OVAJ Eurobasket bit će po svemu drugačiji od svih do sada. Kako formatom natjecanja, kako brojem zemalja sudionica, kako brojem zemalja domaćina, tako i nikad jačim rosterima. Nikad se u povijesti, barem od vremena kad su Europljani postali normala, a ne egzotika na NBA parketima, nije dogodilo da gotovo nema niti jednog neopravdanog otkaza. Naravno, neće ni na ovom Eurobasketu igrati baš svi koji bi možda trebali, no otkazivali su uglavnom oni koji nisu bili u stanju zaigrati, što do sada i nije bio slučaj.

 

Ovaj Eurobasket je izlučni turnir za Igre u Riju sljedeće godine, a Olimpijada je san svakog sportaša. Finalisti imaju direktan plasman, a reprezentacije plasirane između trećeg i sedmog mjesta igrat će kvalifikacijski turnir u srpnju sljedeće godine. 

 

Košarka se u Europi ujednačila, nema više potpunih autsajdera, i dojučerašnji košarkaški patuljci mogu svakome pomrsiti račune, stoga čak 24 reprezentacije dobar su potez organizatora. Zagreb je bio domaćin Eurobasketa i 1989., no tada je završni turnir igralo samo osam selekcija. Danas ih je tri puta više. Najbolji dokaz koliko je košarka evoluirala. Dakle, svi najbolji su tu, što sugerira da će ionako ujednačena konkurencija u Europi dosegnuti jednu sasvim višu razinu.

 

Međutim, ovaj Eurobasket bit će i poseban po tome što su tri ponajbolja europska igrača svih vremena nakon ovog turnira najavili oproštaj od reprezentacije.

 

Stoga, ovaj tekst posvećujemo Dirku Nowitzkom, Toniju Parkeru i Pau Gasolu.

 

 

Istina, besmisleno je ispucavati ovakve subjektivne stavove i mišljenja, posebno jer je teško, gotovo nemoguće uspoređivati igrače iz različitih vremenskih epoha. Svako je vrijeme nosilo svoje heroje, košarka je evoluirala, a skupa s njom i igrači, a pravog algoritma za vrednovati one najveće nemamo. Ipak, ako ćemo se složiti da je Michael Jordan bio najveći svih vremena, onda je teško pobiti tezu da je Plavi anđeo najveći Europljanin ikada.

 

Nowitzki nikad nije imao maštu jednog Kukoča, robusnost Sabonisa ili kilerski instinkt Petrovića ili Galisa, no Nijemac je uspio nešto što nitko od navedenih nije. Sam, doslovno sam je odveo svoj Dallas do naslova NBA prvaka, što mu je u Teksasu osiguralo status božanstva, dok je relativno opskurnu reprezentaciju Njemačke vodio do europskog srebra (2005. u Beogradu) i svjetske bronce (2002. u Indianapolisu). Bio je MVP regularnog dijela sezone te MVP finala, nakon tog čudesnog pohoda na naslov 2010. protiv LeBronovog i Wadeovog Miamija.

 

U reprezentaciji nije bio još od Eurobasketa u Litvi 2011., a kako se ''njemačka'' grupa igra u Berlinu, ni veliki Dirk nije mogao zamisliti bolji oproštaj od reprezentacije. Doma, pred svojim navijačima. No, ne bi čudilo da se taj oproštaj odgodi jer kad Dirk odigra onako kako može, ništa nije nemoguće, pa ni Rio.

 

Zanimljivo, tri najveća nogometaša koje je Francuska poklonila svijetu uopće nisu Francuzi. Naravno, podrijetlom. Zinedine Zidane je Alžirac, Michel Platini je Talijan, a Raymond Kopa (Kopaszewski) je Poljak. Najveći francuski košarkaš svih vremena također nije pravi Francuz. Tony Parker dijete je američkog košarkaša i majke Nizozemke rođen u Bruxellesu. Kako je Parker stariji dobio gažu u Parizu, Francuska je igrom slučaja dobila svoga najvećeg košarkaša svih vremena.

 

Međutim, Parker, koji nije ''čisti'' Francuz nikada, ali baš nikada nije odbio igrati za svoju domovinu. Mnogi igrači kad bi postali zvijezde u NBA-u tražili bi kojekakve isprike, selektirali turnire, najčešće birali Olimpijske igre na uštrb Eurobasketa, kojeg su koristili kao natjecanje koje će preskočiti radi umora. Parker je prvi put za reprezentaciju zaigrao u Turskoj 2001. i od tada je nanizao čak sedam Eurobasketa. Igrao je i ozlijeđen, igrao je i onda kad su mu liječnici savjetovali da otkaže jer mu je oko bilo u opasnosti, nosio je i vukao je Francusku kad mnogi to nisu htjeli. I na kraju ju je dovukao do europskog zlata u Sloveniji prije dvije godine.

 

Parkera smo upoznali još kao juniora kad je 2000. finalu juniorskog europskog prvenstva igranom u Zadru u tandemu s Borisom Diawom pobijedio Hrvatsku i osvojio zlato. Već tada se dalo naslutiti da se radi o nesvakidašnjem igraču čiji je potencijal širok i velik ''ko Rusija'', no Parkerova karijera nadmašila je očekivanja i onih najoptismističnijih. U San Antoniju senator je jedne od najvećih dinastija u povijesti NBA, a u Francuskoj je vođa selekcije koja ima jedinstvenu priliku obraniti zlato.

 

Parker je već najavio oproštaj nakon Rija. Dakle, ovo je posljednji Eurobasket na kojem ćemo moći gledati jednog od najvećih ikada. Stoga, uživajmo.

 

Uvijek su Španjolci imali dobre košarkaše. Od Waynea Brabendera do San Epifanija. Uvijek je Španjolska bila tu negdje pri vrhu, no nikada nije bila na njemu. Sve dok nije stasao Pau Gasol. Onda je krenula dominacija, nesvakidašnja dominacija u europskoj košarki, koja je posljednji put bila viđena onda kad su u istom dresu igrali Dražen, Toni, Dino, Vlade i Žarko.

 

Pau Gasol dvostruki je prvak Europe, prvak je svijeta, a s Lakersima ima i dva prstena prvaka. Čovjek je osvojio sve. Hm, zapravo nije. Gasola muče boje i sjaj dvije medalje iz Pekinga i Londona. Pau je osvojio dva olimpijska srebra, Ameri su bili prejaki, no Pau je tip čovjeka koji ne odustaje od sna o olimpijskom zlatu. Do njega će teško doći, no sportski je sanjati i nadati se.

Pau Gasol nikad nije bio klasični centar poput svog brata Marca. Prije je bio četvorka koja je svojom visinom, silinom i okretnošću uništavala svaku obranu i kad je Pau dominirao, dominirala je i Španjolska.

 

Gasol sa svojih 35 godina vjerojatno ne bi ni igrao na ovom Eurobasketu da ''Furija'' lani nije kiksala na Mundijalu igranom u Španjolskoj. Gasol želi pravi oproštaj, s medaljom, isključivo zlatnom. 

 

Španjolska je favorit, Španjolska je uvijek favorit kad igra Pau, no izostanak Marca Gasola i Juana Navara velik su hendikep, međutim,  motiv su više za jednog od najvećih europskih košarkaša svih vremena.