Foto: Getty Images/Guliver Image

AUSTRALSKI glumac i holivudska superzvijezda Russel Crow, komentirajući film Gladijator,  govori između ostalog kako je nogomet "sport za curice". Ja sam, provodeći tinejdžerske godine u Australiji i baveći se nogometom, u školi i među svojim vršnjacima često bio nazivan "soccer poof", što bi u slobodnom prijevodu australskog slenga značilo "nogometni peder". Tada nisam shvaćao tu vrstu mačizma, jer sam smatrao da je sam nogomet već dovoljno mačo, naročito kako je on evoluirao u posljednjih nekoliko desetljeća. Međutim, iako je sportski duh vremena postao transkulturalan i globalan, očigledno postoje kulturne specifičnosti unutar određenih civilizacijskih blokova i kultura.
 
Tako, u Australiji, kao što sam kasnije iskusio, isto kao u Americi i anglofonom svijetu, nogomet ima značenje sporta "za slabiće" ili za "slabiji spol" tj žene, i ovo je posebno izraženo u SAD-u gdje je ženski nogomet gotovo popularniji od muškog. Naime, nogomet je u ovim zemljama vrijednosni i kulturalni kontrapunkt, po njima, superiornijem Ragbiju, Američkom i Australskom nogometu, donekle bejzbolu i kriketu. To su za njih pravi "muški" sportovi i oni trebaju utjeloviti temeljni mentalitet društva i biti pročišćen ekstrakt dominantne kulture. Vrlo brzo se uočava srodnost i podudarnost sporta i drugih domena društvenog iskustva, jer, dakle, sport samo reflektira kolektivne vrijednosti zajednice i uspješno ih reproducira.

Sport i militarizacija
 
Zbog čega sport ima uvijek kulturološku, pa posredno i političku dimenziju? Nedavno sam se sjetio jednog citata kod Ljubodraga Simonovića koji se poziva na druge teoretičare; Jack Scott je govorio da su na američkim koledžima treneri najmilitantniji i najkonzervativniji. Amaterski sport na koledžima i natjecanja imaju jaku mentalnu, odgojnu i tjelesnu korist. Paul Hoch citira jednog trenera sa UNI "ragbi i atletika su tvrđave koje su očuvale bedeme društva od radikalnih elemenata". Timski sportovi su se razvijali u elitnim privatnim školama onih koji su upravljali angloameričkim društvom.
 
Naime, promatrajući društva koja su se donekle "demilitarizirala", zahvaljujući svojoj nadmoći u tehnologiji, postavlja se pitanje, jesu li ona postala humanija i pacificiranija kao što se to može učiniti, upravo otkad su se smanjili kapaciteti vojske i potreba za regrutacijom? Već na prvi pogled na svijet, teško da se može uočiti radikalna humanizacija, pa i u zemljama koje su pacificirane tehnološkim napretkom. U njima dominira uljudnost, a ne humanizam, jer očigledno, mnoge od tih zemalja izvoze militarizam, to jest pokretači su ratova na drugim krajevima svijeta. Oni su istovremeno ti koji su najveći proizvođači oružja, i koji su uzgred, već uveliko militarizirali i svemirski prostor.

 
Dakle, ponovo, kako je moguće da tzv napredni i civilizirani dio svijeta, koji se mentalno pacificirao i potisnuo naizgled ratničku svijest, i dalje proizvodi najbrutalniju eksploataciju i globalne ratove? Moguće je zato što je taj belicizam i dalje sveprisutan, on je pounutren, dok je socijaldarvinizam i dalje osnovna matrica svih društvenih procesa. I tu je upravo sport, jedna paradigma u svom najčistijem obliku. Tko ne vidi istorodnost pojave natjecanja, socijaldarvinizma i na kraju militarizma kao najekstremnijeg oblika iste pojave, nije u stanju razumijeti način na koji funkcionira svijet, principi moći i nadmetanja, od mikronivoa pa sve do globalnog.
 
Sociolog, Norbert Elias je uočio postepen proces civiliziranja u sportu. Što to ustvari znači? Postoji teza da je viteštvo i fair-play nastao kao odgovor na očiglednu brutalnost. Međutim, da li kontroliranje i suptilizacija ubilačkog instinkta i brutalnosti mijenja njegovu suštinu? Poraziti nekog na viteški način i dalje znači poraziti ga i biti jači. Isto tako, preciznije navođenje, dronovi, manje kolateralne žrtve su samo cinizam pseudohumanizma, što održava i afirmira upravo neviteški princip asimetričnog ratovanja. To opet znači da rat, militarizam i brutalnost dobivaju samo uljuđeniji oblik, koji je najčešće za unutrašnju političku upotrebu, saniranje preostale moralne savjesti i održavanje imidža humanizma.

Čovjek, koji gleda, prakticira ili konzumira sport, se na najbolji način obučava militarizmu i ubilačkom instinktu
 
Što se ustvari događa na socio-pedagoškom nivou? Mladi ljudi bivaju socijalizirani i (de-)senzibilizirani kroz sport i u njima se oprirođuje određen pogled na svijet. Dramske i literarne sekcije, balet, ples, folklor su i dalje oskudni u odnosu na sport i u globalnoj svakodnevici daleko se manje upražnjavaju. Postoji naivno mišljenje, čak i među obrazovanim slojevima, da se kroz sport dijete uči kako biti dio kolektiva i dio tima, i da na taj način stječe određene socijalne kompetencije i znanja. Međutim, ono što on može naučiti je samo kako biti natjecatelj, kako da se nosi sa konkurencijom, i kako da iskoristi kolektiv da bi došao do uspjeha. Odnosno, kako da unutar zakonitosti kolektiviteta ostvari svoju individualnost, koja je ništa drugo nego eufemizam za liberalni egoizam.
 
Nisam siguran čime su inspirirani ljudi koji vide stvari na taj način, i na osnovu čega misle da su u profesionalnom sportskom kolektivu drugačije zakonitosti, nego u bilo kojoj drugoj poslovnoj organizaciji i kolektivu. Ako išta, u sportskom kolektivu, konkurencija, sujeta, hijerarhija, natjecanje ima još brutalniji karakter. Pored toga, misliti da je sport izolirana oaza društva sa svojim posebnim zakonitostima, koje čak i posežu za epitetom humanosti, više je nego nezrelo i neobavješteno.

 
Čovjek, koji gleda, prakticira ili konzumira sport, se na najbolji način obučava militarizmu i ubilačkom instinktu, dok poraziti postaje imperativ. U tom smislu, uvjetno rečeno demilitarizirana, liberalna društva, ne trebaju elemente predvojničke obuke, jer se militantna i dehumanizirana svijest na suptilan i psihološki i ideološki zgodan način održava kroz sport. Zbog toga je on, u krajnjem, uvijek i politički.

Sasvim drugačija priroda sporta
 
Koliko taj instinkt nije uvjetovan materijalnom nagradom, može se vidjeti na najobičnijim amaterskim natjecanjima, poljanama i dvoranama širom svijeta gdje je čist natjecateljski impuls ono što pokreće, motivira i ostrašćuje tu vrstu ponašanja. Dakle, socijaldarvinizam nije primarno smješten samo u određenim okvirima poslovnih imperativa, hijerarhije, konkurencije ili materijalne nagrade, kao što se laički smatra, već je u samoj kulturi i antropolgiji, dok se u spomenutim domenama samo zaoštreno amplificira.
 
Zbog toga, antroplogija sporta treba se prije svega pitati kakvog čovjeka ustvari stvara sport. A to znači koje vrijednosti stvara ili reproducira, i u kakvom je to odnosu sa širim društvenim kontekstom vrijednosti. Mačizam u sportu je, kao i u društvu, samo suptilniji oblik belicističke svijesti koja u zavisnosti od društvenopovijesnih prilika dobiva destruktivniji karakter. Zbog toga sport, da li na strani aktera ili na strani konzumenta treba intelektualno i estetski pasivnog i nezainteresiranog čovjeka. Sport je najperfidniji oblik desenzibilizacije ljudi. On ih odgaja, ne samo da ne osjećaju milost ili empatiju kada poraze protivnika, već štoviše, da osjećaju ushićenost i zadovoljstvo.
 
Pošto živimo u dobu svih mogućih post-izama, treba napomenuti da se nalazimo u jednoj vrsti post-sentimentalne civilizacije. Prema osjećajnosti i altruizmu, koji su u samom temelju humanističke misli postoji ciničan odnos. Pacifizam i uglađena svakodnevica mentalno i društveno demilitariziranih društava je samonametnuti privid nastao razvojem građanskih institucija i tehnologije koja osigurava održavanje pseudohumanizma. Tako je i sport naizgled samo uljuđen i bezazlen oblik nadmetanja, pa čak i krajnje demokratičan zbog svoje dostupnosti i masovnosti. Međutim, njegova priroda je sasvim drugačija.

 
* Ivan Ergić je bivši nogometaš i reprezentativac Srbije. Rođen je u Šibeniku 1981. godine, prve nogometne korake napravio je u Australiji, a profesionalnu karijeru počeo u Perth Gloryju. Juventus ga je doveo 2000. godine, ali ubrzo proslijedio u Basel gdje je ostao osam godina, odigrao više od 200 utakmica i nekoliko sezona bio kapetan momčadi. U međuvremenu se liječio od depresije, ali ipak nastavio karijeru te osvojio niz trofeja u Švicarskoj i kasnije naslov prvaka sa turskim Bursasporom. Sa Srbijom je bio na Svjetskom prvenstvu 2006. godine. Nakon ranog završetka karijere posvetio se pisanju o problemima modernog sporta, sociologiji nogometa te zabludama i istinama o životu profesionalnih nogometaša.