Njegovo ime je Diego Armando Maradona, a ovo je priča o te četiri minute.

 

Bila je to je jedna čudna, jako čudna utakmica, a svi oni, svih 114 580 gledatelja, koji su imali sreću da se tog 22. lipnja 1986. prže na nekih pedesetak stupnjeva na tribinama stadiona Azteca, vjerojatno i dan danas čuvaju tu ulaznicu, taj papirić kao najsvetiju relikviju. Jer toga dana se zaista dogodilo čudo. Ne jedno, ne dva, nego puno čuda. A biti na jednoj takvoj utakmici, uživo svjedočiti tim čudima, neusporedivo je važnije nego gledati kako se hoda po vodi ili kako se na nekoj svadbi voda pretvara u vino. Koga briga za to.

 

Jer novi Prorok je u svega četiri minute najprije zaustavio Zemlju, učinio da svijet zaboravi i na Černobil i na tragediju Challengera, na Sabru i Shatilu, na kršćanske Manorite i na Arape i sva njihova sranja u Libanonu, na hladni rat i na infantilne sukobe  Reagana i Gorbačova i one ozbiljnije Karpova i Kasparova. 

 

Kažem, bila je to jedna jako čudna utakmica. Nakrcana nervozom i opterećena raznim duhovima prošlosti, koji su zanimljivo, i dalje samo Argentincima dolazili u san. Rane sa Faklanda još su bile svježe, no Argentince je i dalje pekla sramota, to poniženje koje su doživjeli 23. srpnja 1966., kad su ih usred Wembleya, ti engleski džentelmani istukli, prevarili, pokrali, a onda i izvrijeđali.

 

 

Nakon te skandalozne četvrtfinalne utakmice na svjetskom prvenstvu 1966., engleski izbornik, čovjek koji se nedugo nakon Mundijala okitio titulom lorda, sir Alf Ramsey je rekao svojim igračima: ''Nećete s mijenjati dresove. Oni su životinje, a mi sa životinjama dresove ne mijenjamo''. Argentinci su poludjeli. Prijetili su bojkotom, istupanjem iz FIFA-e, ali, kako to već ide kad su veliki u pitanju, tresla se brda, rodio se miš. Kaznu ni Alf Ramsey ni Englezi nisu vidjeli, a Argentinci su svoj trenutak osvete čekali.

 

No, ajmo zanemariti te vražje Faklande. Nemojmo o njima. Ionako, da nije bilo njih, tko zna kad bi fašist sa preko 30 tisuća duša na svojoj savjesti, general Videla i njegova hunta, sišli sa vlasti. Uzmimo da je to što se dogodilo 22. lipnja 1986. bila osveta samo za 23. srpnja 1966. Neka sve ostane u duhu sporta. Pa makar se i lagali.

 

Prvo poluvrijeme te, po treći puta ponavljam, čudne utakmice završilo je bez golova, a onda, nakon samo šest minuta počela se pisati povijest, ne samo ona nogometna. Kontroverza i majstorstvo, sve to implementirano u samo jednom igraču. Maradona je odigrao za Valdana, a ovaj je uputio snažnu loptu koju je presjekao Steve Hodge. Međutim, nespretno ju je zahvatio i ona je poletjela prema šesnaestercu.

 

 Maradona je nastavio trčati, premda je prema lopti krenuo i za pola metra viši engleski golman Shilton. Obojica su skočili negdje na rubu šesnaesterca i na iznenađenje cijelog svijeta, činilo se da je Maradona nadskočio Shiltona i zabio glavom. Nitko ništa nije primijetio. Osim trojice. Shiltona, koji je uzalud signalizirao da je Diego loptu udario rukom, Terryja Butchera, koji je, baš onako kako mu i prezime kaže, gnjevno, mesarski trčao za sucem Bin Nasserom iz Tunisa, i njega, majstora koji je uspio cijeli planet uvjeriti, da to zapravo nije bio on, nego da je to bila Božja ruka, dodir Svevišnjega.

I svi smo mu vjerovali, jer smo željeli vjerovati. Jer je taj gol bila čista, nepatvorena esencija nogometne virtuoznosti. Od primanja lopte, do završetka akcije. A to što je na kraju zabio rukom, a što sada, bila bi puno veća nepravda da je taj gol poništen radi tamo nekih glupih pravila.

 Maradona će u mnogim kasnijim intervjuima priznati kako mu ni najmanje nije žao što je na taj način postigao taj gol, dapače, hvalio se time. Bilo mu je drago da je baš Englezima zabio taj gol i nikada nije ni pokušao prema njima suspregnuti svoj prezir.

 

 ''Kada sam vidio Shiltona kako arogantno i s visoka protestira, a potom njegov očaj, bilo je u tome neke pravde'', pričao je poslije Maradona te je dodao kako je to gol njegovog života.

A onda, samo tri minute poslije, nakon najkontroverznijeg gola u povijesti, red je i na najljepši gol u povijesti.

 

 ''Da ga nije zabio nakon onakvog mog dodavanja, ubio bih ga'', poslije je pričao Hector Enrique, argentinski reprezentativac, koji je na toj utakmici, iz svog peterca dodao loptu Diegu, a sve ostalo , a sve dalje je legenda. 

 

 Prvo je na red došao Beardsley, pa Reid, pa onda i Hodge, no svima njima Diego bježi jureći prema Shiltonu, a gotovo i ne dodirujući loptu. Nakon što je odradio pola puta, sječe i Butchera, pa onda još jednom nesretnog Reida, koji ga je jadan pratio nadajući se tko zna čemu, ne shvaćajući da je protiv svoje volje ubačen kao statist u najljepši film ikada snimljen.

 

Ostali su još samo Fenwick i Shilton. Legendarni urugvajski komentator Victor Hugo Morales je u tih nekoliko sekundi doživio valjda tri orgazma i četiri srčana udara, no i dalje je imao snage urlati: ''genio, genio, genio, ta, ta, ta,ta...''. No kad je Diego zaobišao i Shiltona i zabio, cijeli svijet je stao. Svi su stali, svi su zamukli, samo se čuo Morales koji plače i urla : ''Gracias, Dios, por el futbol, por Maradona, pore stas lagrimas''. 

 

 Da, hvala ti Diego!