ZVUČI paradoksalno, no poraz od rukometno anonimne Argentine na startu Svjetskog prvenstva u Portugalu 2003. označio je početak ere najuspješnijeg hrvatskog sportskog kolektiva u povijesti. Šest godina kasnije javnost očekuje zaokruživanje zlatne priče na domaćem terenu i dakako medalju. U ovom trenutku nitko se ne usudi spominjati onu najsjajniju, no nema sumnje da će apetiti uvijek zahtjevnih hrvatskih navijača rasti kako natjecanje bude odmicalo.
Ima razloga za optimizam, Svjetska prvenstva leže nam posebno dobro
U međuvremenu su Červar i Pakleni iza sebe ostavili osam velikih natjecanja i četiri medalje, a svjetske su nam smotre ostale u posebno lijepom sjećanju. Nakon portugalskog zlata koje nas je na velika vrata vratilo na svjetsku rukometnu scenu, uslijedio je jednako vrijedno srebro iz Tunisa. Samo su nam umor i brojne ozljede u finalu protiv Španjolske uzele ono što nam je zapravo s pravom pripadalo, a to je još jedno zlato i obrana naslova što nije uspjelo niti jednoj reprezentaciji u posljednjih 35 godina. Peto mjesto u Njemačkoj zvuči kao neuspjeh, no ako se zna da smo na tom natjecanju ubilježili devet pobjeda i samo nes(p)retni četvrtfinalni poraz od Francuza, loš plasman možemo s pravom pripisati nepravednom sistemu natjecanja, ali i lošoj procijeni izbornika koji je mogao birati protivnika, a izabrao nama najtežeg.
Portugal 2003: Od europskog dna do svjetskog vrha
No, vratimo se na početak "zlatne" priče, u Portugal 2003. Hrvatska nikada nije otišla na jedno veliko natjecanje s manje apetita i ambicija kao uoči tog svjetskog prvenstva. S novim izbornikom i potpuno pomlađenim sastavom cilj je bio samo ne ponoviti katastrofu s Europskog prvenstva godinu dana ranije gdje smo završili na tragičnom, posljednjem 16.mjestu. Riječ medalja nije se se mogla čuti niti kod najvećih optimista-utopista, a kada smo na startu poraženi od egzotične Argentine, sve je mirisalo na još jedno veliko razočarenje. Već sljedećeg dana Červar je uspio koliko-toliko posložiti redove protiv Saudijske Arabije, da bi u trećem kolu pala tada, još uvijek velika, Rusija. Do kraja prvog dijela natjecanja iznenadili smo svijet nanizavši Francuze i Mađare što nam je bilo dovoljno za prvo mjesto. Nakon pobjeda protiv Danske i Egipta polufinale je ponudilo dramu protiv Španjolske. U utakmici s dva triler produžetka svijet je upoznao Balića, Metličića, Lackovića, Džombu i ostatak ekipe koja će obilježiti svjetsku rukometnu scenu u narednom desetljeću. U finalu smo svladali Njemačku i ispisali jednu od najljepših razglednica u hrvatskoj sportskoj povijesti, a Zagreb je Paklenima poklonio doček koji su do tada dobili samo brončani iz Francuske i "kraljica" Janica.
Tunis 2005: Umor i ozljede odnijele zlato
Dvije godine kasnije ambicije su bile kudikamo veće, no na Hrvatsku se tada gledalo potpuno drugim očima. Preko noći smo postali jedni od favorita prvenstva, a tu smo ulogu itekako znali opravdati. Skupinu smo odradili neokrznuto s pet čistih pobjeda: protiv Švedske, Japana, Argentine, Australije i Španjolske. Nakon uvjerljivog polufinalnog trijumfa protiv Francuza, s pravom se očekivala obrana naslova jer su nas u finalu čekali Španjolci koje smo već jednom pobijedili u Skupini. Nažalost, u rekordnoj utakmici po broju pogodaka u jednom finalu SP-a (40:34) igrali su samo Španjolci. Uneređeni brojnim ozljedama i nagomilanim umorom Červarovi odabranici kapitulirali su već nakon prvog poluvremena poslje kojeg je "Furija" nagomilala nedostižnu prednost. Nastavak je protekao u revijalnom tonu, a Pakleni su se morali zadovoljiti samo srebrom. Za utjehu je Ivano Balić proglašen najkorisnijim rukometašem Svjetskog prvenstva, a još je i Mirza Džomba upao u idealnu sedmorku.
Njemačka 2007: Devet pobjeda dovoljno samo za peto mjesto
Svijetsko prvenstvo u Njemačkoj ostat će upamćeno kao najveće razočarenje u Červarovoj eri. Samo peto mjesto ne bi ostavilo tako gorak okus da Hrvatska na tom natjecanju nije igrala vjerojatno svoj najbolji, ali i najljepši rukomet. Krivce za slab plasman na koncu smo tražili u nepravednom sustavu natjecanja, a dio zasluga javnost je prikačila i "prepoštenom" izborniku koji je odbio kalkulirati uoči četvrtfinalnog dvoboja. Červar je izabrao nama tradicionalno neugodne i uvijek grube Francuze koji su nam u rovovskoj bitci nanijeli jedini poraz na prvenstvu i izbacili nas iz borbe za medalje. Savršeni Omeyer te je večeri zaključao svoja vrata i odveo svoju momčad do polufinala. Do tada smo ubilježili sedam čistih pobjeda, a niz smo nastavili i u utakmicama za plasman od 5-8 mjesta. Najprije smo pobijedili Španjolsku, a zatim smo deklasirali i Rusiju što je samo potvrdilo da smo u Njemačkoj zaslužili medalju, vjerojatno i onu najsjajniju. Nakon neuspjeha, izbornik je obećao da će u budućnosti malo više kalkulirati, no ipak je naglasio da je sustav onaj koji je zakazao: "Sustav je nepošten. Mi smo na prvenstvu osvojili najviše bodova i samo smo peti. Na svjetskom prvenstvu trebala bi pobijediti najkvalitetnija momčad.", pravdao se Červar. A Hrvatska je u tom trenutku bila zaista najbolja rukometna momčad na planetu...
Marko Petrak
Foto: AFP