Foto: Getty Images/Guliver Image, Sergio Perez/Pixell

MENADŽERSTVO u sportu je poprilično lagodan posao jednom kada postanete u tome vrhunski. To je onaj nevidljivi štapić iza magle dimnih transfer-bombi svakog ljeta, kada svakog dana čujete za barem jedan preplaćeni transfer i čudom se čudite kako je to moguće. Ako nogometaši i vlasnici pokreću nogometni svijet, onda ga menadžeri sasvim sigurno usmjeravaju. Ima to i svoju ružnu stranu – jako je teško odbaciti stereotipe prema takvom zanimanju i bez obzira na rezultate, za dobar dio ljudi ćete uvijek biti lihvar, kamatar, oportunist ili lešinar.

Jorge Mendes već je jako dugo najmoćniji menadžer na svijetu, prestižnu nagradu najboljeg na svijetu osvojio je šest puta zaredom, a u svojem radu je utjelovio baš svaki stereotip svog zanimanja, bez obzira na stranu spektra. Ovo je priča o njemu, čovjeku koji je oblikovao Monaco, Manchester United, Chelsea i Real Madrid kakve ih danas poznajemo. Jorge Mendes je pravi vlasnik portugalskog nogometa.

Neočekivana prilika za lošeg DJ-a

Postoji neobična sila iza svakog sportaša koji nije uspio postati profesionalac. Onoga trenutka kada im postane jasno kako neće uveseljavati mase na terenu, odluče sav svoj mačizam ispucati drugačije – kontrolirati nogomet, ali iz struktura za koje ne trebate prolaziti visinske pripreme i paziti što jedete. Mendes je rano shvatio kako od njegove nogometne karijere neće biti ništa. Njegov prvotni biznis plan s videotekom nije bio dugog vijeka i pokleknuo je pred nadolazećom tehnologijom. Bio je i DJ, po vlastitim riječima – poprilično netalentiran. Onda se okrenuo onome što nogometaši rade najbolje, odmah nakon loptanja – bančenju. Otvorio je noćni klub u Caminhi, gradu na krajnjem sjeverozapadu zemlje. Tamo se brzo sprijateljio s Espiritom Nunom Santom, nekadašnjim golmanom Vitorie Guimaraes, a današnjim trenerom Wolverhamptona (prije toga bio je i u Valenciji i u Portu). Tamo je dogovorio svoj prvi transfer – potegao je veze sa španjolskom nogometnom kremom koja je obilazila njegov klub i 1997. Espirito Santo postao je golmanom Deportiva. Idućih pet godina njegova djelovanja obavijeno je većim ili manjim stupnjem tajnovitosti, a onda je dogovorio transfer koji ga je lansirao u elitu.

Engleska postaje njegovo igralište

Jorge Mendes bio je čest gost portugalskih mladih akademija, konstantno gradeći i održavajući veze s čelnicima svih klubova (posebno velike trojke) i talentirane mladiće "osvajao“ je puno prije nego je itko za njih čuo. Tako je prodao Huga Vianu, solidnog veznjaka koji je imao tek jednu seniorsku sezonu iza sebe u Newcastle za tada vrlo pristojnih 12 milijuna eura, što otprilike ispadne po jedan milijun za svaku utakmicu u kojoj je Viana bio dio početne postave. Idući transfer bio je usmjeren prema Old Traffordu – dječak koji je nosio prezime kao slavni brazilski napadač otpočet će jednu od najdominantnijih individualnih era u modernoj povijesti igre.

Sposobnost svoje komunikacije ili manipulacije, ovisno o kutu gledišta, pokazao je kada je natjerao Josea Mourinha da otkaže suradnju svojem dotadašnjem menadžeru Joseu Baideku koji je navodno već dogovorio Portugalčev angažman u Liverpoolu. Mendes je sklopio pakt s Peterom Kenyonom koji je na sebe uzeo ulogu arhitekta Abramovičeva Chelseaja i vrlo brzo su se u njemu našli Mourinho, Carvalho i Ferreira koji su samo par mjeseci prije toga s Portom postali europski prvaci, a dobre veze sa svim portugalskim klubovima potvrdio je dovođenjem Tiaga iz Benfice.

Kralj transfera i gospodar nogometa

Koristio je veze s frendom Carlosom Quierozom kako bi dovodio pojačanja Manchesteru i već uhodanu šprancu u Londonu – vrlo brzo zavladao je otokom. Ipak, transferom Ronalda u Real Madrid oživio je i u prvi plan gurnuo sve veze koje je sagradio na rodnom poluotoku, a koji će dati konture velikom dijelu europskih momčadi kakvim ih danas poznajemo. Španjolska i Portugal su postale glavne izvoznice talenata – a Mendes nije kontrolirao samo taj punkt, već je vezama s Južnom Amerikom osigurao da i najbolji s tog kontinenta uđu u njegovu "mandatnu zonu“. U razdoblju od 2001. do 2010. njegovi transferi dali su 78% ukupnog prihoda Sportinga u tom razdoblju (od 90 milijuna eura), 51% od Benficinih 107 i čak 70 % od Portovih 240.

Ovo je popis samo nekih najpoznatijih igrača i transfera čiji je posrednik bio u tom razdoblju: Nani (Manchester United u transferu vrijednom 23 milijuna funti), Anderson (Manchester United - 27 milijuna funti),  Simao (Atletico Madrid – 16 milijuna funti), Cristiano Ronaldo (Real Madrid – 80 milijuna funti), Angel di Maria (Real – 21 milijun funti i Manchester United – 60 milijuna funti), Fabio Coentrao (Real Madrid – 27 milijuna funti), Falcao (Atletico Madrid – 32 milijuna funti i Monaco 53 milijuna funti, uz najveću plaću za jednog igrača na posudbi u Manchester Unitedu), James Rodriguez (Monaco – 39 milijuna funti i Real Madrid – 71 milijun funti), Diego Costa (Chelsea – 32 milijuna funti)… Lista ide u nedogled. Doveo je Mourinha i Scolarija u Chelsea, uz hrpu igrača koji su učinili to razdoblje najuspješnijim u klupskoj povijesti. Izgradio je  četverokut između Atletico Madrida i velike portugalske trojke – u ovom desetljeću Atletico je samo s tim trima klubovima napravio više od 25 transfera i posudbi, pritom postavši ponajbolji klub na svijetu. U čemu je onda problem, koja je crna strana ovakvog biznismena? Odgovor, kao i uvijek, leži na pola puta između ljudske prirode i zakona koji ju teško drže pod kontrolom.

FIFA je zbog njegova čerupanja promijenila nogomet

Čitava latino-nogometna ekspanzija temeljena je na nečemu što Englezi zovu „Third-party ownership“, a Jorge Mendes je zahvaljujući tome izgradio svoje carstvo. Radi se jednostavno o tome da određen postotak prava na igračev ugovor ima neka kompanija ili menadžer. Baza takve prakse baš u Južnoj Americi nije slučajna – tamošnji klubovi u pravilu obitavaju na rubu bankrota pa su agenti i kompanije i više nego dobrodošle pomoći time što će mladim igračima pružiti podršku u vidu nutricionista ili osobnih trenera, financijske pomoći, pa čak i direktnog davanja dijela plaće, čime se rasterećuje klub. Nagrada je, jasno, pravo na postotak od transfera. Pravo treće strane na ugovor dugo vremena je bila praksa na koju su nogometni duždevi iz FIFA-e tek nezadovoljno slegnuli ramenima i mrzovoljno promrmljali da to nije dobro.

Jasno je i zašto – s obzirom na probitak od transfera, poanta je da se igrač što češće prodaje, što je nerijetko u koliziji s njegovom sportskom dobrobiti, a propisano je i kao ključni kriterij za zakonsko uređivanje odnosa igrač-menadžer. Jorge Mendes je iskoristio veliku sivu zonu i postao apsolutni gospodar svih transfer-ruta iz Južne Amerike – osnivao je ili bio "savjetnik“ kompanijama koje bi ulagale u mlade igrače. Problem je bio što je postao previše pohlepan – savjetovao bi im da ulažu u njegove igrače koje bi onda preko već uhodanih ruta prodao i zaradio 20 ili 30% od takvog transfera. Time je zatvorio začarani krug u kojem je često bio optuživan da utječe na trenere u mlađim kategorijama, velikim klubovima, pa čak i u portugalskoj reprezentaciji. Jednostavno, okupio je sve male nogometne centre pod jedan ogroman konglomerat. I na svaki multimilijunski transfer dolazilo je barem 20 upropaštenih karijera kojima se kocka na Mendesovu stolu nije okrenula na pravu stranu. Trulo lice kapitalizma koje je omogućilo monopol i mendesokraciju na nogometnom tržištu bile su konačni poticaj FIFA-i da ukine mogućnost takvog odnosa prije dvije godine. Formalno se tu barem donekle stalo na kraj takvoj oligarhiji, ali to je teški privid – metode zaobilaženja zakona su samo postale rafiniranije. Ipak, jedan slučaj odskače kao onaj koji je potvrdio da Mendes nije samo sposobni menadžer, već tip koji kontrolira igru iz vrlo opasnih pozicija i pri stjecanju novog bogatstva ne bira sredstva.

Nadređen i Sir Alexu Fergusonu

Bebe je, sudeći po svim parametrima njegove karijere, trebao ostati totalni anonimus. Kao 19-godišnjak odigrao je tek jednu sezonu za trećeligašku Estrelu, da bi napustio klub zbog neisplaćivanja plaće i otišao u Vitoriu Guimaraes. Za novi klub odigrao je tek nekoliko prijateljskih susreta, da bi početkom kolovoza španjolska Marca "grunula“ kako je Jose Mourinho, sada u Real Madridu, lud za Bebeom. U nevjerojatnom raspletu događaja, Manchester United je pohitao i zgrabio niželigaškog igrača ispred nosa Realu za 9 milijuna funti. Postojala su tri vrlo očita problema u cijeloj priči – prvi je taj da je Bebeu na temelju 6 prijateljskih utakmica odštetna klauzula skočila s 3 na 9 milijuna funti. Drugi je taj da je Jorgeu Mendesu kao menadžeru pripalo 40  transfera. Treći je taj da je Bebe samo dva dana prije transfera otkazao suradnju svojem dotadašnjem menadžeru i potpisao ugovor s Mendesom. Tri godine nakon toga, portugalska policija je počela češljati transfer i ispitivati svjedoke. Do danas, nitko nije odgovarao. Radi li se o Unitedovom pranju love, podmazivanju portugalske kolonije ili jednostavno loše odrađenom scenariju da se Mendesu isplati na ruke velika količina novca, manje je bitno. Najbolji komentar je onaj Alexa Fergusona - on je na potpisivanju ugovora vidio i čuo Bebea prvi put u životu.

Produkt nogometnog divljeg zapada

Jorge Mendes je danas možda najmoćnija i najbogatija nogometna ličnost. U isto vrijeme tip koji se zna naći na pravom mjestu i predvidjeti potez ili dva unaprijed, kao i tip koji nema previše veze sa samom igrom. Njegove "tvornice“ dužnosnici FIFA-e davno su opisali kao modernu trgovinu robljem, iako su sami najveći krivci za svoje tajkune. U vrijeme kada je nogomet rastao, a eksponencijalno i količina novca koji se oko njega kreću, izostalo je zakonodavstvo koje sprječava moćnike na lokalnoj ili svjetskoj razini da privatiziraju sport. Priča o Mendesu ima svoje dvije strane, kao i o svakom čovjeku. Pitate li Ronalda ili Mourinha o njemu, pripremite vrećicu za bombone koji će im ispadati iz usta. Pitajte Johna Doea koji je mogao dobiti šansu u Manchesteru umjesto Bebea i čut ćete najgore psovke u svom životu. Izbor gledišta, uvažavanje samo jednog ili oba – vaš je izbor. Ali ako postoji misao koja se ponavlja čitavu ljudsku povijest, to je ona da koncentracija moći u uskom krugu neminovno vodi propasti sistema.