S toga je novinar portala These Football Times Shirsho Dasgupta istražio utjecaj društvenih i političkih zbivanja na dvije naizgled suprotne nogometne strategije.

 

U nastavku prenosimo dijelove njegove analize.

 

"U 1970-im godinama stariji, ciničniji, reaktivniji i negativniji način igranja nogometa, catenaccio, zamijenio je novi, umjetnički, proaktivniji i pozitivniji "totalni nogomet." 

 

Uz društvenu pozadinu, ova dva stila svjedoče doprinosu ljevice sportu, totalni se nogomet povezuje s anarhističkom kontrakulturom iz Amsterdama u 1960-ima, a catenaccio s "klasnim ratom." 

Krajnje lijevo orijantirani filozof i navijač Milana, Antonio Negri, opisao je totalni nogomet kao makijavelistički - "snalaženje s onim što se ima na raspolaganju", a catenaccio kao klasni rat u kojemu se "slabiji moraju braniti".

 

 

"Tim su stilom igrali timovi nakon rata, protivnički tim bi se "zagrlilo", a zatim bi iznenada krenuli u protunapad. Ovdje se posebno istakao Helenio Herrera iz Buenos Airesa, koji je nemilosrdno trenirao Atletico Madrid, Barcelonu i Inter. 

 

Disciplina u catenacciu može se usporediti s onom u Spartanaca. S oko tri intenzivna treninga na dan, gledalo se na cijeli sustav, a ne na pojedince, a ako bi se tko suprotstavio Herreri, izgubio bi mjesto.

 

Herrera tvrdi da je on izumio taj sustav, ali to je vjerojatno učinio njegov rival Nereo Rocco, koji je trenirao Triestinu i Padovu, koju je tako iz Serie B doveo do Serie A te Milan s kojim je odmah prve godine osvojio naslov. 

Herrerin (5-3-2) i Roccov (1-3-3-3) catenaccio ponešto se razlikuju, ali pobjede tom taktikom ne mogu se opisati kao "lijepe" zbog intenzivnosti igre. 

 

Dok je Herrera bio orijentiran na disciplinu, zdrav život i vježbu, Rocco je posjećivao kafiće i restorane u kojima je raspravljao s piscima i novinarima".

 

 

"Na takav način igre prvi je odgovorio ruski Dinamo Moskva s taktikom "organiziranog nereda." 

 

Sovjeti su u igri gledali kolektivno na sustav i igrač ne samo da je morao biti dobar, nego je morao biti dobar i za određeni tim, a timovi su bili fluidni kako bi razvodnili protivničku strukturu. 

 

Tako su započeli treneri Boris Arkadyev i Mađar Gusztav Sebes, nadalje su to razvijali Valeriy Lobanovskiy i Anatoliy Zelentsov, a usavršili Nizozemci Rinus Michels i Johan Cruyff. Smatraju da je nužno dovesti protivnika u željeno stanje, a to se može postići npr. raznim veličinama igrališta".

 

"Michels, trener Ajaxa, razvio je "totalni nogomet" na temelju sovjetskih pravila prema kojima se igrač treba naći na pravom mjestu u pravo vrijeme.

 

Zasniva se na nizozemskom oblikovanju prostora po uzoru na izbrazdani nizozemski krajolik, a iako je veličina nogometnoga terena fiksna, površina za igru može se mijenjati kako bi odgovarala potrebama tima.

 

U Michelsovu sustavu svaki je igrač mogao igrati na svakome položaju i mijenjati nekoga drugoga. Tako se moglo i zbuniti protivnika. 

 

U isto je vrijeme, 1960-ih, jačala i anarhistička kontrakultura u Amsterdamu, protiv konzumerizma, konzervativizma, fašizma i Vijetnamskoga rata.

 

Ajax se za to vrijeme probijao do vrha.

 

Slično tome pokretu, i u totalnome nogometu promatralo se kolektivnu igru, a za razliku od catanaccia, poticalo se i individualne vještine i inteligenciju. 

 

Ajax je postao simbolom lijevo orijentirane i otvorene kontrakulture, a Cruyff, novi kapetan nacionalnog tima, njezino zaštitno lice. 

 

Cruyff je zatim odbio raditi za Madrid koji je podupirao Franco, i otišao je u Barcelonu koju je odveo do brojnih pobjeda". 

 

 

"Michelsov Ajax susreo se s Roccovim Milanom 1969. godine u Madridu. Tada je catenaccio pobijedio, ali to se promijenilo 1972. pobjedom Ajaxa nad Interom s novim trenerima, i nakon toga je totalni nogomet postao dominantna filozofija u igri.

 

 

Odnos ta dva načina može se najbolje opisati kineskim simbolom yin-yang - povezivanje suprotnosti koje se izmjenjuju. Obje metode zahtijevaju disciplinu i različite omjere napada i obrane te je potrebno vrlo detaljno planirati igru. 

 

Dijalektika između te dvije igre oblikuje nogomet do danas, a možda se to najbolje vidi u baroknome ekspresionizmu Cruyffova nasljednika Pepa Guardiole i cholismu Diega Simeonea", zaključuje Dasgupta.