Mogu li Aršavin i Pavljučenko uspjeti izvan "majčice" Rusije?

Mogu li Aršavin i Pavljučenko uspjeti izvan "majčice" Rusije?

RUSKE i ukrajinske nogometne veličine kad odu u inozemstvo, pružaju znatno manje nego u svojim domaćim klubovima i reprezentaciji. Osobito se ovo odnosi na Ruse, jer jedine su iznimke Ševčenko i Kančeljskis, oba Ukrajinci, iako je ovaj potonji odabrao rusku reprezentaciju.

Sovjetski je Savez uvijek imao odličnu nogometnu reprezentaciju, uključujući i onu "prijelaznu", iz 1992., dok se raspadajući SSSR nakratko zvao Zajednica Nezavisnih Država (ZND). Osobito su velike bile sovjetske momčadi između 1986. i 1990., kad su uz dva nastupa na Mundialima igrale i u finalu Eura 1988. i osvojile zlato na Olimpijskim igrama iste godine.

Nakon 1992., pojavio se niz istočnoslavenskih reprezentacija, od kojih dvije odlične – ruska i ukrajinska. Rusi su se izborili za nastupe na SP-ima u Sjedinjenim Državama te Japanu i Koreji, kao i na Eurima u Engleskoj, Portugalu i Austro-Švicarskoj. Ukrajinci su tri puta pali u dodatnim kvalifikacijama, prije no što su 2006. doprli čak do četvrtfinala Mundiala.

Ruski i ukrajinski klubovi igraju zapaženu ulogu na međunarodnoj sceni

I klubovi, osobito CSKA, Lokomotiv, Spartak, Zenit, kijevski Dinamo i Šahtar igraju dostojanstvene uloge u eurokupovima. Ipak, od sve sile vrsnih reprezentativaca, vrlo ih je malo ostvarilo zapažene karijere u inozemnim klubovima, a osobito ne u velikim klubovima. Dok do pretkraj osamdesetih sovjetski igrači nisu ni smjeli u inozemstvo prije navršene tridesete, i onda kad je tržište liberalizirano oni koji su se našli na Zapadu doživjeli su kulturni šok i u sportskom smislu zakazali.

Jedan Igor Belanov, europska Zlatna lopta 1986., teško je razočarao u Borussiji iz Moenchengladbacha, dok je "Car" Aleksandr Zavarov zaslužio jedva prolaznu ocjenu u Juventusu. Slavni tandem Protasov-Litovčenko, umjesto u Barceloni ili Milanu, svoje je devize zaradio u Olympiacosu i to u jednom od slabijih razdoblja pirejskog tima.

U devedesetima, mnogo je obećavao Sergej Juran, međutim i njegova se zvijezda brzo ugasila i ponovno zasjala tek u Osimovom Sturmu koncem devedesetih. Izvrstan je bio Igor Šalimov u Foggiji i Interu, ali je potom potonuo, ne ostavivši traga u idućim klubovima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Aleksandr Mostovoj i Valerij Karpin bili su sjajni u Španjolskoj, ali ipak ne u prvorazrednim klubovima, kao ni Igor Kolivanov u Italiji. Izuzetno se mnogo očekivalo od Sergeja Aleničeva, no on je u Romi bio samo solidna rezerva. U Portu je igrao nešto više i čak osvojio Ligu prvaka i Kup Uefa, ali niti tamo nije bio među prvim zvijezdama.

Niti dva ruska superstara novog milenija, Aleksandr Keržakov i Dimitrij Sičev, nisu se proslavili u Sevilli odnosno Marseilleu, izgubivši pritom i mjesto u reprezentaciji (Sičev ga je opet zadobio povratkom u domovinu).

Uzroci neuspjeha vjerojatno su kulturološke prirode

Uzroci neuspjeha izvan ruskih granica vjerojatno su kulturološke prirode. Privikavanje na drukčiji jezik i pismo samo su dio problema, dok veću prepreku sportskom sjaju predstavljaju način života i izbor "namirnica". Osobito "osvježavajućih pića (čitaj: votke)", koja Slaveni u inozemstvu konzumiraju s manje slobode nego u domovini.

Tako su od Istočnjaka samo Andrij Ševčenko i prije njega Andrej Kančeljskis i u inozemstvu bili megazvijezde: bili su prvotimci i prvaci u velikim klubovima Liga petica. Ali, nijedan od njih nije Rus, Ševa ke Ukrajinac, a Kančeljskis ukrajinski Litavac.

Možda je sve to odgovor na pitanje zašto su Andrej Aršavin ili Roman Pavljučenko još uvijek u "majčici Rusiji". I zašto bi im možda najbolje bilo da ostanu u svojoj Premierligi.

Totalsport
Foto: AFP

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara