Decentralizacija baluna
SVE JE VIRTUALNO, a najbolje se to vidi po recesiji koje nema nego je ima da bi se moglo imat alibi - za nelogična opravdanja - i za logičnu pljačku - pa je tako virtualna i priča da se na naše stadione vratio narod, a sve kako bi se moglo ustvrditi da se vratio - nogomet.
Jedino što se na našu nogometnu scenu vratilo - to je Hajduk. A ni Hajduk se ne bi vratio da ga (virtualno) nije vratio premijer Ivo Sanader. Čovjek je shvatio da u ovoj zemlji ne možeš ništa napravit revolucionarno, bio HDZ ili SDP ili HDZ s licem SDP-a ili SDP s licem HDZ-a ili Hrvat s licem Europljanina, ili Hrvat s licem Tuđmana, Tita…ili Slovenac, a sad malo i Srbin, ma sve ti je uzalud ako ne zavrtiš nešto na bazi nogometa. Ne na bazi sporta. Jer jedno je sport, a drugo je nogomet.
U Splitu je i košarka nogomet. Ako zavrtiš s Jugoplastikom, isto kao da si zavrtio i s Hajdukom. Ta dva simbola najvažnija su za ostavit trag u povijesti Marulovog Splita. A koji Marul? Da koji?! Marko Marulić, bogati, lijevo krilo Hajduka… A najlakše ti je stvari dovesti u red preko Hajduka. Jer je to "lakmus papir" za sve. Zato je i bilo onoliko papira na derbiju s Dinamom. Sad obećavaju cvijeće za idući sraz protiv Mamićevih modrih. Za onaj derbi od papira čovjek bi mogao naći objašnjenje jer novinama naklade padaju i do papira se može lako doć, ali cvijeće?! Nije vrag da Torcida skriveno poručuje kako će derbi Hajduka i Dinama ovaj put bit Dan mrtvih. A zašto ne? Možda bi mogao bit Dan svih svetih. U svakom slučaju smislili su kako će opalit rekordnu prodaju cvijeća još jednom u godini.
I zato ponavljam, sve je virtualno. To da se narod vratio na stadione moglo bi se poklopit jedino s činjenicom da je Dinamu opala moć. Jer centralizacija je uvijek bila najveći neprijatelj bilo čemu prirodnome i demokratičnome pa tako i tržištu, trgovini, razmjeni ideja, dobara, rezultata… Kad je nogomet centraliziran kao u vrijeme fudbala s Terazija u Beogradu gdje se znalo da Crvena zvezda u deset godina sedam puta mora bit prva a za preostala tri trofeja tuku se Partizan, Hajduk i Dinamo, onda se događa da na petu titulu državnog prvaka Zvezdi na proslavu Marakana zjapi prazna.
Ipak je lakše sudit penal kad iza tebe stoji Ivo Sanader
Zadnje se vrijeme slično događalo Dinamu. Nitko ne može vjerovati u toliko strogo kontrolirana prvenstva kakva su bila ona Tuđmanova u doba Croatije i ova Mamićeva u doba Dinama. Najveći neprijatelj Zdravka Mamića zapravo su postali Bad Blue Boysi. Koji u biti traže da im Mamić vrati njihov Dinamo ne smatrajući ovoga svojim. Isto se događalo svojevremeno i u Poljudu na relaciji Hajduk - Štimac.
Sanader je malo pomalo Hajduk očistio kao ramstek od kosti i pojava nade da Dinamo može pasti vratila je znatiželju naroda za ovaj sport od općeg interesa otkako je politike. Ali ipak taj interes nije toliki koliko se na primjer Sportske novosti trude dokazati, naravno iz svog tiražnog interesa. Možda je osim Sanaderovog oživljavanja Hajduka za novonastalu sliku na nogometnim stadionima zaslužan i Igor Štimac sa svojim nogometnim nedjeljama na televiziji. Ne bi začudilo da se poslije Crkve i Štimac založi za neradnu nedjelju kako bi vjernici baluna mogli dolazit na stadione punit "škobicu" nogometnih trustova.
Svakako i mi mediji odigravamo svoju ulogu, što pisali da pisali, čita se, stvara se brand. Ni oni s kutijama šibica na pazarskim trikovima ne zgrću veliku lovu a da nemaju dobar brand. Mi u medijima dobro doprinosimo ako pišemo uvjerljivo. Kako drukčije prevarit raju. Na primjer među tim komentarima koji kao fol pokušavaju duboko proniknut u tajnu novog booma na našim stadionima čitam jednog uistinu komentatorskog veledostojnika u Slobodnoj Dalmaciji Zdravka Reića koji tvrdi svašta o Hajdukovoj premoći nad Dinamom a nikakvu pažnju ne posvećuje najbitnijim odrednicama Hajduka: 1. Sanader, 2. Miše, Sanader kao idejni potezač konopa u tom kazalištu lutaka s jedne strane i neposredni ravnatelj na sceni kao trener Ante Miše koji je najizravniji autor proizvoda made in Hajduk što ga se nudi na tržištu.
Komentira se sve drugo, pa i totalne izmišljotine da su Kovač i Bišćan kao Dinamov stoperski par veći autoritet nego Hajdukovi Vejić i Pandža što apsolutno nema veze s istinom jer su i Kovač i Bišćan zapravo u statusu u kojem je do prije nekidan bio Hajdukov Tudor, dakle pred penzijom, dok Vejić i Pandža, jedan s iskustvom, drugi s usponom, predstavljaju Kovaču i Bišćanu nedostižnu razinu.
Jednako spomenuti komentator iz rukava bez ikakve argumentacije govori o nekakvoj prednosti Dinamovog Krunoslava Jurčića u usporedbi s Hajdukovim Antom Mišom. Usporedba je smiješna jer bez obzira na Jurčićeva iskustva po Puli i slično, Miši je dovoljna posljednja serija s Hajdukom da ga svaki imalo pošteni i objektivni stručnjak prepozna i svrsta među afirmirane trenere upravo na bazi 1. rezultata, 2. stila i koncepta igre, te 3. uspjeha u klubu velikog imena a da za to uopće nisu postojali nikakvi preduvjeti, pa čak ni kompletna priča sa Sanaderovim backgroundom i uspjelom Primorčevom pretvorbom te novcima ljudi tipa Andabak.
A zašto? Zato što je i sam spomenuti komentator Slobodne Dalmacije nedavno objasnio čitateljima kako u Hajduku nitko nije planirao uspjehe Ante Miše, nego naprotiv - plan je bio dovesti Granta! Dakle, kako je Sanader sam stvarao Hajduka u svom kabinetu ili možda navečer prije spavanja ispred televizora dok se clintonovski mijenja programe, tako je i Ante Miše doslovno autohtoni kreator sadašnje igre "bijelih". Jer se sjećam intervjua s Goranom Vučevićem kad je tek postao trener te mi je pričao kako želi od Hajduka napraviti momčad koja će se dodavati iz prve, s jednim dodirom, moderni, brzo, u sprintu..
U Vučevićevom štabu bili su sadašnji voditelji Hajduka i sve to što je Vučević obećavao za nekoliko kola, ali nije dočekao, nego je dao silom prilike ostavku, sve to sad možete vidjeti uživo u sadašnjem Hajduku. Zato gore spomenuti komentator griješi i na planu obične analize tog najvažnijeg Hajdukovog proizvoda - dakle "Igre" - jer svi igrači koje je i sam kritizirao nebrojeno puta poput recimo Andrića - sad su se vinuli visoko u nebo do pogleda mnogih menadžera i odjednom su traženi čak i u 29. godini pa i Hajduk hoće zadržati tu vrijednost.
To je najveća potvrda vrijednosti jednoga Miše u svakome klubu. Taj stvara Igru a Igra je klupski proizvod i brand čime se najprije puni tribine, zatim privlači sponzore, dalje - ubire lovu, da bi se moglo preprodavat igrače i opet jačat glavnicu a to je klub. Kad imaš igru, onda se u njoj mogu sakriti i slabiji igrači.
Sve su to postulati koje nas je tamo još sedamdesetih učio strastveni tandem Tomislav Ivić i Stanko Poklepović. Sve to zna i Zdravko Reić. Pa je nejasno zašto to dragocjeno znanje ne prenosi publici onako kako su ga prenosili Ivić i Poklepović, ili kako ga sad prenosi Ante Miše preko svoje igre i protagonista njegove režije. Utakmica Hajduka sa Zagrebom još jednom je potvrdila tu tezu jer se Hajduk prilično mučio kroz prvo poluvrijeme da bi i pogotkom uspio dobro "prodati" tu svoju igru iako je bilo šansi, udaraca, svega, ali jedino je Tomas u toj igri još neuklopljen, a s vremenom će i njega izbacit igra kao ispravni poslovni koncept svakog pametnog kluba.
Međutim, često takvi projekti znaju propasti jer nisu "oplemenjeni" u svim pojedinostima kao što je i stvaranje takvog renomea da te sudac ne može podcjenjivati nego ti mora suditi tako da štiti tvoj ukupno pošteni koncept prema nogometu kao igri ali i biznisu. Jer tko doprinosi više "globalnim nogometnim interesima" taj je zaštićen i od sudaca. A sigurno će ti lakše sudit penal ako iza tebe stoji Sanader nego kad ne stoji. Bez obzira, je li penal stvarno bio ili nije. I zato sve skupa trenutno najveće zasluge za decentralizaciju nogometa u Hrvata pripadaju premijeru Ivi Sanaderu. Gdje bi mu bio kraj kad bi se usudio taj nogometni model primijeniti u potpunosti na Hrvatsku.
Foto: Cropix, V.Dugandžić , S. Sunara, A,Čizmić
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati