Dinamo koji nikog ne zanima
Foto: Hina (fotomontaža Index.hr)
SPORA utakmica, ružno vrijeme i užasna posjeta ne mogu izbrisati solidan start bugarskog trenera u Ligi prvaka koji je u europskom debiju na klupi Dinama izgubio 0:1 od Seville. Dinamo je konačno izgledao kao ekipa koja barem donekle nije na krivom mjestu u ovom natjecanju. Najveći paradoks utakmice ovakvog ranga nije u stanju na terenu, čak niti u stanju na tribinama, najveći paradoks je ukupni doživljaj koji oslikava sadašnjost kluba iz Maksimirske.
Autobus
Neobična početna postava koja je sugerirala kako bi Benković mogao početi u sredini terena ubrzo se pokazala pogrešnom pretpostavkom – Dinamo je zaigrao s pet igrača u zadnjoj liniji, a kroz čitavu utakmicu zadržao duboku 5-4-1 obranu kojom je pokušao maskirati sporu zadnju liniju i smanjiti trkačko polje svojim veznjacima koji su u dosadašnjim europskim susretima već nakon poluvremena disali na škrge. S obzirom na izrazito strpljivu Sevillinu igru i manjak rizika, odnosno nemogućnost da se često dočeka greška u predaji, Dinamova zona bila je izrazito pasivna. To se najbolje vidjelo kod hrpe povlačenja i preuzimanja između stopera i bočnih igrača, posebno na strani gdje su Sosa i Schildenfeld prvi puta imali ovakav vid suradnje. Početna ideja je uspjela, utakmica je bila umrtvljena i prvih 20 minuta Sevilla nije stvorila niti jednu šansu. Dodatni igrač u zadnjoj liniji značio je i osigurača viška na dubinske lopte gostiju, ali prema naprijed je Dinamo izgubio mnogo, pa su se ofenzivne akcije svele na to može li Fernandes sačuvati loptu protiv dvojice i gurnuti loptu iza leđa Sevillinih bekova za Sosu i Stojanovića. Ali, sama nazočnost suparnika toliko blizu Dinamovog gola neminovno je vodila prema onih nekoliko šansi koje su gosti do kraja upisali. Da gol bude dinamovski koliko je moguće, u najvećem bunkeru u modernoj povijesti kluba, Dinamo je primio gol iz kontre – spori Schifo bio je izvučen prema liniji, Benković nema brzinu za ispratiti Nasrija do kraja i Sevilla je povela bez da je išta bitnoga morala napraviti.
Uspavani gosti
Sevilla je odigrala slabu utakmicu, izrazito sporu u pogledu dinamike bez lopte i brzine traženja rješenja. Izrazito ofenzivna 3 3 4 postava s bočnim igračima de facto u liniji s napadačima imala je jasan cilj – u završnoj trećini terena bočni igrači bi zaboli prema sredini, za sobom uvukli sredinu Dinamove bekove, dok se ne bi otvorio koridor za Mariana, Escudera i Vitola da centriraju loptu. Završnica prvog dijela bila je najbolje razdoblje njihove igre, u kojoj su vidno svoju igru koncentrirali na lijevu stranu svojeg napada, da bi izvukli Dinamovu zadnju liniju i onda dijagonalom gađali prostor između braniča na sasvim suprotnoj strani. Malo Dinamovih grešaka, malo razlike u klasi i jako malo prave igre, pozicijske kakve je Sampaoli dokazani majstor ipak su bile dovoljne za barem tri ili četiri izvrsne šanse za gol. Što je previše za ovako slabu njihovu partiju. I u tih par šansi i jednom golu „ni iz čega“ stane sva kvalitativna razlika ova dva kluba. Dok N'Zonzi u zubima nosi dvojicu Dinamovih veznjaka, golobradi mladići sa suprotne strane moraju igrati sa sasvim novim suigračima u novom sistemu i pod velikim strahom od greške, odjednom bačeni u vatru u kojoj su im šanse unaprijed bitno smanjene. Da je netko prije samo dvije godine rekao kako će Dinamo u Ligi prvaka utakmicu odigrati s Pavičićem, Benkovićem (kao kapetanom), Fiolićem, Livakovićem, Kneževićem i Sosom, mislim kako bi prosječni pratitelj mislio kako se radi o juniorskoj verziji ovog natjecanja.
Petevu palac gore
Najveći trenerski poraz nije loša utakmica, nebitno je li nastala zbog izrazito indisponirane momčadi, njegove promašene postavke ili kratkim spojem u komunikaciji u tom procesu, već nedostatak jasne ideje. Petev ju je imao i samim time je Dinamo bio ozbiljniji klub nego ijednu utakmicu pod Kranjčarom. Ta ideja je jako bazična, nogometno priprosta i njoj se okreću svi kvalitetom deficitarni sastavi, ali u pogledu vremena i kadra kojeg nema na raspolaganju, Bugarin je odlučio sjesti ispred svoga gola, nadati se lošijoj partiji suparnika i čekati zalutali metak koji je umalo i stigao. Za razliku od utakmica protiv Juventusa i Lyona u kojoj su Dinamovi igrači bezuspješno igrali lovice po čitavom terenu, ovaj Dinamo i utakmicu bilo je teško gledati, ali je barem njegova osnovna nakana bila sasvim jasna. I gledateljima i igračima. I na tom izboru Petevu baš nitko nema što prigovoriti.
Gdje je nestao uzdah?
Loša i prozirna parafraza Bareovog teksta, namjerno oskudno adaptirana, odlično pokazuje koji je Dinamov najveći poraz večeras. Nije to poraz od španjolskog velikana i jednog od najuspješnijih europskih klubova posljednjeg desetljeća. Nije to ni sramotno mala posjeta na tribini, ako su zatvorena sva glasačka mjesta, radi se o nešto više od šest tisuća ljudi. Najveći poraz je što je to – savršeno normalno. Sav paradoks situacije možda je najbolje opisao Ivica Blažičko, kada je u prijenosu mrtav-ozbiljan izjavio kako je s obzirom na vrijeme ovo zapravo dobra posjeta. I to nije sud čovjeka ideološki bliskog vrhuški kluba krivoj za ovakvo stanje, već osjećaj svakog čovjeka na zagrebačkim i inim, nekoć dinamovskim, ulicama. Nezamislivo je da Dinamo u tri minute iz ponora izvlači tri polušanse u završnici utakmice i biva na pragu senzacije, a da baš nijednog uzdaha u Zagreb-gradu nema. Dinamo je danas pozadinska buka i priča koja definitivno završava s posljednjim sudačkim zviždukom, a nemalom broju ljudi čak i prije,ovisno o tome gdje su parkirali. Dinamo će imati i bolje i slabije momčadi od ovih, i veće i manje uspjehe, i uvjerljivije poraze i veće skalpove. Ali hoće li, kako i kada vratiti - uzdah?
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati