Ne očekujte spektakl: Euro više nije ekskluziva

Ne očekujte spektakl: Euro više nije ekskluziva

Foto: Guliver Image/Getty Images

POPISI su skraćeni i svedeni na konačne, svakim danom sve je jasnije koji su protagonisti velike nogometne predstave u Francuskoj. I dok su rosteri, odluke trenera da nekoga ostavi doma, a nekog drugog povede sa sobom u fokusu javne riječi, što možemo očekivati od ovog prvenstva sa strateško-taktičkog aspekta? Ukratko rečeno, kako će odabrani biti postavljeni na terenu?

Reprezentacije više nisu odraz nogometne kulture: Igrači često ne pričaju ni isti jezik 

Mnogi kritičari i analitičari smatraju kako je reprezentativni nogomet na mnogo nižoj razini nego onaj klupski. Naravno, po pitanju taktičkih perfekcija, dominantnih stilova igre i proizvodnji trendova, a ne popularnosti. Prvo polazište jesu specifični uvjeti funkcioniranja reprezentacije, a u žaru navijačkih emocija prečesto se izgube iz vida velike razlike u odnosu na klubove. Prosječan igrač s klubom provede 10 mjeseci godišnje, dok s reprezentacijom u prosjeku provede i do 20 puta manje vremena. Osim toga, u klubu svi igrači rade i napreduju pod paskom istog trenera, dok će poljski izbornik Adam Nawalka raditi pripreme s igračima koji su došli iz 21 različitog kluba/sustava i trenera koji ih vode.

Za razliku od predmodernog nogometa u kojem je većina igrača stasala u istim klubovima (ili barem ligama) i samim time su bili vjerniji odraz određenog stila svoje vlastite nogometne kulture, danas je i nogomet postao globalno selo, u kojem surađuju igrači koji igraju na različitim kontinentima, različito doživljavaju domovinu na konto toga koliko dugo su odsutni iz nje, a sve češće se događa da ni ne pričaju istim jezikom. Koliko je u tim uvjetima nerazumno očekivati išta bitno drugačije od teze s početka odlomka?

Njemačka i Španjolska, kao suvremeni antipodi takvog gledišta ipak dolaze iz specifičnih uvjeta - baza igrača koja skupa radi i trenira u Barceloni i Bayernu s vrhunskim pojačanjima "sa strane", kao i kvalitativna razlika koja im dozvoljava da i za vrijeme kvalifikacije usavršavaju neke segmente igre, omogućuju im da "preskoče" korake i vrijeme, luksuz koji druge reprezentacije nemaju.

Oprez, oprez, oprez: Bez greške 120 minuta 

Prvenstveno iz ova dva razloga, oprez je prva odrednica stila igre na velikim natjecanjima, uz turnirski sistem natjecanja koji je mnogo više blagoglagoljiv prema remijima nego nacionalna prvenstva. U nedostatku vremena i raznolikost igrača u vidu pogleda na igru koji su im usađivani tijekom čitave sezone, treneri odbacuju kompleksnije ofenzivne sustave i faze igre i orijentiraju se prvenstveno na obranu i čvrst blok. Uzmemo li za primjer Svjetsko prvenstvo 2014., tek su Njemačka, Čile, Kolumbija, SAD i Meksiko od svih sudionika osmine finala odudarali od ovog stereotipa i igrale nogomet koji se može smatrati progresivnim, s prepoznatljivim rukopisom. Sve ostale zemlje, pa i super-sile poput Argentine i Belgije bazirale su se na ostavljanju velikog broja igrača iza lopte i čekanju suparnikove greške, što je koncept koji je posebno naglašen u nokaut fazi.

Često se dogodi toliki izostanak rizika s obje strane da se greška ne dočeka ni nakon 90, pa ni nakon 120 minuta. Većina ofenzivnih akcija svedena je na individualnu kvalitetu igrača i moć stvaranja viška, idealno u kontranapadu kada ima malo više prostora, ali u pravilu gledamo scenarije u kojoj četiri ili pet igrača pokušava probiti blok od njih deset i izgledaju vrlo nedoraslo tome. Francuska kao domaćin i jedan od glavnih favorita vjerojatno je najbolji primjer toga - silna i trkački moćna vezna linija s trojcem između Diarre, Kantea, Pogbe, Sissoka i Matuidija te kreativnim i potentnim trojcem ispred njih koji će se birati između Payeta, Griezmanna, Comana, Martiala i Girouda predstavlja modernu formulu "oklopnjačke veze" i "konjaničkog" napada.

Proširenje Europskog prvenstva na 24 sudionika efektivno znači da će pola nogometne Europe biti tamo. I dok je tek za vidjeti hoće li se i koliko izgubljeni ekskluzivitet reflektirati na kvalitetu nogometa, sasvim je sigurno da se neproporcionalno povećava broj reprezentacija koje potpadaju pod gore navedene značajke. Takve reprezentacije, van emotivnih fiksacija i konteksta turnira koji evocira uspomene na bezbrižno djetinjstvo i skupljanje sličica protagonista te predstave, igraju izrazito - dosadno.

Stoper će na Euru imati vremena organizirati igru 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Izrazito je pogrešno cjelokupni sustav jedne ekipe promatrati kroz brojeve i formacije (posebno jer formacija nije jednaka u istoj ekipi u različitim fazama igre) i jako malo spektar nečije igre se može numerički objasniti, ali postoje osnovne postavke od kojih se može početi. Velika većina ekipa i dalje će preferirati igru s četiri u zadnjoj liniji, a razlozi za to su dvostruki. Prva je svakako dupliranje bokova - u igri s mnogo opreza ekipe uglavnom izbjegavaju sredinu terena i svoju sreću moraju tražiti na prostoru uz aut-liniju, a za pružanje kakve takve zaštite svojim krilnim igračima kada krenu prema naprijed, potrebna je velika ispomoć bekova.

I dok u modernom nogometu sve češće viđamo, bar u posjedu, ekipe koje grade napad s trojicom igrača, na Euru će to biti mnogo rjeđe. Racionala iza toga je ublažavanje suparnikovog presinga - dva špica dovoljna su da pritisnu dva stopera (u igri s četvoricom natrag), dok moraju žrtvovati dodatnog igrača ako to žele raditi tročlanoj obrani, pa često od toga i odustaju. Budući da vrlo malo ekipa bazira svoju igru na (dugotrajnom) presingu, potrebe za trojicom natrag nema – samo se gubi igrač u sredini terena. Stoperi će na Euru imati vremena organizirati igru, posebno pogledamo li ekipe koje iz "drugog šešira" pokazuju kvalitetu prolaska skupine – Hrvatska, -Portugal, Austrija, Ukrajina, Švedska, pa i Island – sve ekipe koje vole čekati u zonskom bloku i dozvoljavaju dugačke napade suparniku.

Italija ostaje vjerna igri s trojicom natrag zbog baze koju Juventus njeguje godinama za svoju nacionalnu vrstu, a ovo bi formalno mogli vidjeti i od reprezentacija kao rezervni plan, često i uslijed nedostatka velikih bekovskih opcija – Njemačke, Portugala i Belgije. 4-4-2/4-4-1-1 forme s velikom ispomoći napadača u fazi obrane bit će dominantne obrambene strukture.

Napadački kalup

Prije nepunih godinu dana, jedan strani analitičar ustvrdio je kako su "prije obrane bile iste a napadi različiti, a danas je potpuno obratno", misleći na intenzivni presing i specifične okidače koje su počele koristiti sve ekipe. I dok postoji konkretna doza pretjerivanja, kao i nemogućnost razdvajanja te dvije pojave koja jednu drugu uvjetuju, vjerojatno se nikad prije ne bi mogli složiti s njim nego tijekom velikih natjecanja.

Brzi izlasci po bokovima, petardiranje dijagonalama iz zadnje linije ukoliko se suparnika uspije uvući u sredinu terena i brzo traženje okomitih rješenja dok protivnik nije obrambenu tranziciju proveo do kraja uvjetuju poprilično jednolične obrasce ofenzivne igre. Čak je i Španjolska, sada već notorna poznata po "DNA Espania" stilu koji broji milijun sitnih pasova dok se ne dođe do greške, sve više postaje direktna. Sve je manje "Barcelona", a sve više "Sevilla", predstavimo li taj slučaj metaforom iz La Lige.

Nijemci su siguran izbor za selekciju koja će rotacijama u posjedu, široko i visoko postavljenim linijama i kombinatorikom tražiti način da slomi protivnika – i dok je novi, mladi naraštaj njemačkih zvijezda pod Lowom već preferirao sličan stil igre, nasljeđe Pepa Guardiole i njegov pogled na nogomet samo su dodatno učvrstili takvo uvjerenje.

Mogli bi bas očarati Austrija i Island 

Taktički najinteresantnije reprezentacije uglavnom su one koje ostanu u rezultatskoj pozadini. Od Japana 2010. koji je pokazao fantastične relacije kombiniranja i suradnje velikog broja igrača, preko Rusije 2008. i 2012. koja je postavila nove standarde za vrhunsku pripremu i egzekuciju kontranapada, do Čilea 2014., sa specifičnim Juego de Posicion sistemom baziranog na točno definiranom pozicioniranju bez lopte koje pomaže onom tko ju ima da uvijek ima bar dva rješenja (varijaciju na ovu temu igra Elf). Na ovom turniru Austrija i Island izgledaju kao zemlje koje bi mogle očarati nogometnu javnost i s (relativno) skromnim kadrom i kvalitetom u njemu, pokazati visoki stupanj kvalitete sistemskim sakrivanjem mana.

Što očekivati? Sve osim spektakla, osim onog emocionalnog. I opijenosti nogometom. Najslavniji turnir Hrvatske, onaj u Francuskoj, tek s određene distance možemo objektivno analizirati. I dok je nacionalno biće sa zadrškom disanja pratilo svaku sekundu utakmice s kojom su se saživjeli, naš nogomet je bio poprilično zatvoren i spor, idealan za reprezentacije koje svoju šansu traže iz drugog plana i nisu prisiljene napadati. Najnebitniji kriterij za to je broj golova, ali i on je u blagom trendu opadanja na turnirima, s par iznimki u zadnjih 20 godina, što otprilike prati krivulju čitavog sporta. Veliki turniri nisu pokretači, pa čak ni savršeni indikatori trendova u igri, već festivali kolektivnog ludila i zaraze. To se očekuje i od EURA 2016. – rovovske bitke u kojima se nekad utapala i stvarala francuska država, svoju će revitalizaciju doživjeti u puno rafiniranijem obliku, s podjednako bitnim ulozima.
 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara