Može li salary cap spasiti nogomet?
Foto: Twitter
KAD JE Uefa 2011. godine uvela tzv. “Financijski fair play (FFP)”, računala je da će stati na kraj klubovima koji troše goleme iznose na transfere i plaće koje kasnije ne mogu pokriti i koji će klubove na kraju stjerati u bankrot. Uveden je princip “troši koliko zaradiš” i zapravo više nitko nikome nije smio biti dužan. Na taj način klubovima je praktički onemogućeno dizanje golemih kredita za kupnju igrača, no i to je, pokazat će se kasnije, moguće izigrati.
Kako zapravo funkcionira Financijski fair play?
U trogodišnjem periodu, odnosno unazad tri godine, klubovi ne smiju biti više od 30 milijuna eura u minusu. Taj iznos podrazumijevaju ulazni i izlazni transferi, plaće igrača te sav prihod koji klub ostvaruje od ulaznica, sponzorstava, TV prava i ostalih marketinških poslova. Ulaganje u stadione, trening centre, omladinske škole i ženski nogomet ne smatra se financijskim izdatkom koji se računa u fair playu.
Dakle, ako neki klub u prvoj godini spomenutog perioda ostvari 30 milijuna eura minusa i u drugoj još 20, mora u trećoj godini kako god zna izmisliti 20 milijuna eura kako ne bi probio zadanu granicu. Ne uspije li u tome, predviđeno je nekoliko tipova kazni. Klub može dobiti samo upozorenje, novčanu kaznu, oduzimanje bodova u europskom natjecanju, oduzimanje nagrade od sudjelovanja u Uefinim natjecanjima, zabranu registracije novih igrača, zabranu transfera, diskvalifikaciju ili zabranu sudjelovanja u Uefinim natjecanjima, pa čak i oduzimanje titula.
Naravno, kako je Uefa jako “dobra i brižna”, više se forsira izlaženje u susret nego puko kažnjavanje, iako je bilo i toga. Atletico Madrid i Barcelona dobili su zabranu transfera igrača, a Galatasarayu su čak zabranili i dvogodišnje igranje u europskim natjecanjima.
Iako se FFP-om željelo izjednačiti stanje nogometnih klubova, brojni europski klubovi koje su preuzeli novi vlasnici požalili su se da je sustav nepošten. Smatrali su da će tradicionalno bogati klubovi, koji su takvi bili i prije nego što je FFP uveden, biti u velikoj prednosti pred onima koje su preuzeli novi ljudi i upumpavanjem golemih količina novca ih žele učiniti konkurentnima.
Kad se novac zavrtio, Uefa je, naravno, malo popustila stisak čizme pa je klubovima kao što je Milan dala nešto nalik probnom roku, koji može trajati najviše tri godine. Prevedeno u praksu, novi kineski vlasnici Milana potrošili su ovog ljeta gotovo 200 milijuna eura na pojačanja. Nema previše izgleda da će do kraja godine uspjeti ispoštovati onih 30 milijuna eura limita u trogodišnjem periodu, pa im se progledalo kroz prste. Milan ima poček od tri godine na svoje financije, odnosno “oprostit” će mu se prošli trogodišnji period, tako da ovaj golemi deficit mora anulirati u sljedeće tri godine.
Kako se sustav može izigrati?
Puno je lakše ako ste veliki klub. Onda će Uefina tijela analizirati “više faktora”, odnosno lakše će vam “oprostiti” dug ako pokažete da ćete biti dobri i kroz nekoliko godina sve vratiti. Na Barceloni i Atleticu su se više pokazivali mišići, ali zabrana transfera Barceloni 2015. godine nije teško pala, budući da je imala praktički najbolje svjetske igrače u svlačionici, a prihodi od poslovanja su ionako milijunski.
Možda i najlakši način su sponzorski ugovori. Bogate gazde klubova ne mogu samo tako uplatiti na račun kluba 200-300 milijuna nečega, nego takav novac mora doći kroz, recimo, sponzorske ugovore i to s tvrtkama koje nisu u sukobu interesa s klubom. Odnosno, u pitanju su oni sponzori čiji vlasnici nisu istovremeno i vlasnici klubova. No, i tu se izašlo u susret bogatima, pa tako vlasnik kluba ne smije imati više od 30 posto udjela u tvrtki koja sponzorira njegov klub. Koliko je tu mjesta za malverzacije, prosudite sami.
Primjerice, od osam najvećih sponzora Manchester Cityja, čiji vlasnik je Šeik Mansour, četiri su u većinskom vlasništvu vlade Ujedinjenih arapskih emirata: Etihad, Abu Dhabi Tourism Authority, Etisalat i Aabar. Tko je jedan od potpredsjednika vlade? Šeik Mansour.
Kako se priča može promijeniti?
Kad je postao predsjednikom Uefe, Slovenac Aleksandar Čeferin rekao je da će stati na kraj gomilanju najboljih igrača u nekoliko najbogatijih klubova. Svima je jasno da je FFP jedna velika igra koja tek prividno regulira trošenje, a zapravo se ništa konkretnije nije promijenilo.
POREZ NA LUKSUZ
Čeferin i ostali ljudi u Uefi razmatraju uvođenje poreza na luksuz, po uzoru na onaj u kineskoj ligi. Tamo klubovi koji su u minusu plaćaju 100 posto poreza na transfere igrača. U Europi bi se, ovisno o visini transfera odredili porezni razredi od 10 do 100 posto poreza, ako se igrača plati više od iznosa koji bi se smatrao “luksuzom”.
Ista priča bila bi s bogatim ugovorima s igračima koji zarađuju sulude plaće. I one bi bile podložne takvim porezima, a sav prikupljen novac uplaćivao bi se, kroz Uefine kanale, siromašnijim ligama i njihovim prvacima, natjecanjima i omladinskim programima.
SALARY CAP
Druga moguća mjera je uvođenje “salary capa”, odnosno limita na ukupne plaće u klubu po uzoru na NHL, NFL i MLS. NBA i MLB imaju mekšu varijantu salary capa u kojoj plaćaju “porez” na prekoračenje limita. Iako tu ima jako puno detalja i sam salary cap nije tako jednostavan, sport u Americi pretvorio je u izrazito kompetitivan i potpuno samoodrživ.
Iako je teško očekivati da bi takvo nešto moglo funkcionirati u lagano korumpiranom i vrlo različitom europskom nogometu, Premiership je već uveo nešto slično. Engleski klubovi na plaće igrača mogu ukupno potrošiti samo sedam milijuna funti više nego sezonu prije, ali tu se računa tek novac od televizijskih prava. U prijevodu, klubovi mogu novac od ostalih izvora prihoda preusmjeriti u plaće i - pojeo vuk magare.
Neki analitičari smatraju dobrim uvođenje tzv. “razreda” salary capa. Ovisno o ligi, klubovima, vrijednosti igrača, iskustvu itd. Primjerice, ne bi bio isti salary cap za Dinamo i Southampton, budući da momčad “saintsa” vrijedi vjerojatno deset puta više od momčadi “modrih”.
OGRANIČENJA TRANSFERA
Razmatra se i varijanta da se klubovima ograniči ili broj igrača koje mogu dovesti ili iznos koji na transfere mogu potrošiti, ovisno o rezultatima u sezoni prije i europskim natjecanjima. Uzmimo za primjer Real Madrid i Bayer Leverkusen. Real je prvak Španjolske i Europe te u sljedećem prijelaznom roku smije potrošiti, recimo, 20 milijuna eura na pojačanja ili dovesti maksimalno dva igrača. S druge strane, Leverkusen, koji ne igra Europu i bio je tek sedmi u prvenstvu, može potrošiti 80 milijuna eura ili dovesti sedam igrača.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati