Odlazak Peteva i Sammira netom prije početka sezone, prve u kojoj Dinamo ne brani naslov nakon 11 godina, čak su i onim najoptimističnijima otvorili oči koliko je duboka kriza u Dinamu. Momčad se nije bitnije pojačala pred sezonu, nije obavila niti jedan kapitalni transfer i bez Lige prvaka ne može se nadati financijski plodnoj godini. Optužnice koje terete klupsko vodstvo ne odražavaju se samo na zbivanja u Maksimirskoj, već bi mogla dovesti do tektonskih promjena unutar samog saveza i okončati Dinamovu dominaciju u lobiranju i institucijama. S Poljuda i dalje traju nastojanja i upiranja spram provođenja Zakona o sportu, a Rijeka je možda i prije negoli je bilo planirano ušla u najzlatnije rezultatsko doba svoje povijesti i već je „zamirisala“ himna Lige prvaka, tako da je svaki potres u redovima rivala dobrodošao momčadi s Rujevice. Čini se da Mamić bježi glavom bez obzira i pritom ubire rikverce na najunosnijim klupskim ugovorima, ali svaka promjena nosi nužan stres. Kada u manje od mjesec dana ostanete bez sportskog direktora, trenera i najpoznatijeg igrača, onda je kaos prva imenica koja vam pada na pamet. Teško je vjerovati da Plavi mogu biti lošiji nego lani, ali HNL više nije liga u kojoj se samo Dinamo pita nešto. Ovo je prije dvije godine bilo nevjerojatno i pomisliti, ali Dinamo je ekipa koja u prvenstvenu trku kreće s najviše pitanja i najmanje odgovora.

 

 

Hajduku je sezona već počela pobjedom nad Levskim. I koliko god se skrivali od istine, to je jedina rezultatski krucijalna utakmica u ovom dijelu sezone. Prolaskom Bugara, a eventualno i idućeg suparnika, Hajduk dobiva značajna financijska sredstva preko ulaznica, a samo dobar rezultat može u zadovoljavajućoj mjeri osiguravati konstantno velik broj pretplata i članstava. Projekt Našeg Hajduka nije više u beta-fazi, ali i dalje se u dijelu javnosti suočava s velikom dozom skepse i nepovjerenja. Za konačnu potvrdu u najširem dijelu javnosti fali rezultat ili konstanta kakvu je pokazao krajem prošlog prvenstva. Hajduk ima dovoljno dobru momčad za treće ili četvrto mjesto, ali nedovoljno dobru za više od toga. U određenim okvirima limitiran kadar povjeren je Carrillu koji zasad dobro obavlja svoj posao, ali kao i njegovim prethodnicima, ocjena cjelokupnog rada će (nepravedno) stati u dvije ili četiri europske utakmice na početku sezone. Nikola Vlašić je nakon atipično dugoročne krize čak i za mladog igrača pokazao znakove života i očekuje se da se ove sezone profilira u vođu ekipe i veliki Hajdukov projekt, ili to mjesto prepusti nekom drugom.

 

Osijek dugo vremena nije bio uzbudljivija nogometna sredina. Prije godinu i pol dana bilo je teško za očekivati da će Osijek suvereno pobijediti Split, kamoli švicarskog prvoligaša. Uz Ejupija koji postaje najpoznatiji centarfor lige, nevjerojatno je da su i Dinamo, i Hajduk, i Rijeka propustili uvidjeti kvalitetu Petra Bočkaja za kojeg bih sada stavio solidne novce kako će biti najugodnije iznenađenje sezone. Za razliku od neutralcima dosadnog Osijeka koji je uvijek gubio od jačih od sebe, a na račun slabosti ostatka lige se uvijek dogegao do spasa ili sredine ljestvice, ovo je ekipa koja može zapapriti i Rijeci i Dinamu, i više nije gostovanje na kojem se unaprijed upisuju tri boda. Iz ove perspektive, teško je dati prednost Hajduku u odnosu na njih kada je treća pozicija u pitanju.

 

Prema podacima Europskog statističkog nogometnog zavoda, postoji 21 europska liga koja je gledateljima interesantnija od hrvatske, uz bitnu napomenu da postoji dodatnih 6 od kojih je HNL bolji na razini statističke greške (300 gledatelja gore-dolje). Prosjek od 2750 gledatelja slijedi petogodišnji trend u kojem malo varira, nakon 2011. godine kada je s prosjekom od svega 1991 gledatelja najmanje gledatelja u povijesti pratilo ligu na stadionu. Rekord je i dalje sezona 1992./93. kada je bilo prosječno 4 122 gledatelja, a Dinamo postavio dosad ni blizu oboren rekord od čak 15 400 gledatelja po utakmici. U takvim brojkama teško je očekivati kvantni skok, ali sredine koje nose najveći postotak navijačkih masa su baš ove sezone motiviranije nego ikad prije. Rijeka jaše na valu dvostruke krune i odgaja nove generacije koje odrastaju u najboljim danima klupske povijesti. Dinamo je napokon postao lovac, a ne lovina – najžešća otpora oligarhiji na vrhu kluba vratila se na sjevernu tribinu i polako ali sigurno je sve brojnija, dok bi rezultatska neizvjesnost koju je unio Rijekin uzlet mogla vratiti koju stotinu kibica na ostale tribine. Hajduk je već sada prodao par tisuća pretplata i može očekivati sličan prosjek kao lani (8 340), a Osijek je konačno klub kojeg se isplati gledati. Već prošle sezone posjeta je narasla za 12 %, a budući da ova četiri kluba čine nešto manje od 80 % sveukupnog broja gledatelja na svim stadionima, njihov porast nužno bi utjecao na cjelokupnu statistiku. A upravo se to i dogodilo. Broj godišnjih pretplata za HNL nikad posljednjih godina nije bio veći, tako da možemo kazati da se gledatelji napokon vraćaju na hrvatske stadione. HNTV ima vlasnike koji nisu mili navijačima, ali omogućili su bolje komunikacijske kanale i emitiranja koja su zamrla nakon propasti nacionalne televizije i apsolutne marginalizacije domaće lige po pitanju TV prava.

 

 

Ostatak lige vjerojatno će gledati kako održati glavu nad vodom, ali tužna sudbina koja je zadesila RNK Split, a prije toga i Zagreb, pokazuju na kako je tankim temeljima zapravo bila sazdana. Klubovi poput Cibalije ili Istre godinama životare na granicama između dviju liga, bez jasnog sportskog ili organizacijskog plana koji bi pružio okvir za izgledan rast, pa makar cijena bila totalno resetiranje i ispadanje. Iako neprimjerena do kraja, stoji NBA analogija – u njoj je „bolje“ biti loša momčad jer to u pravilu znači mogućnost da ojačavate poziciju za rast za tri ili četiri godine, kada pickovima i tradeovima možete napraviti respektabilnu ekipu. Ostatak HNL klubova neodoljivo podsjeća na 12. momčad neke konferencije – nikad dovoljno dobra za playoff, nikad dovoljno užasna da bi odbacila takav model i krenula ispočetka. Takvi klubovi nisu interesantni, a u uvjetima u kojima je mogućnost tehniciranja sa sredstvima lokalne zajednice bitno sužena, nepostojanje na marketinškoj karti znači nogometnu smrt, bržu ili lakšu. Tužno je vidjeti da Dinamo godinama nema kapitalnog sponzora, a kako se spuštamo po ljestvici, stvari izgledaju bitno gore.

 

 

Uvijek je osvježavajuće vidjeti novo lice u HNL-u. Od Rudeša se ne očekuje mnogo, ali klubovi koji „niotkud“ uđu u prvi razred ostaju u sjećanju svim romantičarima, kao nekadašnja Mladost 127, Orijent ili Pazinka. Rudeš je ostvario poprilično avangardnu suradnju s baskijskim Alavesom koji je van svih očekivanja ušao u veliko finale Kupa kralja i bio čak deveti u Primeri, i ostaje za vidjeti hoće li ovakva kohabitacija uroditi plodom. Teško je očekivati dovođenje izvanserijskih igrača, ali španjolska škola u prosjeku proizvodi mnogo školovanije od domaćih, pa bi već i pokoji perspektivni mladac na posudbi mogao donijeti kvalitetu više. Potencijalno još veća i bitnija korist može biti savjetodavna uloga Baska, koji su već izgradili model kako „mali“ mogu preživjeti „među“ velikima. Takvo iskustvo neprocjenjivo je u sredini u kojoj vizije kronično fali i vjerojatno je najbolje Rudešovo uporište da ne budu djevojka za jedan ples. 

 

Na rubu je regularnosti, ponekad je groteskno loša, ni sami ne znamo zašto ju pratimo, ali je naša i totalno je hardcore. Kreće HNL!