Foto: Getty Images / Guliver image 

RIJETKO što je u nogometu tužno kao gledanje vrhunskog igrača kako propada, ili barem tone u prosječnost. Još je tužnije vidjeti kako to njegov trener ne vidi, pa za sobom povlači čitavu momčad. S jedne strane postaje jasno da nogomet igraju ljudi, a ne karike - jednostavne nule i jedinice koje su zamjenjive i u sekundi reproduciraju točno određen i zamišljen sadržaj. Kada bi bilo tako, vjerojatno bi neki dovitljivi matematičar-programer osmislio aplikaciju koja bi trenerski posao maksimalno olakšala precizno izračunavši koja je optimalna jedanaestorka koju treba poslati na teren, bez efekta da nečije izostavljanje ostavi negativne posljedice po međuljudske odnose. S druge strane, još je vidljivije kako je nogomet igra sustava i sistema, i da on rađa talent i veličinu, a ne obratno. Ovo je tekst o dvojici igrača koji su se našli na suprotnim krajevima ovog scenarija, s trenerima iza sebe koji bolje od ikoga shvaćaju posljedice ovakvog razmišljanja.

Wayne Simbol Rooney

Ako je odlazak Sir Alexa Fergusona definitivno donio kraj jedne ere, ne samo mančesterskog, ne samo engleskog, već i svjetskog nogometa, ne postoji igrač koji zornije dočarava kontrast pre i post Fergie ere od Waynea Rooneya. Ne tako davno zbilja je vrlo legitimnom izgledala teza kako će Rooney postati najbolji engleski igrač svih vremena (iako su takve ocjene na kraju dana dosta subjektivne). Vođa najmoćnije engleske i jedne od najmoćnijih europskih momčadi, Rooney je u vršku ili blizu vrška Fergiejevog napada zabijao, asistirao, trčao, uklizavao i dovodio Old Trafford u ekstazu. Ugovori koje su nudili Chelsea i Real Madrid nisu bili dovoljno jak zov za engleskog buldoga, on je odlučio u Manchesteru izgraditi svoju dinastiju. A prve prave prepreke na tom planu nisu bile ni nagli Ronaldov rast u svjetsku superzvijezdu, niti ojačala konkurencija. Čovjek zaslužan za njegov rast, Ferguson, otišao je iz kluba u kojem nisu niti slutili koliko ništa neće biti isto kao dotad. Ni za Manchester, ni za Rooneya.

David Moyes projiciran je kao dugoročno rješenje, jer se radilo o tipu koji je u Evertonu iz solidnog kluba izgradio peti ili šesti klub lige i tamo ga održavao nekoliko sezona zaredom. Nije izdržao ni godinu dana. Slabi rezultati i višestruko gora igra pokazala su da su vremena značajno drugačija od početka devedesetih kada je uprava Uniteda Fergusona čekala 3 godine da osvoji prvi trofej, a 6 da uzme prvo prvenstvo. Giggs je tu bio stažist do konačnog rješenja, a ono se vidjelo u revitalizaciji karijere istinske trenerske legende, Van Gaala koji je u Amsterdamu uzgojio jednu od najpamtljivijih nogometnih ekipa devedesetih. Nogomet se, očito, puno brže mijenja nego ljudi koji ga shvaćaju i pokušavaju pratiti. Spora i rigidna igra, preopterećivanje igrača neefikasnim taktičkim zahtjevima i opća nemogućnost detekcije problema značile su i njegov odlazak. Svanulo je nad Manchesterom, jer došao je konačno onaj kojeg su uvijek svi smatrali jedinim legitimnim Fergusonovim nasljednikom.

I premda je Jose Mourinhu nepošteno i nelogično suditi nakon samo mjesec dana sezone, jedan uzorak i dalje je vidljiv – Wayne Rooney. Nekoć najveći kapital momčadi prometnuo se i četvrtu sezonu zaredom u uteg – sve dublje povlačenje i micanje iz vrha napada, najprije zbog Van Persieja, kasnije i zbog pada u fizičkoj moći i voljnom momentu, imale su za posljedicu sve slabije predstave čovjeka koji je već danas živuća legenda crvenog dijela grada. Wayne Rooney nije pretjerano koristan igrač bez lopte u nogama, što znači da mu se mnogo toga mora podrediti u igri i da veliki fond napada mora proći kroz njegove noge. Danas, kada mu je produkcija znatno opala, to više nema nikakvog logičkog uporišta. Wayne Rooney guši Manchester United. Malo je do sistema, malo do osobnog igračkog i fizičkog pada, a prvo i najosnovnije zbog pada u motivaciji i psihološkom momentu na kojeg više ne odgovara adekvatno. Ni Moyes, ni Van Gaal nisu imali dovoljno muda staviti engleskog kapetana i prvu otočku nogometnu zvijezdu na klupu, premda je to i više nego zaslužio.

To sve do subote nije napravio niti Mourinho. Leicester je potučen do nogu, Manchester je konačno prodisao i zbilja ne trebaju detaljne ni iscrpne analize koje potvrđuju koliko je United poletnija i potentnija ekipa bez svojeg nekoć stožernog igrača.

U drugom dijelu Manchestera, sasvim druga priča od početka.

Multipraktik i trener koji uvijek nađe bolje

Yaya Toure se već u Barceloni afirmirao na svjetskoj sceni kao jedan od najkompletnijih svjetskih veznih igrača. Dugi korak, nevjerojatna fizička snaga, vic u igri, odlična završnica i pregled progurale su ga u početnom dijelu Pepove Barcelona ere u srce veznog reda. Kako je odmicalo vrijeme, na njegovo mjesto Pep je počeo gurati klinca koji je samo dvije sezone prije toga igrao za Barcelonu B „lažnu devetku“ u 4. ligi, Sergija Busquetsa. Tipa koji nema ni izbliza Yayine kvalitete u driblingu i završnici, ali koji razmišlja puno brže i igra puno jednostavnije, što je ključno za sistem koji ima toliko igrača koji rade razliku. Busquets je jednostavno pokazao fantastičan osjećaj kada i gdje svakog od svojih suigrača staviti u najbolju moguću poziciju. Očajavanje nije dugo trajalo, City na steroidima je kupovao mnogo, i kupovao dobro. Yaya se i tu pokazao ključnim u prvih par sezona. Glavni okidač igre prema naprijed, sposobnost stvaranja viška, fizikalije koje su ga uz mrvu volje činile dobrim defenzivnim igračem i hrpa golova za veznog igrača vrlo brzo su ga dovukle u sam vrh Premiershipa po učinku i kvaliteti.

Prije dvije sezone, i Yaya je osjetio „legenda kompleks“, kao i „brat po desetci“ iz drugog dijela grada. Sve manji radijus kretanja činio je City propusnim u obrani, malo kraći korak nije ga više činio toliko opasnim prema naprijed, a konstantno guranje u najproduktivniju zonu terena sprječavalo je potentnije suigrače da uđu u tu zonu terena i gurao je na bok puno opasnije igrače od sebe. Pellegrini ga nije imao muda izvaditi, premda je prijeko potrebna smjena generacije na čelu s njime lani postala i više nego očigledna. Pep je imao muda to napraviti, i zato je njegov start u sezonu (između ostalog) toliko bolji.

Ključna razlika

I tu je danas najveća razlika između Pepa i Mourinha. Guardiola ima kontinuitet igara i rezultata, koje možete manje ili više osporavati s obzirom na kontekst ekipa i liga u kojima ih je ostvarivao. Mourinho od Intera nije uspio izgraditi dominantnu ekipu kao što je to bez greške činio u Portu, Chelseajevom prvom mandatu ili Interu. U Realu je ipak ostao u sjeni katalonskih uspjeha, a jedno prvenstvo u tri sezone sigurno nije zadovoljilo apetite pomalo pohlepne madridske publike. U Chelseaju je ponovno treća sezona bila kobna. Nakon solidne prve, i vrlo dobre druge, prošle je došlo do raspada sistema na svim razinama. Od onih međuljudskih unutar stožera, preko „šmekanja“ sa svlačionicom i nekim seniorima unutar nje (opet, „Rooneye“ je imao u Terryu i Ivanoviću), pa sve do krajnje manifestacije tih problema na zelenom travnjaku.

U navedenom periodu, Pep Guardiola je pokazivao napredak u igri, progresivnost i ideje. Nekad su uspjele, nekad nisu, ali vizija je bila jasna. I u njoj nije bilo mjesta za Yayu Tourea koji ne želi istrčati šprint kojim će otvoriti napad za svoju ekipu i neće slijediti upute kako će one oko sebe činiti boljima.

Mourinhova igra je izgledala, s izuzetkom prošle sezone, dosta nalik njemu veći dio karijere. Prema van to ne izgleda spektakularno, ali plan je uvijek dovoljno studiozan a igrači samouvjereni i sigurni u uspjeh tog plana, da obično i uspije, a većina onih koji gledaju utakmicu ne zna kako.

Stoga, razlika između Pepa i Mourinha, barem ona ključna, nije igra zadnjih par sezona. Razlika je postojanje, odnosno nepostojanje vizije. Ili postojanju, ali ne slijeđenju iste, što je još nejasnija greška. Razlika je u Rooneyu i Yayi. I da bi Mourinho vratio dašak svog sjaja kada je bio prvi ili drugi trener svijeta, ovisno o nečijem osobnom ukusu, mora postupiti kao jučer. Staviti sadržaj ispred forme, igru ispred imena i prednju stranu dresa ispred stražnje. Prilagoditi sve onome na zelenom terenu, a ne probleme na istom pokušavati rješavati svađom s rivalima, sucima ili samim sobom. Pep gradi ekipu oko najproduktivnijih i najprilagodljivijih igrača za svoj sistem. Je li Mourinho konačno shvatio da će, ako ne bude u tom pogledu parirao svom nemesisu, City biti grad, a United predgrađe?