MARKO PJACA odigrao je za Juventus u godinu i pol dana 575 minuta. U Dinamu je više od toga odigrao samo u posljednjih sedam utakmica. Zlatni dečko hrvatskog nogometa na vrijeme je promijenio sredinu i otišao u Gelsenkirchen. Ali tamo ima jako težak posao pred sobom.
 

Van Allegrijevih planova
 

Iako mu je višemjesečna ozljeda znatno otežala posao, Pjaca nikad nije ni bio u prvom planu Maxa Allegrija. Talijanski stručnjak dugo je prakticirao igru s tek jednim "pravim" krilom, a ta uloga se dijelila između Cuadrada i, rjeđe, Douglasa Coste. Forsiranje Mandžukića na suprotnoj strani činilo se kao priprema za najteže okršaje u Ligi prvaka kada je obrana na većoj kušnji, ali uskoro je to postala Juventusova igra protiv svakog protivnika. Pjaca je dobivao malo šansi, što je pogubno za mladog driblera, igrača koji tek mora osjetiti razliku u tempu i vremenu na lopti između vrhunske lige i domaće koju je prerastao. U trenutku kada je torinski klub potpisao Bernardeschija, koji se već tri sezone predstavlja kao nacionalni projekt, bilo je jasno da su Pjacine šanse za uspjeh još manje. Promjena je bila potrebna, pa i kao posudba, a izbor je bio Schalke. Rudari su dobra platforma za napredak, ali i velika kocka. Ponajviše zbog činjenice da se već na kraju sezone vraća u Torino. Ali i pola godine je za mladog igrača jako puno.

 

 

 
 

Novi izazov
 

Domenico Tedesco inzistira na sustavu koji će od hrvatskog reprezentativca zahtijevati veliku prilagodbu. Iako ima varijacija na temu, Tedesco je implementirao 3-5-2 formaciju. U njoj je prostor za krilne igrače ograničen – bekovi su ti koji "drže" bočne koridore u oba smjera, a igra s dvojicom napadača nerijetko okupira prostor gdje se oni s loptom osjećaju najbolje. Jevgen Konopljanka jedini je igrač sličnog stila igre koji kontinuirano igra u prvom sastavu, ali i Ukrajinac je češće korišten u sasvim drugoj ulozi od one u kojoj je stigao u Njemačku. Nije neobično ni da se Tedesco prilagodi suparniku tako da izvede momčad bez pravog krila na teren – u tom slučaju bekovi dobivaju puno ofenzivniju ulogu, dok se sredina terena nakrcava veznjacima koji mogu uspostaviti i održavati protok lopte. Pjaca je igrač koji je navikao imati ogromnu slobodu u igri, netko tko najviše daje kada se od njega ne traži previše. To u Schalkeu nije slučaj (posebno nakon lošeg rezultata), ali baš u tome leži njegova najveća šansa za napredak.

 

 

Stručno osposobljavanje 
 

Schalke igra izrazito agresivan presing. "Forechecking" je metoda kojom je i Ćiro Blažević iskovao Dinamovu titulu 1982. godine, a zahtijeva kontinuirani izlazak svih igrača prema lopti jednom kada se ocijeni da suparnik više nema dobru kontrolu nad njom. Na razini lige ne postoji klub u kojem ofenzivni igrači toliko rade u defenzivi i čija je obrambena struktura toliko zavisna od svake pojedine karike. I Dinamo i Juventus su bile izrazito dominantne ekipe koje stalno drže posjed i koje u većini utakmica ipak mogu igrati s mrvicu manje obrambenog angažmana od maksimalnog. U Schalkeu je svaka utakmica gola borba za kontrolu nad utakmicom i bodove. Tu je mnogo teže na račun dominantnih suigrača i konteksta zamaskirati slabiju partiju, pa će se od njega tražiti više u svakom segmentu igre – u obrani, kreaciji, stvaranju viška i završnici.