećati ovog Platinijevog eksperimenta, onda je to po čudesnom timskom duhu debitanata Islanda i Walesa.

 

 

 

Što se tiče događanja na travnjaku, treba reći kako smo gledali sjajno prvo poluvrijeme, s pregršt prilika na obje strane. Impresivna je bila hrabrost Velšana koji su na najbolji mogući način pokazali Hrvatskoj na koji se način treba pristupiti knockout utakmicama, a što je posebice imponiralo, momčad Chrisa Colemana izostankom je bilo kakvog respekta sasvim izmijenila odnos snaga na terenu i to unatoč ranom rezultatskom minusu koji se često zna pogubno odraziti na samopouzdanje.

 

 

Belgija u ovom trenutku ima vjerojatno najbolju petorku veznjaka u reprezentativnom nogometu, a nakon početnog posrtanja u susretu s Italijom, činilo se kako se ubitačni Wilmotsov stroj pokrenuo te kako će ga do kraja kontinentalne smotre teško tko uspjeti zaustaviti. Način na koji su Crveni vragovi razmontirali Mađare u osmini finala, bila je upečatljiva poruka jedne izrazito moćne kombinatorike uz dodatak genijalnosti iznimnih individualaca.

 

Međutim ono što se od početka spominjalo kao velika boljka ove belgijske momčadi, izostanak nekolicine prvotimaca u posljednjoj liniji poput Kompanyja i Vermaelena, ispostavilo se kao nenadoknadiva slabost, što su Velšani sjajno prepoznali i iskoristili. Posebno se to odnosi na pozicioniranje kod prekida, gdje su Otočani nesvakidašnjim grupiranjem i naknadnim kretnjama potpuno nasamarili protivnika.

 

 

Koliko je problema u skok igri Wales stvorio Belgiji, sjajno ocrtava izmjena Marca Wilmotsa na startu drugog dijela, prilikom koje je izvadio brzanca Carrasca, a uveo gorostasnog Fellainija. Veznjak Manchestera izvrstan je u skoku, postavljanju i pozicijskoj igri, međutim upravo je njegova tromost bila jedan od okidača za još jedan šok Velšana u režiji Robsona-Kanua, igrača koji trenutno nema klub, ali je pokazao više no mnogi razvikaniji napadači na ovom Euru.

 

Belgija je u posljednjih pola sata ubacila u brzinu više, redale su se prilike pred golom Velšana i to ponajviše upravo preko Fellainija, no nedostajalo je preciznosti, ali i sreće. Velšani su se junački branili i samo čekali priliku za kontranapad, a onda su je nekoliko minuta prije kraja i dočekali, kada je Sam Vokes stavio točku na i jedne od najljepših priča Europskih prvenstava posljednjih desetljeća...