Foto: Index / Screenshot

USUSRET jubilarnom 20. Svjetskom nogometnom prvenstvu donosimo serijal priča o nogometnim izbornicima koji su se popeli na krov svijeta. Na tom besmrtnom popisu nalaze se Enzo Bearzot, Franz Beckenbauer, Carlos Bilardo, Vicente del Bosque Vicente Feola, Sepp Herberger, Aimé Jacquet, Marcello Lippi, Juan López Fontana, César Luis Menotti, Aymoré Moreira, Carlos Alberto  Parreira, Vittorio Pozzo, Alf Ramsey, Helmut Schön, Luiz Felipe Scolari, Alberto Suppici i Mário Zagallo.

Današnju priču započinjemo davne 1930. godine i Albertom Suppicijem, popularnim El Profesoreom, koji je kao 31-godišnji strateg  odveo Urugvaj do povijesnog naslova prvaka. Alberto Horacio Suppici Sedes rođen je 20. studenog 1898. godine u malom urugvajskom gradiću Colonia Del Sacramento, nekadašnjoj portugalskoj kolonijalnoj nastambi, koja je neovisnošću Urugvaja 1828. godine dobila status grada.

Omaleni Suppici, visok svega 167 centimetara, bio je veliki zaljubljenik u nogometnu igru, a prvu pravu priliku dobio je kao 17-godišnjak u dresu Nacionala iz Montevidea. Brznonogi lijevi bočni ubrzo je postao stožerni igrač momčadi, za koju je u osam godina odigrao 143 utakmice, postigavši pritom šest golova. 1923. godine, kao 25. godišnjak, Suppici je objesio kopačke o klin, međutim ljubav prema nogometu je ostala.

Već tri godine kasnije, kao 28-godišnjak Suppici je dobio posao tehničkog direktora urugvajske reprezentacije s kojom je na prvenstvu Južne Amerike 1929. godine, preteći današnje Copa Americe, osvojio sjajno treće mjesto. Bio je to sjajan uvod za ono što je slijedilo godinu dana kasnije, prvo Svjetsko nogometno prvenstvo i to baš u Urugvaju.

Kao što je poznato na prvenstvu je sudjelovalo svega 13 momčadi jer su ponajbolje europske reprezentacije bojkotirale natjecanje. Naime, u to je doba put do Urugvaja bio vrlo dug i skup, a na dugačak prekooceanski put uputili su se tek predstavnici Jugoslavije, Belgije, Francuske i Rumunjske. Iz skupine A dalje je prošla Argentina, ispred Čilea, Francuske i Meksika. U skupini B prva je završila Jugoslavija ispred Brazila i Bolivije, dok je skupinu B s dvije pobjede pomeo Urugvaj. U posljednjoj skupini Sjedinjene Američke Države bile su bolje od Paragvaja i Belgije.

U polufinalu su Argentinci snage odmjerili s SAD-om, međutim bila je to igra mačke i miša, a šest golova završilo je u mreži Amerikanaca. Dan poslije Urugvaj je sa 6:1 isprašio Jugoslaviju, a deset krcatih brodova navijačima Gaučosa krenulo preploviti La Platu ususret velikom finalu u Montevideu. Pred 90 tisuća gledatelja na Centenariju 30. lipnja 1930. prva svađa izbila je na temu s čijom će se loptom igrati. Presudio je novčić, Argentina je dobila loptu, a Urugvaj poveo već nakon 12, minuta. Uzvratio je Peucelle u 20., a u 37. minuti sjajni Stabile doveo Argentinu nadomak trofeju.

Suppicijeva 2-3-5 taktika

Ipak, golovima Ceae, Iriartea i Castra Urugvaj je preokrenuo i upisao se u povijest kao prvi osvajač Svjetskog nogometnog prvenstva. Kapetan Urugvaja Jose Nassazi primio je u ruke pehar vrijedan 50 tisuća francuskih franaka, a dok je urugvajska ambasada u Buenos Airesu kamenovana iz dana u dan, slavlje na ulicama Montevideo protegnulo se kroz sedam dana.

Suppici je i dan danas ostao najmlađi izbornik osvajač ovog svjetskog trofeja, a zbog još nekoliko detalja nikada neće biti izbrisan iz nogometnih almanaha. Suppici je prvi izbornik koji je zbog nediscipline udaljio jednog  reprezentativca. Naime, na SP nije pozvao sjajnog vratara Andresa Mazalija, jednog od osvajača zlata na OI 1928. godine, jer je uhvaćen u kršenju policijskog sata. Mazali se u hotel vratio u ranim jutarnjim satima.

Još jedna stvar vrlo je interesantna. Suppicijev Urugvaj igrao je u formaciji 2-3-5, a jedna od zvijezda momčadi bio je half-back Andrade, koji je tradicionalnu poziciju destruktivca oplemenio sjajnom tehnikom i napadačkom igrom. U vrijeme kad su halfovi bili izričito defenzivni igrači, reklo bi se da je Andrade bio preteča današnjih playmakera.