Ne pišemo "Uefine kazne", jer jedini tko je tu Dinamove juniore i klub u cjelini kaznio je Dinamova klupska administracija, nogometna škola, stručni stožer i na kraju krajeva sam igrač Matija Fintić koji nije znao koliko žutih kartona ima, kao da je do sada odigrao na desetke, a ne par utakmica u Ligi prvaka.

 

Nastup na utakmici igrača koji to ne smije zbog suspenzije, spada među par najvećih kršenja elementarnih nogometnih pravila i bez iznimke se kažnjava registracijom utakmice rezultatom na štetu kluba koji je pravilo prekršio. To je savršeno jasno, ali naravno, na ovim prostorima lakše se prikloniti patetičnom naricanju i samosažaljenju zato što smo po tko zna koji put žrtve "bjelosvjetskih moćnika koji se iživljavaju na malima". Svaka sličnost s reakcijom recimo srpskog kluba ili javnosti u slučaju da njih zadesi ovakva kazna je naravno slučajna, ali itekako znakovita.

 

I nema nikakvog smisla mahati "presedanom" iz davne 1999., kada UEFA nije kaznila West Ham s 0:3 jer je u Kupu Uefa protiv Osijeka igrao Igor Štimac, koji nije odradio četiri godine staru suspenziju u euro-kupovima. Ključni razlog zašto taj argument u ovom slučaju ne važi je što iz Nyona klubovima šalju upozorenja kada je igrač na jedan karton od suspenzije, što tada Hammersima greškom nisu poslali. Dakle, prije 16 godina pogriješila je UEFA, a sada je pogriješio samo Dinamo, gdje nitko u klubu nije bio kadar zbrojiti tri žuta kartona.

 

 

Otkako je UEFA objavila da je pokrenula postupak protiv Dinama jer je zbog žutih kartona suspendirani Fintić radio ono što nije smio - igrao zadnjih sedam minuta utakmice protiv Anderlechta u Bruxellesu, koju je Dinamo pobijedio 2:0 i tako izborio četvrtfinale s Barcelonom, Mamićev Dinamo i njemu bliski novinari ponavljali su kako se nadaju da će UEFA imati sluha i da neće "uništiti san generacije", kako "nitko nema mladićima oduzeti ono što su pošteno izborili" ili se pitali "kakvu bi UEFA poslala poruku djeci koja se počinju baviti nogometom kada bi njih nevine izbacila iz Lige prvaka?"

 

 

Doba nevinosti u nogometu odavno je prošlo, pa tako svatko od tih ubogih dječaka koji se danas bave nogometom na ovoj razini ima menadžere za vratom i milijune eura pred očima, a neki su poput odbačenog dinamovca Kalaice naglo i prisilno odrasli kada su vidjeli što se u nogometu kako ga prakticira Mamićev klub događa kada odbijete potpisati sedmogodišnji ugovor i kako se dojučerašnjem kapetanu "šokantno uništi san dječaka kojem je oduzeto ono što je pošteno izborio". Znao bi o tome nešto reći i mali Murić, koji je "propao" otkako je iz medvjeđeg zagrljaja obiteljskog kluba pobjegao u Ajax, pa nije mogao sudjelovati u uspjehu njegovih vršnjaka.

 

 

Dinamo nema što moljakati, kmečati i optuživati "okrutnu" UEFA-u. Za blamaže u obje Lige prvaka ove sezone sam si je kriv. Jer seniori se jesenas, nakon godina sramoćenja Dinama i hrvatskog nogometa konačno nisu baš toliko crvenjeli, čak su i pobijedili Arsenal. 

 

Nakon toga je došlo pet već poslovičnih poraza, ali neusporedivo više nego tim, već godinama očekivanim skorom, Dinamo je izgubio uništenjem karijere Arijanu Ademiju, koji je uzimao nedopuštena sredstva, pa je pao na doping-kontroli upravo nakon trijumfa nad Arsenalom, u kojem je bio jedan od najboljih igrača. Ni u tom slučaju nije "šokantna" UEFA niti njena odluka da na četiri godine suspendira ključnog Dinamovog čovjeka, nego što Dinamova liječnička služba nije kontrolirala igračev unos tvari. 

 

 

Pet mjeseci kasnije, juniori su u njihovoj Ligi prvaka napravili povijesni uspjeh i pobjedom kod Anderlechta izborili četvrtfinale Lige prvaka. I to protiv Barcelone, na Maksimiru. Ali, opet su Dinamove podvige na travnjaku, u debakle pretvorile kancelarije. 

 

Dinamo s ova dva slučaja administracijskih sramoćenja u Ligi prvaka (nakon što je konačno umanjio one na terenu ili ih u slučaju juniora uopće nije ni imao) koji su Europom odjeknuli poput lijepih priča o prodajama igrača iz tog kluba za multimilijunske svote, gubi desetljećima stvarani ugled i ispada neozbiljan. Da ne govorimo koliko je tek izgubio u opipljivom smislu i to ponovimo, isključivo svojom krivnjom.

 

 

Osim već oplakane "šanse/sna generacije klinaca", ostao je bez domaće utakmice s Barcelonom za koju su se u klubu nadali da će biti konačni preokret što se tiče velikog povratka publike na stadion, štoviše, najavljivala se rekordna posjeta. Osim ovih lijepih priča i razloga, svakako treba istaknuti i onaj praktični i pragmatični. 

 

Dinamova djeca odavno su na cijeni u zemljama i klubovima razvijene Europe i to će biti i dalje, ali teško da bi bilo većeg mamca za kupce i snimatelje uglednih klubova od utakmice s Barcelonom. Ona rekordna posjeta, koju su najavljivali iz kluba, prije svega bi se odnosila na lože i salone, koji bi pucali od prebukiranosti skautima.

 

 

Na kraju, zanimljivo je da "savršeno ustrojeni" i "najbolji klub u ovom dijelu Europe", pada na tako bizarnoj i nedopustivoj pogrešci kao što je nastup igrača koji to nije smio u nokaut rundi Ligi prvaka i to onoj juniorskoj, gdje nastupaju igrači iz Dinamove omladinske škole, koju izdašno financiraju građani Zagreba.

 

 

I dok zagrebački gradski proračun plaća omladinski pogon Dinama, na njegovim najboljim i najskupljim proizvodima profitira "jedan čovjek čudan", koji je mislio da je do savršenstva doveo pretvorbu Dinama u ne samo obiteljski, nego i prodajni klub, kao i da je uvjerljivo izveo vlastitu preobrazbu od gospodara u tek "savjetnika" kluba. 

 

 

Ipak, koliko god Mamić bio svemoćan na terenu i van njega, događaju mu se pogreške, kao ona da nakon povlačenja u sjenu, najvrjedniji dio Dinama prepusti diletantima takvog kalibra da ne znaju zbrojiti tri žuta kartona i tako "sruše snove". Djeci o igranju s Barcelonom, a Tati o velikoj zaradi.