Za ogorčenje onim što smo večeras gledali na Bernabeu nisu krive dum-dum predstave u kojima smo imali sreće uživati proteklih dana na utakmicama Bayerna i Atletica, Chelseaja i Tottenhama, a usporedbi s prijateljskom utakmicom Reala i Cityja, čak je i susret Uniteda i Leicestera bio je poslastica za nogometne sladokusce. Jednostavno, za ovo kako se City postavio na utakmici najveće važnosti i ranga, nema drugih riječi nego - jad i bijeda. Razlika u klasi u Realovu korist? Nesumnjivo, ali City se očito zadovoljio časno ispasti, ali ni to mu nije uspjelo. 

 

 

Nakon što smo vidjeli kako u ključnoj utakmici i životnoj prilici generacije sramotno igra i izgleda City, pun igrača na koje su bačene stotine milijuna funti, nimalo ne zavidimo Pepu Guardioli. Jer u najpoznatijem klubu Ujedinjenih Arapskih Emirata nesumnjivo ga čeka najteži zadatak trenerske karijere, na kojem će konačno pokazati koliko zapravo vrijedi. U redu, uglađeni filozof to bi ustvari dokazao u Getafeu, Hannoveru ili Sunderlandu, a ne u najboljoj Barceloni svih vremena ili drugom najboljem Bayernu svih vremena, koji su mu predani na pladnju.

 

Voditi najbogatiji klub na svijetu, što mu je iduća gaža, s obzirom na neograničene resurse koji će mu biti na raspolaganju nikako ne spada u najteži posao, ali Pepa tamo očekuje izazov do sada nepoznat u trenerskoj karijeri; mora se obračunati s duboko ukorijenjenim luzerskim mentalitetom. Na 20. godišnjicu ispadanja iz Premier League (kasnije će potonuti i do treće), City je propustio povijesnu priliku pokazati da se otresao stigme gubitnika i da su milijarde ulupane u klub posljednjih deset godina donijele barem nešto dobrog.

 

 

Bez obzira na silna ulaganja, dvije utakmice polufinala LP protiv Reala koji je u Manchesteru bio bez Ronalda, a na uzvratu u Madridu nije odigrao ništa posebno, pokazale su da City osim milijuna i milijardi nema ništa. Osim ako Pep ovu grupu građana što se bori za četvrto mjesto u Engleskoj, dok na ponuđenu priliku za finalom LP pobjegne i sakrije se, ne začara i potpuno transformira samom svojom pojavom i glasovitom karizmom. Nakon što je naravno pojača s onoliko stotina milijuna gazde Al Mubaraka, koliko dopušta financijski fair-play.

 

Manchester City bio je bezvrijedan protivnik Realu i takmac nedostojan polufinala Lige prvaka, jer radi se o momčadi koja je u dvije ovako važne i veliku utakmice ukupno dva puta pucala na gol protivnika. Jedini koji su primili pao je sretno, odbijancem na Baleov centaršut, ali Real se, koliko god i njemu ovo finale došlo kao poklon, barem trudio i pokušavao, dok se City u Madridu zadovoljavao stajanjem na terenu.

 

 

Prilike kao što je ona koja je igračima Cityja pružena, a oni je tako kukavički odbacili, ne ukazuje se ni puno većim igračima od onih koji igraju za taj klub. City, dokazalo se to i večeras, nema velikih igrača, jer oni se pokažu i dokažu na velikim utakmicama. Slaviti De Bruynea zbog jednog dobrog dodavanja ili lopte iz slobodnjaka s krila lukavo poslane u malu mrežu nema smisla. Govorimo o čovjeku plaćenom 70 milijuna eura. 

 

Imidž i aura igrača Cityja kao preplaćenih, prebogatih, beskrvnih luzera, potvrdili su se u svoj bijedi protiv Reala, a njihov trener Pellegrini uklopio se u opće crnilo, bolje reći sam ga je velikim dijelom skrivio. Na stranu njegov stil profinjenog gospodina, ali bez obzira bio inžinjer ili bauštelac, potpuno je i neshvatljivo promašio s rasporedom ključnih figura u Madridu. Nekoliko puta je naglasio da će Real na njegovom terenu napasti, ali ništa od toga nismo vidjeli. Nejasno je i kako je to mislio postići, kada mu je najbolji strijelac Sergio Aguero kod Reala proslavio preko 500 minuta bez udarca na gol u Ligi prvaka. Potpuno izoliran i izguran iz kaznenog prostora, ostavljen je bez pomoći Kevina De Bruynea, s kojim je u posljednje vrijeme sjajno surađivao u engleskom prvenstvu, kada je Belgijanac bio iza jedinog napadača. 

 

 

Ali, Pellegrini je na to mjesto kod Reala postavio Yayu Tourea, koji je bio veliki nogometaš, ali danas ne samo što tako ne igra, nego i fizički izgleda poput veterana s malonogometnog termina. Ispričavamo se ekipi koja igra za ćevape i pivo, jer i oni pokazuju više zanimanja za događaje na terenu od kolege po škembici Yaye. I dok je s Toureom imao igrača manje na ključnom mjestu poveznice veze i napada, De Bruynea je trošio na krilu, iako je City nešto malo proigrao tek kada je Pellegrini prekasno napravio ono što je morao od početka - Sterlinga stavio na lijevu stranu, De Bruynea iza napadača, a Tourea u veteransku momčad. Real se u zadnjoj trećini utakmice povukao skroz plitko, u dvije linije odmah ispred kaznenog prostora i čekao, ali bezidejni i prije svega bezmudi igrači Cityja na to su odgovorili sporom, predvidljivom igrom, bez natruhe rizika. Mladi Iheanacho ušao je kao drugi napadač, ali više kao alibi, nego kao iznenađenje koje će donijeti preokret.

 

Međutim, daleko je skandaloznije kako je City igrao do tada, jer momčad poznata po brzom prijenosu lopte u napadu, presingu u obrani i fizički snažnim igračima, samo je prepuštala loptu suparnicima i puštala ih da se sami i neometani šetaju kroz sredinu, po bokovima, namještaju se, centriraju, pucaju... Koliko god ih potresla rana ozljeda i izlazak kapetana Kompanyja, nema opravdanja za njihovu igru kod Reala. Da je s druge strane bio raspoloženiji protivnik, odnosno da je Ronaldo sprerman i zdrav, City bi doživio katastrofu sukladnu njegovoj igri. 

 

 

Luka Modrić svakako zaslužuje pohvale, bez dvojbe je bio najbolji igrač ove slabe utakmice sa samo jednom momčadi na terenu, a i ona se nije baš proslavila. Ali, osim zbog njegovih kvaliteta, za sjajnu predstavu Realovog motora zaslužan je i očajni protivnik. Kako je samo smiješno izgledalo kada je u prvom dijelu živog i poletnog Modrića, jedva pokretni Toure čuvao pogledom. Bez velikog pritiska protivnika u obrani, Modrić je prema naprijed radio što ga volja, a među toliko njegovih kreativnih poteza ističemo sjajno proigravanje vanjskom, kojim je Marcelu rastvorio kompletan lijevi bok u prvom, te prodor u drugom dijelu, koji je Fernando zaustavio jedino kako se Modrića moglo zaustaviti, hrvačkim zahvatom.  

 

 

Na ovoj utakmici imao je, točnije trebao je imati, zahtjevniju zadaću nego inače, jer zbog ozljede sjajnog razarača Casemira, nešto povučenije (i također odlično) igrao je Modrićev sekundant Kroos, pa je i Modrić bio dalje od od onih koje inače poslužuje, napadačkog trojca njegove momčadi. Protiv Cityja tu je ulogu preuzeo Isco, jako dobar u prvom, ali osjetno lošiji u drugom dijelu. Modrić je za vrijeme Iscovog boravka u igri i nakon što je izašao, po tko zna koji put ove sezone odlično dirigirao igrom njegove momčadi u oba smjera, dajući joj ravnotežu u obrani i ritam u napadu. On je os oko koje se vrti Realova igra.