Hvala ti, Zubo, uljepšao si mi djetinjstvo

Hvala ti, Zubo, uljepšao si mi djetinjstvo

Foto: Getty Images / Guliver Image

U novinarskom poslu dobro shvatite dvije osnovne funkcije i karakteristike riječi. Jedna je njezina snaga, široka primjena i moć, sposobnost da utječe na stavove, promišljanja i akcije ljudi koje nikad u životu nećete upoznati. Zato je često u ovom poslu neobično lako izložiti stav, intuitivnu snažnu tezu koja se nastoji preispitati i logički potvrditi pa je upakirati na način koji se čitateljstvu čini privlačnim. Cijeli taj proces u pravilu je primarno motiviran emocijama. Neke su bazične, neke složene, neke duboko sakrivene ispod fraza objektivnosti i neutralnosti, ali sasvim sigurno se nalaze u temelju svakog teksta. 

Druga karakteristika riječi je njezina ograničenost. Nekad je ta emocija toliko snažna da je prebacivanje u pisani ili verbalni oblik strahovito podcjenjuje. Nekad za nju vežemo toliko pozitivnih iskustava da osjećamo kako je svako opisivanje istih zadiranje u prostor koji pripada samo nama. Tekst o oproštaju Ronaldinha nažalost je, ili na sreću, čvrsto naslonjen na ovu drugu karakteristiku. Teško je prenijeti, a posebno generaciji koja je na njegovom nogometu odrasla, što je on značio svima nama. Neke stvari je nemoguće izmjeriti i dokazati znanstvenim metodama pa nam preostaju scenariji koje čvrsto guramo kao stvarnost. 
 
 
A Njegova jedina stvarnost je nogomet – nitko prije ni poslije njega nije bolje utjelovio tu igru. I pritom namjerno odabirem riječ igru, a ne sport. Nitko nije imao takvu moć očaravanja i pomirenja ljudi svih klupskih boja, nogometnih filozofija i preferencija, kao taj dječak s juga Brazila, na čijem se čak i fenotipu očituje njegova nezaboravnost. Svesti njegovu karijeru u tekst koji će se baviti trofejima ili golovima hereza je koja zaslužuje smrtnu kaznu u novinarskom poslu. Svesti njegovu karijeru u tekst kroz plemenitiji osobni dojam može biti bolji ili lošiji uradak, ovisan o autorovom talentu, ali je i dalje tek blijeda kopija i preslika bogatstva koje je On pokazivao na terenu. Stoga je, nakon deset sati premišljanja, možda najuputnije njegovu karijeru i prepričavanje iste prepustiti – njemu samom. Uz poneki osobni osvrt čovjeka koji se tih trenutaka sjeća kao onih kada se nije činilo da je On s ovog svijeta. Autor će se i dalje osjećati loše i pomalo arogantno jer si je uzeo za pravo na bilo koji način staviti točku na kraj jedne ere, za mnoge najljepše u njihovom životu. Ali baš kao u svakom oproštaju, osobi treba nekakvo zaključenje tog odnosa, kako bi ga lakše podnijela. Stoga se nadam kako će publika autoru oprostiti pisanje ovakvog teksta. Jednostavno mi treba ovaj imaginarni susret da mu kažem zbogom. I zahvalim na trenucima koji su mi promijenili djetinjstvo.
 
Poslao Seamana u penziju, a englesku reprezentaciju u hibernaciju
 

 
Ni dan-danas ne znam što bih rekao o ovom golu. Ne znam je li pucao, ali više nije ni bitno. On je zaslužio da mislimo da je pucao. Englezi su prošli grupu smrti u kojoj su iza sebe ostavili Argentince, a zlatna generacija Manchester Uniteda sastala se s preostalim najboljim iz ponajbolje lige na svijetu u naponu snage. I bili su vrlo blizu. Lopta je poslije udarca krenula tromo, ali kao da je znala kad treba pasti da se Seaman ne stigne na nju vratiti. To je jedini gol koji sam vidio s te pozicije, u takvim uvjetima, a da golman nije apsolutno ništa kriv. To je bio znak onog što dolazi. Govor engleskih igrača na terenu bio je identičan: ''Ne znamo što se dogodilo, znamo samo da to nismo mogli spriječiti.''
 
Katalonija je konačno priznala kralja
 
 

 
 
Prvi njegov gol za Barcelonu odmah mu je donio krunu jedinog vladara Nou Campa. Španjolske obrane shvatile su da je u ligu stigao igrač koji je opasan i kad primi loptu pedeset metara od gola, s četiri suparnika ispred sebe. Slalom i udarac su djelovali toliko čisto, logično i jednostavno da sam se nebrojeno puta kasnije pitao zašto to ne napravi svaki put. 
 
Dječak Alessandro Nesta
 

Jedan od najboljih stopera svih vremena nije nikad izgledao inferiorno. Igrala se 89. minuta utakmice na Camp Nou kada je popio jedini lažnjak u svojoj karijeri, a On je svojom formalno slabijom nogom pogodio rašlje Didinog gola i Barceloni donio pobjedu. Nesta je djelovao kao nasamareni dječak, prvi i posljednji put. 
 
Optička varka i početak velikog rivalstva
 
 

 
Ricardo Carvalho napravio je očit prekršaj nad Valdesom omogućivši Johnu Terryju gol kojim je Chelsea izbacio Barcelonu iz Lige prvaka, što je rodilo najveće internacionalno rivalstvo novije povijesti. Ali jedini bitan trenutak te utakmice dogodio se u 38. minuti. Ronaldinho je štopao loptu u mjestu, a sve oko njega je stalo. Nije se micala Chelseajeva obrana, nije se micala publika, izgledalo je kao da se slika u prijenosu zaledila, a onda je izvukao udarac kakav nisam vidio nikad prije ni poslije. Silovita snaga Chelseajevih braniča koji su stajali oko njega kao redari u noćnom klubu i najbolji golman na svijetu pobijeđeni su jednim elegantnim pikom vrhom kopačke. Vrijeme je na sekundu stalo, a Chelsea se probudio s golom u svojoj mreži. 
 
Kastilja je priznala katalonskog kralja
 

 
Utjelovljenje nogometa u jednoj večeri. Dva maestralna pogotka koji su za sobom ostavili opadajuće Realove igrače, bezbroj čarobnih poteza i reakcija publike. Publike koja je pozdravila nogomet kao igru u svoj njenoj ljepoti. Na jedan mali trenutak igrač kojem se pljeskalo nije imao Barcelonine boje na sebi, ponosa regije koja im je trn u oku. Iako su posljednji događaji u multietničkoj zemlji dali do znanja koliko je osjetljivo političko pitanje odnosa Madrida i velikih španjolskih pokrajina, ništa od tog nije bilo bitno.  Pljeskalo se čovjeku koji je prekrasno igrao nogomet.  
 
Laganu loptu najteže je stići
Tekst se nastavlja ispod oglasa
 
 

 
Tim Wiese je pred gol Werdera postavio živi zid i činilo se kako gol može donijeti samo perfektno pogođen slobodan udarac u rašlje. On se zaletio, zid je po inerciji skočio, a Ronaldinho je poslao loptu ispod njih. Nesretni Wiese je prekasno vidio loptu i uskoro se zakoprcala u mreži. Ako je gol protiv Chelseaja bio optička varka, ovaj je bio čista iluzija. Svi su gledali u mjesto u koje je on želio da gledamo. A lopta je došla, bezobrazno lagano, tamo gdje je nitko nije očekivao. 
 
Lopta koju je samo on vidio
 
 

 
Barcelona je igrala polufinale Lige prvaka protiv jednog od najjačih Milana u bogatoj povijesti talijanskog kluba. Ekipi s Nestom, Maldinijem, Didom, Stamom, Cafuom i Gattusom nije bilo lagano zabiti gol. Bili su sjajni u svakom segmentu obrane. Ako ste gol htjeli zabiti, morali ste ga izmisliti. Pa je on to i napravio. Opet je uspavao suparnika i nekoliko sekundi unaprijed vidio jedini scenarij koji vodi konačnom cilju. Iz mjesta je poslao loptu na jedino mjesto gdje je nije mogao uhvatiti nijedan domaći igrač, a Giulyju je stigla kao na tacni.
 
Svi bi se s Njim igrali
 
Ako je Allesandro Nesta djelovao kao izgubljeni mladić koji se našao na krivom mjestu u pravo vrijeme, onda su igrači Athletic Bilbaa bili dječaci koji su točno znali što žele – loptu. Ali ona im je uporno izmicala u performansu koji je podsjećao na atrakciju na La Rambli.

 
 
Rivelino je živ
 

 
Bilo bi nepošteno prema još jednom velikanu svjetskog nogometa reći kako je ''elastico'' Rivelinov izum. Ali teško mi je povjerovati da ga je netko radio šarmantnije od njega. Situacija u kojoj On ponudi braniču odgovor na pitanje u kojem smjeru će krenuti, a onda se predomisli, bila je najljepša nogometna scena sredinom posljednjeg desetljeća.
 
Villarreal
 

 
Već sam podnaslov vjerojatno daje naslutiti o kojem potezu se radi. Vidio sam brojne škarice, ali situaciju u kojoj igrač prima loptu i u zadnjoj milisekundi odluči pustiti je malo iza sebe jer ima premalo vremena za bilo koji drugi udarac osim škarica – nisam. Ovo je gol koji je možda najbolje spojio njegovu artističku crtu i nevjerojatnu sposobnost ispravnog rezoniranja i predviđanja zbivanja na terenu.
 
Bilo je još puno toga. Ali ne bi bilo uputno omalovažavati njegove trenutke koji su mijenjali nogomet s onima koji su samo bili briljantni. I u talijanskom stratištu velikih brazilskih R-ova (u Milanu su s elitnim nogometom raskrstili i Rivaldo i Ronaldo i Ronaldinho), i u domovini, i diljem svijeta, i dalje je oduševljavao. Ali budimo iskreni, ti potezi nemaju istu težinu. Ne zato što nisu atraktivni i genijalni, nego ovi nabrojani imaju dodatnu dimenziju. Onu koja je pokazala da se netko može igrati nogometa u Ligi prvaka ili na Svjetskom prvenstvu, a biti najbolji poput onog klinca u kvartu kojem se svi divimo jer dribla i ismijava inferiorne suparnike. Njegov nogomet je istovremeno bio i beatifikacija igre i ismijavanje sustava vrijednosti koji sport favorizira zapostavljajući svoju osnovnu crtu, onu koja nas je zarazila ovom igrom. A to je iluzija, situacija koju ne vidimo i ne razumijemo dok ne dođe mađioničar i ne otkrije nam je, izazvavši nam smiješak. Jer smo uživali biti prevareni.
 
 
 
 
Zbogom, Zubati. 

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara