United je krenuo s očekivanom postavom – duboki 4-4-1-1 blok koji je trebao obranom „čovjek na čovjeka“ iskoristiti svoju tjelesnu prednost . Ovaj City je predobar da bi ga se tako jednostavnom strategijom zaustavilo. Već u prvih 10 minuta bilo je vidljivo kako Silva i De Bruyne trče na stranu ne bi li povukli Matića i Herreru te time otvorili prostor u sredini terena. Gabriel Jesus je već nakon pet minuta prebačen na krilnu poziciju kako ne bi zakrčio taj prostor koji je uglavnom bio rezerviran za Sterlingova utrčavanja s boka. City je tako s nekoliko jednostavnih rotacija razbio srce Unitedove obrambene postavke, što je onemogućilo krilne igrače i napadače da smisleno pritišću suparnika. Igra svih 11 igrača najbolje je dolazila do izražaja u situacijama u kojima bi United ipak uspio pokriti najkreativnije Cityjeve igrače. U tim uvjetima bi i stoperi i bekovi uzeli loptu, iskoračili s njom u iduću liniju i započeli napad. City je tako stvorio ogroman prazan prostor slobodan za protrčavanja i sitne kombinacije tamo gdje je to za suparnika najopasnije. Tek su ih loše odluke u zadnjem dodavanju ili šutu koštale uvjerljivog vodstva nakon prvih pola sata.

 

 

Do kraja utakmice, bilo je samo pitanje koliko će kontranapada Građani završiti i hoće li u jurcanju pri kraju utakmice primiti gol. Ništa se bitnije nije mijenjalo čitavu utakmicu. Ederson je dao svoj obol i pokazao podcijenjenu razliku između golmana koji donosi bodove u odnosu na onog koji ih „odnosio“ lani. Ederson je jedan od faktora razlike briljante sezone za Građane.

 

 

S taktičkog aspekta, problem ovakve Unitedove utakmice nije pasivna obrana ili prepuštanje inicijative suparniku. Problem je što su defenzivno bili loši baš u dijelu terena u kojem je City najopasniji. Tek dva primljena gola možda će zamaskirati činjenicu kako je United odigrao defenzivno jako lošu utakmicu, za razliku od uobičajenih Mourinhovih derbija u kojem suparniku prepusti loptu dok oni kontroliraju prostor. Ovaj put su u obje „dimenzije“ bili inferiorniji suparnik. „Strategija“ napada bila je vrlo jasna – udarati duge lopte na Lukakua iz svakog djelića terena i nadati se da će koja završiti na nozi brzanaca s krila, kao što je bio slučaj s izjednačujućim pogotkom. U situaciji kada takav plan ne pođe po dobru, potrebno je ubaciti još jednog visokog centarfora i zadnjih 20 minuta ciljati suparnički šesnaesterac centaršutevima s barem 40 metara. 

 

 

Uvijek se može posegnuti za frazama o „prekasnom buđenju“ ili „nedostatku sreće“, ali ne može se sakriti dojam da ovakvu pripremu utakmice može napraviti svatko. Lakoća kreiranja javnog mnijenja najbolje se ogleda baš u primjeru Mourinha. Kad god odigra ovakav susret, a izbori zadovoljavajući rezultat faktorima koje nije kontrolirao (kao što je De Geinih 15 obrana protiv Arsenala), to je uradak najboljeg svjetskog taktičara i vizionara koji ne može pogriješiti. Kad takav plan ne poluči uspjeh, radi se o statističkoj greški. Mourinho je jedan od najvećih trenera u povijesti igre koji je ostvario briljantne rezultate u različitim situacijama i ligama, ali jučerašnje utakmica podsjetila nas je zašto nikad neće biti najveći. Mourinho ne zna izgubiti sa stilom.

 

 

Unitedov poraz nije dramatičan zbog rezultatske, taktičke, pa čak ni estetske važnosti. Ovaj poraz je bolan jer nije poraz velikog kluba. Velik klub ne bira kako će biti velik samo kad treba napucati višestruko slabijeg suparnika, dok se protiv najvećih rivala, onih koji su mu kvalitativno-financijski na bliskom nivou, povlači u mišju rupu. Ovako banalna i priprosta strategija i stil viđeni su još samo u zlatnim danima Stoke Cityja, ali „igračka“ Tonyja Pulisa bila je barem 20 puta jeftinija od ove Mourinhove.

 

 

 

Odbiti bilo koju  ideju nogometne igre pred multimilijunskim auditorijem priznanje je suparniku da je  bolji, kreativniji i lucidniji i da ga se može pobijediti jedino načinom koji nema veze s nogometom. Pohvala je to koju Mourinhov United daje svakom treneru čiji budžet iznosi barem 60% njihova i preko toga ni najvatreniji zagovaratelji Portugalca ne mogu olako prijeći. Makijavelizam koji ne dovede do cilja vrlo brzo gubi sljedbenike. Ligu uvijek osvaja samo jedan klub. Nije sramota „izgubiti“ titulu od ovakvog Cityja. Ali velika je sramota za ovakav klub odlučiti ne igrati nogomet - jer se u njemu može izgubiti.