GALLINARI, Bargnani, Batum, Gobert, Parker, Fernandez, Ibaka, Mirotić, Giannis Antetokounmpo, Ilyasova, Asik, Kanter, Vesely, Gortat, Jokić,Teodosić, Bjelica, Hezonja, Žižić, Zubac, Zoran Dragić… samo su neke od imena koja su otkazala Eurobasket.

 

Kad je postalo jasno da više od 40 reprezentativaca svih zemalja sudionica neće nastupiti na smotri najboljih košarkaša Starog kontinenta, velik broj stručnjaka, novinara i navijača zapitao se o svrsishodnosti natjecanja.

 

''Europsko prvenstvo trebalo bi biti natjecanje svega najboljeg što košarkaška Europa u ovom trenutku ima, a ovako će to biti turnir koji neće zanimati nikoga'', bila je rečenica koju je prije početka Eurobasketa napisao ugledni košarkaški novinar iz susjedstva.

 

 

Dva tjedna kasnije, bez pretjerivanja, možemo kazati da skeptici nisu bili u pravu. Istina, možda i nisu došli svi oni koji su trebali doći, no gledamo zaista izvrsnu košarku. Rusija se nakon godina lutanja vratila u velikom stilu, Srbija je dokazala da je sila bez obzira igra li s najjačim timom ili C postavom, Finci predvođeni Markkanenom uvjerili su nas da se nakon ovog turnira košarkaška mapa Europe mora mijenjati, a četvrtfinalna utakmica između Slovenije i Latvije vjerojatno je najljepša i najuzbudljivija utakmica koju smo gledali na europskim košarkaškim prvenstvima.

 

 

Sigurno je da bi neke reprezentacije djelovale puno bolje da su im došli svi oni koji nisu bili tu, u prvom redu Francuzi, ali unatoč tome, ovaj je turnir pokazao da košarka svakim danom sve više napreduje i da će u budućnosti biti sve veći broj onih država koje će legitimno moći pretendirati na odličja. 

 

 

Slovenija se u polufinalu poigrala s aktualnim prvakom Europe, s reprezentacijom koja je u posljednjih 10 godina obilježila čitavu eru europske košarke. Španjolska je, unatoč nekim izostancima, na Eurobasket došla izuzetno snažna. Sergio Scariolo na Eurobasket došao je s braćom Gasol, Rubiom, braćom Hernangomez, Sergiom Rodriguezom... Moćna, užasno moćna ekipa koja se s pravom nadala obrani naslova. I vjerojatno bi tako i bilo da se u polufinalu nisu morali susresti s reprezentacijom koja je pokazala dominaciju kakvu na europskim parketima nismo vidjeli još od kraja 80-ih. Ovo što je Slovenija napravila Španjolskoj, svojim je protivnicima u Zagrebu 1989. i u Rimu 1991. radila još samo bivša Jugoslavija. Apsolutna dominacija.

 

Kad je Španjolsku u finalu Eurobasketa 2003. razbila Litva, fantastična Litva, možda najbolja Litva ikad, jača čak i od one Sabonisove i Marčiulionisove, bila je to rapsodija košarke. Obožavali smo tu momčad jer je nakon dosadnih 90-ih -  koje je obilježila brutalna obrana i negledljiva igra s malim brojem poena - košarci vratila duh, nadigravanje i igru za koš više. Prekrasnu napadačku košarku danas igra i Slovenija, a Dončićeva i Dragićeva družina još dojmljivija i uvjerljivija od virtuoza s Baltika koje su, do njihovog jedinog zlata u Švedskoj prije 14 godina, predvodili Macijauskas, Jaskevičius i Šiškauskas.

 

Slovenija cijeli turnir igra fantastično, ali s ovim što su pokazali u posljednje dvije utakmice dokazali su da nema ljepšeg i dinamičnijeg sporta od košarke kad se ona igra na najvišoj mogućoj razini pa nije čudo što se danas u sportskom svijetu priča samo o maloj, ali velikoj Sloveniji. Lepršavost, brzina, srčanost, imaginacija te atraktivna, moderna i furiozna košarka – trademark su ove ekipe i nakon svega viđenog u ova dva tjedna bilo bi pravo čudo da se igrači izbornika Kokoškova na kraju ne okite zlatom. Ono što radi Golden State u NBA-u, na ovom turniru radi Slovenija. 

 

 

Goran Dragić najbolji je igrač ovog Eurobasketa. Imponira lakoća njegove izvedbe, čudesna rješenja koja izvlači iz rukava i čvrsta ruka s kojom upravlja, ali i na zemlji drži ovu poletnu i lepršavu momčad. Dragić je vođa Slovenije i ako je on Dražen te reprezentacije, njezin je Kukoč Luka Dončić.

U dresuz Reala Dončić impresionira talentom, zrelim shvaćanjem košarke i uživanjem u igri. U ovih nekoliko mjeseci toliko je napredovao da već sad možemo kazati da ima potencijal postati najbolji europski igrač svih vremena. Pretjerano? Nimalo. Ono što je taj klinac odigrao protiv Latvije i Španjolske košarkaška je poezija. Kad Dončić ima loptu u rukama, košarka izgleda kao najjednostavniji sport, a sve što Luka na parketu napravi izgleda tako lako i prirodno. A upravo je to definicija perfekcije u sportu.

No, koliko god kemija Dončića i Dragića bila ubojito oružje Slovenaca, ova momčad nisu samo njih dvojica. Na klupi imaju fantastičnog srpskog stručnjaka Igora Kokoškova, majstora koji je uspio stvoriti savršenu simbiozu razigranosti i odgovornosti na parketu. Kokoškov niti u jednom trenutku nije pokušao zagušiti kreaciju i maštu Dragića i Dončića, ali uspio je postići to da njih dvojica ne iskaču iz sustava i da je sve što oni rade na parketu najprije podređeno kolektivu.

 

Klemen Prepelič pokazao se kao jako zanimljiv i koristan igrač, Gašpar Vidmar je i protiv Latvije i Španjolske pokazao da je sposoban odigrati fantastičnu obranu nad klasama kao što su Porzingis ili braća Gasol, a Realov Anthony Randolph, igrač sa zavidnom NBA karijerom, ovoj je momčadi donio nešto što im je godinama nedostajalo.

 

Od Slovenaca bi Hrvati mogli puno toga naučiti. Hrvatska je ovog ljeta protiv Slovenije odigrala dvije pripremne utakmice - jednu u Opatiji, drugu u Ljubljani. U Opatiji je na tribinama bilo svega par stotina ljudi, od kojih su polovicu činili Slovenci. Na uzvrat u Ljubljani došlo je par tisuća ljudi koji su igrali skupa sa svojom reprezentacijom. Slovenija je duh prenijela i na parket, Randolph je igrao kao rođeni Slovenac. Susjedi imaju generaciju za vrhunski rezultat i u transu igraju divnu košarku. 

 

Kombinacija dovoljna za zlato? Vrlo vjerojatno.