JESTE se vratili sa skijanja? Znam da tamo na skijanju po Europama nitko od naših ne ide na Internet jer, trebalo bi skinuo rukavice.
I zato evo prvi put se javljam a imam i zašto, Split je besplatno vidio novu dvoranu čija izgradnja nije bila besplatna, a vidio je i rukomet u kojemu Ivano Balić i ekipa drže lekciju Mesiću i Sanaderu kako se postupa sa Slovencima.
Zatim, Split je dočekao Hajduka prvaka, makar u malom nogometu, i to drugi put. Mora bit da je to utješna nagrada koja je namijenjena Splićanima.
I najnovije - vidio sam Beckhama po desnom i Ronaldinha po lijevom krilu kako igraju kao da ih je kupio Inter ali onaj iz Zaprešića.
I kakav je zaključak?
1. Samo je privid da cijene iz godine u godinu stalno skaču.
2. Jer je sve pojeftinilo.
I to je jedini globalni trend. Ušli smo u još jednu novu godinu koja obećava da nas neće prevarit jedino u tome, sve će pojeftinit. Ali ćete to skuplje platit.
U par primjera može vam se to lako razjasnit u glavi. Nekad ste imali Hajduka i splitsku Jugoplastiku sa skupim imenima tipa Jerković, Šurjak, Žungul, Mužinić, Oblak, Holcer, Buljan, Džoni, pa košarkaši Skansi, Rato Tvrdić, Šolman, Jerkov, Kukoč, Rađa, Perasović, Tabak…
Onda su sva ta skupa imena otišla uzet neku lovu vani jer doma nisu dobili ništa, a na njihova mjesta došle su generacije i generacije jeftinih igrača koji su se prodavali po cijeni svojih prethodnika koji su se pak izborili za tu visoku cijenu. A zašto je to bilo tako? Zato što jednostavno nije više bilo onih skupih. Nisu isplatljivi. Tko bi danas trošio novce za proizvest Kukoča i Rađu kad mo'š nać dva-tri jeftinija i lako ih preprodat pa zaradit proporcionalno investiciji puno više.
Tako je pojeftinilo sve. Pa i mi novinari. Na pazaru bofl robe ne piše na majici Reebok nego Rebook i jebe te se kad je to za 50 kuna a nitko neće ni skužit da je falsifikat. Kako će falsifikat skužit da je falsifikat. Kad je sve falsifikat.
Čak su i Ronaldinho i Beckham od sinoć najobičniji falsifikati samih sebe. Kad bi nekad lopta došla na krilo do Ronaldinha ili Beckhama ne bih ni trepnuo a dogodilo bi se sve, i gol, a u nedjelju navečer pratim Beckhama kao slow motion i mogao bi raščlaniti svaku njegovu fintu a to nije to, jer iz aviona se može predvidit šta će ovaj novi, potrošeni, falsificirani i «sit svega» Beckham izvesti s loptom.
Onda okreneš na Hajduka i njegov svaka-čast-pothvat u malome nogometu. Ali ni to nije to. A di je malo vica, duha, zajebancije, tunel, oxford, peta… Radi toga se nekad dolazilo i igrat i gledat mali nogomet na splitske Gripe, a u stara vremena u Poljud na terenima veslačkog kluba Mornar i na Balkansku gdje se igrao rukomet. Meštri maloga baluna kao što je bio i danas poznati trener Sergije Krešić, zajedno sa svim onim vrhunskim profesionalcima Hajduka, dolazili su se zabavit u malome balunu i odigrat sve one neozbiljne poteze koje su im u velikome nogometu zabranjivali treneri. Pa koja je to bila fešta kad bi se tu još našli Rudi Belin i njegovi pajdaši.
A danas bogati ovi igraju mali nogomet taktički kao da je finale prvaka svijeta. Hajduk je protiv Zadra igrao gotovo bunker čekajući grešku Zadrana, možda jedinih predstavnika romantičnog nogometa koji je u njihovoj izvedbi na momente podsjećao na stara vremena. Hajduk je igrao na kontre kao Dinamo Kijev u doba Olega Blohina. Rekao bi čovjek da je premija milijun eura.
Ali danas su ta vremena, i taj mali balun je pojeftinio u svojoj stvarnoj kvaliteti, ali je poskupio u preprodaji. Od Zadrana svakako treba skrenuti pažnju na neobičnog igrača Župana, a Hajduk je zaslužio svaku pohvalu za predstavljanje u stvari svoje prilično privlačne budućnosti jer poslije puno godina konačno ima nekakvu dušu, igru i špirit.
Hajduk u malonogometnoj interpretaciji na momente izgleda i virtuozno u sastavu imena kao što su Gabrić, Ibričić, Tomasov, Oremuš, Tičinović, Jozinović… I to se odmah vidi kad jedna ekipa igra tako da je halapljiva prema novim izazovima i da još ima što reći, da kad završi utakmica, imaš osjećaj kako oni jedva čekaju novi nastup jer nisu dovršili rečenicu. To je pristup igri u kojemu te igra na momente ponese ipak do te mjere da zaboraviš na novac a jedino tako može se vidjeti na terenu umjetnost bez čega publika ne dolazi a ako je nema, kako ćeš onda nagovorit sponzore da te podupru. I to je cijela priča. Ne'š ti filozofije. Šta onda čekaju, neka proizvode svoje igrače. I svoju igru. Tako da mo'š vidit dobru predstavu, dobar film. Pošteni koncert. Ista je to stvar.
E ali koga to uopće brige? Tek ste se vratili sa skijanja, puna kapa svega, valja na posao, a nema više ni kinte za piće. Zato je Tito bio pametan. On je kad je bila panika i kad se stvarala država i kad je htio uć u onu svoju Europu – on je lijepo zatvorio granice pa se ti misli. A ne kao ovi Sanaderovi Hrvati koji su ostavili zemlju u dugovima i ušli bez nje u Europu, i to na skijama. Dok cijeli svijet cvokoće od krize, Hrvati preplaviše europska skijališta i napuniše krizne europske blagajne. Sad je Europa vidjela da nismo mi baš takvo siroče, nego da ima tu love i love, a nije Europa luda. Naivno smo se razotkrili i sad će nam opalit pressing na svaku kintu. Jer koliko god smo se mi tukli uć u Europu, Europa je puno brže ušla u nas i drži nas za jaja na svakoj banci.
Foto: Index