PREŽIVIO JE PREREZANI VRAT I METAK U GLAVU Kako je stravična ozljeda potpuno slomila NHL zvijezdu

PREŽIVIO JE PREREZANI VRAT I METAK U GLAVU Kako je stravična ozljeda potpuno slomila NHL zvijezdu

Foto: Screenshot

Clint Malarchuk je 1989. godine na utakmici Buffala i St. Louisa gledao smrti u oči nakon što mu je protivnički igrač u padu nehotice klizaljkom prerezao vrat. Krvi je bilo posvuda i svi su se bojali da će Malarchuk umrijeti, ali se izvukao. Vratio se na led nakon deset dana, ali nije mogao ni sanjati kakve će ozljeda posljedice ostaviti na njega. Na portalu The Players' Tribune objavio je svoju šokantnu priču.

Znam da je u cijevi možda metak, ali svejedno je prislanjam na bradu.

Nije me briga.

Pijan sam k’o svinja.

Coors Light. U limenkama. Dvadeset sam ih danas ispraznio niz grlo, možda već i 25 do poslijepodneva. Supruga Joanie trebala je odmor od cijelog tog kaosa sa mnom zadnjih dana pa je prespavala kod prijateljice. No moj mozak je uvjeren da je bila s drugim tipom. Bez prestanka mi se ta misao vrti po glavi. Pivo je kao da si stisnuo onaj gumb za pauzu na daljinskom. Samo što su pauze prekratke pa sam odlučio probati nešto drugo. Otići ću na ranč i gađati puškom neke limenke.

Do trenutka kad se vratila kući, ja sjedim na klupi iza štale i urlam nekakve gluposti. Kad sam vidio njezin pogled uzeo sam pušku. Stavio sam je pod bradu.

“Evo ti na! Ovo bih volio napraviti! To bi sve riješilo”, urlao sam.

Ona je plakala, ali ja nisam prestajao.

“Nemaš pojma kako je živjeti s mojim mozgom. Sve bi bilo lakše kad bih ga samo mogao isključiti! Svima bih olakšao!”, nastavio sam gledajući je ravno u oči.

I onda sam… Povukao okidač.

Ne osjećam ništa.

Ispostavilo se da je metak stvarno bio u pušci. I sad juri prema mojem mozgu, istom onom koji mi se u zadnjih 47 godina pokazao kao najveći neprijatelj. Metak je na savršenom putu da ga napokon ugasi. Zauvijek.


Krv je posvuda. Teče mi iz ustiju i šiklja kroz nos. Metak je prošao kroz čeljust, izbio nekoliko zubiju, odbio se od nosne šupljine i nekako zapeo u kostima lubanje.

Nevjerojatno, ali nisam izgubio svijest. Nisam osjećao ni bol nego sam se u tom pijanom, krvavom stanju uspio koncentrirati na ono što mi je bilo najvažnije: Molio sam Joanie.

Molio sam je i molio i molio. Ne za oprost, ne za razumijevanje nego za nešto puno važnije. Molio sam je da ne zove muriju.

“Riješit ću ja ovo, nema problema. Nemoj mi to raditi, Joanie. Ne smiješ! Nemoj”.

Nije me slušala i uzela je telefon u ruke.
Oteturao sam do štale i uzeo ručnik. Sjeo sam i umalo se onesvijestio. Onda sam se vratio do Joanie, sjeo na onu istu klupu i opet molio Joanie.

“Nemoj im reći da sam se upucao. Molim te! Ne možeš im to reći. Reci da je bila nesreća, molim te. Moraš im to reći, ovo će me uništiti”, preklinjao sam.

U to vrijeme, 7. listopada 2008. godine bio sam trener golmana u Columbus Blue Jacketsima što mi je bila tko zna koja “druga prilika” koje sam dobio u zadnjih nekoliko godina. Nisam želio ostati bez posla jer mi je on bio jedina poveznica s NHL-om. Jednostavno to nisam mogao. Tako sam molio i molio Joanie koja se sažalila i poslušala me.

Sjedila je kraj mene kad je policija došla. Bojala se da će policajci, kad vide pušku, pobjeći ili da ću ja napraviti neku glupost pa će me ubiti. Policajci su joj rekli da se makne od mene, ali ona nije željela. Što god bi joj rekli, ona je ostala sjediti kraj mene. Tek kad se sve skupa malo smirila i kad su došli bolničari i pitali je jesam li pio i uzimam li lijekove, tek onda je na kratko otišla u kuću. Vratila se u sekundi.

“Evo, ovo uzima”, rekla im je držeći punu vrećicu lijekova.

Liječnici su je otvorili, zabezeknuto gledali unutra i šutjeli nekoliko sekundi.

“Koje je danas uzeo”, upitao je doktor.

“Sve. Baš svaki lijek iz te vrećice”, odgovorila im je.

Kako sam kao 47-godišnjak završio s metkom u glavi i vrećicom punom prepisanih lijekova? Odgovor vjerojatno leži negdje u mojem ranom djetinjstvu, ali definitivno ima jako puno veze s onim što se dogodilo 22. ožujka 1989. godine.

 

UPOZORENJE: Video je uznemirujućeg sadržaja



 

U tom vrijeme bio sam prvi golman Buffalo Sabresa i u goste su nam došli St. Louis Bluesi. Utakmica kao i svaka druga. Vodili smo 1:0 i nisam imao previše posla. Pak odlazi u kut s moje desne strane i njihov igrač je prvi na njemu. Pogledao sam na brzinu preko ramena i vidio njihovog igrača kako dolazi na drugu stativu. Steve Tuttle. Bio je taman malo ispred našeg braniča i znao sam da slijedi dodavanje prema njemu. Morao sam se brzo prebaciti prema drugoj stativi da budem spreman na njegov šut. U trenutku kad sam se postavio, Stevea su srušili… U tom trenutku sam vidio njegovu klizaljku u zraku.

Osjetio sam da me pogodio u kacigu, ali nisam osjećao nikakvu bol i nisam se previše uzrujavao.

No, onda sam vidio krv.

Na snimkama se to ne vidi dobro, ali ono prvo štrcanje… Krv je špricala gotovo dva metra ispred mene. Znao sam da se dogodilo nešto jako loše, ali i dalje me ništa nije boljelo. A očekivao sam bol, vjerujte mi, jer krv je jednostavno šikljala iz mene.

“Eto. To je to, Clint. Ovako ćeš umrijeti. Večeras. Ovdje. u Buffalu”, rekao sam si dok sam gledao tu golemu krvavu mrlju koja se stvarala ispred mene.

Najluđa stvar od svega bila je da nisam razmišljao o tome kako da si spasim život. Prvo što mi je palo na pamet bilo je nešto što su mi govorili dok sam bio klinac:

“Ako se ozlijediš, nemoj ležati kao pičkica. Digni se i pokaži svima da si jak”.

To je bilo najvažnije. Nisam htio umrijeti na ledu, pred svim tim ljudima. Drugo, znao sam da mama gleda utakmicu preko satelita u Calgaryju. Nisam htio da na televiziji gleda kako umirem.

Nikad neću zaboraviti izraz lica suca Terryja Gregsona koji je prvi došao do mene. Potpuno je problijedio i počeo urlati:

“Nosilaaaa! Donesite nosila! Umrijet će!”.

Onda se sva buka oko mene ugasila.

Pomislio sam: “Wow. OK, valjda je to taj osjećaj kad umireš. Nema boli. Nema buke. Samo… Ništavilo”.

Naš liječnik Jim Pizzutelli je dotrčao do mene kako bi zaustavio krvarenje. Točno je znao što radi jer je bio u Vijetnamu i nagledao se ovakvih i sličnih ozljeda. Uzeo je neku gazu i pritisnuo mi vrat najjače što je mogao te mi pomogao da nekako odem do svlačionice.

Čim su me polegnuli na stol, počeli su golemim škarama rezati opremu s mene. Iako sam bio siguran da ću umrijeti, to me je baš razjebalo. Točno se sjećam da mi je na pamet pala činjenica da sam užasno ljut jer uništavaju štitnike i dres, a bez njih ne mogu braniti.

Polegnuli su me na lijevu stranu kako ne bih vidio to golemu posjekotinu na desnoj strani vrata, ali krv je bila posvuda. Oružara Ripa Simonicka sam zamolio da pozove klupskog svećenika zbog posljednje pomasti te da nazove moju mamu i kaže joj da je volim. Istovremeno sam pazio, odnosno mislio da pazim da ne padnem u nesvijest. Samo ne to, iako sam izgubio toliko krvi da je bilo samo pitanje vremena.

Nakon nekoliko minuta jedan od doktora me pogledao i nasmijao se.

“Sine, bit ćeš dobro”, rekao mi je, a ja mu nisam vjerovao.

Tristo šavova. Toliko im je trebalo da mi zakrpaju vrat. Kad sam se probudio u bolnici nakon operacije jedna od prvih misli bila je:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Wow, Clint. Stvarno imaš sreće ako si ono preživio”.

Zapravo, bio sam ponosan na sebe, jer ni u jednom trenutku nisam odustajao i nisam si dopustio da zatvorim oči i onesvijestim se. Karotidna arterija presječena. Jugularna vena djelomično presječena. I ni u jednom trenutku nisam plakao ni paničario. Nisam gubio glavu i valjda sam napravio ono što je trebalo da preživim.

Kad sam nakon nekog vremena skinuo zavoje s vrata, šokirala me veličina rane. Nevjerojatno. Bila je široka petnaestak centimetara. Tih prvih dana sam živio u strahu da ću udariti vratom na krivo mjesto i da će krv ponovno početi šikljati. Prošlo je jako puno vremena dok nisam prestao razmišljati i primjećivati taj ožiljak. Prozvao sam ga crvom jer je zaista tako i izgledao.

Zamislite da 24 sata dnevno imate crva od 15 centimetara na vratu. Sad zamislite da se morate brijati svaki dan bez da ga oštetite. Za popizditi!

Deset dana nakon što mi je klizaljka Stevea Tuttlea prerezala vrat bio sam ponovno na ledu. Trebao sam uzeti više vremena, ali želio sam svima pokazati koliko sam jak, kužite?

Kad sam došao ponovo u svlačionicu prvo što sam želio napraviti jest razgovarati s Jacquesom Cloutierom, tipom koji je u toj utakmici stao nakon mene na gol i morao do kraja utakmice stajati u toj mrlji od litre i pol krvi koliko je isteklo iz mene te večeri. Rekao mi je da su mu se noge tresle jer se krv i dalje vidjela koliko god se tehničari trudili da je obrišu.

Nasreću, kad sam ponovno stao na gol, taj dio leda su već bili zamijenili i sve je bilo čisto. U prvih nekoliko utakmica sam tu i tamo malo ustuknuo kad bi se netko od igrača zaletio u gol, ali sam uglavnom uživao u svoj ljubavi i podršci od suigrača i navijača. To mi je jako puno pomoglo. Tek kad je sezona završila i kad je nestao taj početni adrenalin činjenice da sam se izvukao sam shvatio što se zapravo dogodilo. Imao sam puno više vremena za razmišljanje o tome i tek tada sam shvatio koliko je ta ozljeda bila ozbiljno i koliko sam imao sreće što sam živ.

Počele su me mučiti tjeskoba, depresija i osjećaj paranoje. Svakog dana bilo je sve gore i dobro bi mi došla neka stručna pomoć u tim trenucima. Ali, stručne pomoći nije bilo.

Ma, mislim da bih je u tom trenutku vjerojatno odbio. Bio sam heroj svoje obitelji, prijatelja i tisuća hokejaških fanova diljem svijeta. Nisam želio ugroziti taj status pokazujući neku slabost, a bojao sam se da će doktor nakon razgovora dijagnosticirati da sam lud. Jer, stvarno sam se osjećao kao da sam lud i bilo me strah da će to netko i službeno potvrditi. Nisam želio ostati bez svoje karijere.

Iz dana u dan sam dolazio do stanja u kojem ne mogu normalno funkcionirati do te mjere da nisam znao jesu li stvari koje vidim plod moje lude glave ili stvarnost. No, u tom kaosu sam zadržao mirnoću kako bih zavarao ljude da pomisle “Ma, Clint je dobro”. Pričao sam viceve, zajebavao se i radio gluposti ne bih li se pretvarao da je sve u redu. Zatvorio sam se u sebe i nikome nisam rekao ni riječi o stanju u kojem se nalazim.

Noćne more su počele sljedeće sezone. U početku bih u nekoj magli sanjao trenutak kad klizaljka ide prema meni, no kako je vrijeme protjecalo bilo je sve strašnije. Bojao sam se zaspati, toliko je bilo grozno, a kad bih i zaspao, probudio bih se nakon sat ili dva u panici. U sekundi bih se digao u uspravni položaj u krevetu, toliko su realne bile te slike u mojoj glavi.

Posjekotina. Krv. Strah od smrti. Sve u “super slow motionu”. Svake noći sam na ovaj ili onaj način ponovno proživljavao osjećaj da ću umrijeti, u najstvarnijoj verziji koju si možete zamisliti. Iz dana u dan sam ponovno proživljavao taj trenutak.

Budući da nisam spavao, počeo sam sve lošije igrati. Na treninzima nisam bio koncentriran jer su mi se oči doslovno sklapale. Jednog dana sam otišao na Super Bowl party i do tada nisam spavao deset dana. Rano sam se vratio kući i odlučio da ću zaspati makar i na silu. Uzeo sam neke tablete protiv bolova na kojima je pisalo da ti se od njih u kombinaciji s alkoholom može spavati.

Savršeno.

Uzeo sam nekoliko komada i strusio litru viskija.

No, umjesto da zaspim stalo mi je srce.

Nije to bio pokušaj samoubojstva, ali svi su mislili da jest. A ja sam samo želio spavati. Morao sam spavati. Nakon što su me oživjeli prišao mi je liječnik u bolnici i pitao me što se sa mnom događa.

U tom trenutku je sve izbilo na površinu. Sve. Ne samo detalji o nesanici i noćnim morama nego i o drugim stvarima o kojima nitko nije imao pojma. Da, recimo, čistim stvari po kući iznova bez ikakvog razloga. Da me užasno strah izaći iz kuće. A kad bih izlazio, bio sam uvjeren da moram predmete u kući ostaviti u određenom položaju jer ću u protivnom odigrati lošu utakmicu. Da, kad gledam filmove o bračnoj nevjeri da se to isto sigurno meni događa. Da imam napadaje panike jer me supruga vara. Da si ne mogu pomoći.

Ti napadaji panike su bili toliko ozbiljni da bi osjećao pritisak u prsima. Znam da puno ljudi misli da će dobiti srčani udar u trenutku napadaja panike i to mi je potpuno razumljivo. Kad misliš da se nešto događa, a ne događa se i ti znaš da se ne događa, ali tvoj um to ne prihvaća - onda počneš paničariti. Bilo je epizoda u kojima sam mislio da me ganjaju FBI ili CIA. Bilo je svega, najluđih scenarija. Negdje duboko u sebi znaš da to sve nije istina, ali ne možeš se uvjeriti. Takav život sam ja vodio.

Odmah su mi dijagnosticirali opsesivno-kompulzivni poremećaj, depresiju i tjeskobnost. Prije sam se bojao da ću jednog dana čuti te riječi, ali sad su me nekako olakšale.



 

Kad je Richardu Zedniku 2008. godine, 19 godina kasnije u istom gradu, na sličan način prerezan vrat, nisam mislio da će to na mene previše utjecati. Čovječe, kakva zabluda. U tom periodu sam se već nekoliko godina borio s mentalnim problemima. Bilo je dobrih dana, bilo je loših dana, a bilo je i jako loših dana. No, nekako sam preživljavao i trudio se biti što bolji. Čak sam postao i trener NHL golmana i bio sam na to ponosan, ali sam cijelo vrijeme bio na ozbiljnim lijekovima o kojima sam postao ovisan.

Onda se dogodilo to sa Zednikom i preko noći su me počeli bombardirati sa zahtjevima za intervju. Ponovo sam morao proživljavati ozljedu i to me ubilo. Tražili su me da usporedim svoju ozljedu s Richardovom. Mislio sam da sam OK, ali nisam bio. Zednikova nesreća bila je kao neki okidač u meni.

Počeo sam ponovno strašno puno piti i sam sebe liječiti. Svako malo završio bih u bolnici ili na psihijatriji, ali svaki put prekratko da bi mi to zaista pomoglo. Bio sam u nekoj ustanovi u Sausalitu u Kaliforniji tijekom 2008. i 2009. godine. Valjda sam triput pobjegao, ali nisam imao auto pa sam morao trčati. Nisam imao ni novčanik, nego samo neki sitniš u džepu. Tražio sam neku telefonsku govornicu da nazovem suprugu i zamolim je da mi kupi avionsku kartu da se mogu vratiti kući. No, dok sam ja našao telefon nju bi već nazvali iz bolnice.

“Ne šaljem ti ni novac ni kartu. Moraš ostati, vrati se u bolnicu”, rekla bi mi.

I ja bih je poslušao pa bih ponovno pobjegao za par dana.

Par tjedana prije nego što ću si pucati u glavu iza štale bio sam stvarno u očajnom stanju. Prijatelj me odvezao u bolnicu u Carson City, ali ja sam zabrijao da će me tamo zatvoriti do kraja života pa sam otišao. Prije toga sam razgovarao sa zaštitarom koji je pozvao policiju. Sljedeće čega se sjećam je da četveronoške bježim kroz nekakvo grmlje. Iznad glave mi je preletio helikopter, a ja sam bio siguran da mene traži. Totalna paranoja. Izgubio sam vezu sa stvarnošću. Za par dana sam popio 25 piva i pucao si u glavu.

Nakon što je metak opalio ni u jednom trenutku nisam izgubio svijest. Liječnici su me morali onesvijestiti da me ubace u helikopter i to je zadnje čega se sjećam iz tog dana. Držali su me u induciranoj komi tjedan dana. Kad sam se probudio, prvo što sam ugledao bila je Joanie.

Rekla mi je da me voli. Ja sam znao koliko ja nju volim i koliko sam sretan što je, zajedno s mojom mamom, uz mene u toj bolničkoj sobi. Što smo svi zajedno živi. No, bilo je i gorčine. Par mjeseci kasnije Joanie mi je otkrila što sam joj rekao tog dana iza štale.

“Vidiš li na što me tjeraš!?”.

To sam joj stvarno rekao. Nju sam krivio. Za sve. Osobu koja je uz mene bila u mojim najgorim mogućim fazama i nikad me nije napuštala. Nju sam krivio. Nakon što je metak opalio pogledao sam je u oči, kaže, i to sam joj rekao. U tom trenutku sam shvatio koliko sam bolestan. Jako, jako bolestan. Iskaljivao sam se na osobi koja mi je bila najbliža i to mi je postalo potpuno jasno.

Ožiljak od metka koji je ušao kroz vilicu je samo pet centimetara od posjekotine iz one utakmice. Oni su podsjetnici na to koliko sam patio svih ovih godina i koliko sam povrijedio one koji su mi najbliži. A, pazite ovo. Nakon svih tih noćnih mora, napadaja panike i paranoje, tek nakon što sam izašao iz bolnice s ranama od pokušaja samoubojstva i nakon što sam se dugoročno prijavio na rehabilitaciju je netko shvatio da bolujem od PTSP-a.

U početku to nisam želio prihvatiti. Nisam to htio ni čuti. Psihologinja nije prestajala pričati o onoj večeri u Buffalu, o ozljedi i o tome kako je to moralo uzrokovati traumu. To je bila riječi koju je bez prestanka ponavljala - trauma. Bio sam, ne  znam… Uvrijeđen. Govorio sam joj kako sam bio faca u Buffalu i kako u tom gradu volje sportaše koji su frajeri i fajteri.

“Ma, što ti znaš? Ja sam heroj u Buffalu, ljudi me tamo obožavaju. Je li tebi jasno što sam ja napravio? Vratio sam se na led za deset dana! Ajde, molim te…”, rekao samo joj.

Borio sam se svim silama da je uvjerim, ali nije odustajala. Onda mi je dala knjigu o tome kako životinje negativno reagiraju na traumatične situacije i tako je došla do mene. Ja sam rančer i obožavam životinje. Imam konje, koze, pse i kroz tu knjigu mi je sve sjelo. Prihvatio sam da bolujem od post-traumatskog poremećaja i sve je imalo smisla. I ozljeda i dijagnoze i noćne more i napadaju panike. Sve. Kad sam shvatio da je PTSP u kombinaciji s alkoholom kriv za sve konačno sam mogao krenuti naprijed. I shvatio sam da bih usput mogao pomoći jako puno ljudi.

Danas diljem zemlje držim seminare i pričam s ljudima koji imaju mentalnih problema. Baš kao i ja. Govorim im da nije sramota potražiti pomoć. Svaki dan mi dolaze mailovi i poruke na Facebooku od ljudi koji su slušali moja predavanja ili pročitali moju knjigu i kad im odgovaram i savjetujem ih osjećam se kao da sam kralj svijeta. Taj osjeća da nekome zaista mogu pomoći me čini neizmjerno sretnim.



Priznajem, i dalje imam mentalnih problema. Nekad čak bude i noćnih mora u kojima vidim klizaljku Stevea Tuttlea kako mi reže vrat. Kad ne držim seminare i kad se sve nekako uspori budem tužan. No, to više nije ona duboka depresija kakvu sam prije osjećao. Zapravo, možda sam postao najnormalnija osoba koja tu i tamo nije dobre volje iz bilo kojeg razloga. Znate, ono, zimi kad sunce zađe prije 17 sati i sve je depresivno. Osjećaj kakav vjerojatno svatko ima s vremena na vrijeme.

Kad, pak, zagusti s mojom glavom, tu je Joanie. Uz mene i danas, nakon svega što se dogodilo. Idemo dan po dan, malo po malo i baš nam dobro ide.

Najveći dio svojeg života mislio sam da je moja jedina svrha da budem NHL igrač. O tome sam sanjao. Moj životni put je bio dosta jasan: igrač pa NHL trener. To je to. No, sad kao 56-godišnjak koji je prošao u životu sve što sam ja prošao, zaključio sam da je hokej bio samo platforma za ono što danas radim, a to je da pomažem ljudima koji prolaze kroz turbulentna životna razdoblja.

Ista je stvar s mojim problemima. Sad znam zašto sam ih imao. Stvarno znam. Prije sam znao pitati boga “Zašto sam poremećen?”, “Zašto imam noćne more?”, “Zašto sam u depresiji?”.

E, pa sad znam. Naravno, nije bilo lijepo, nije bilo lako i da mogu birati ne bih to sve ponovno proživljavao. No, zahvaljujući tome što sad mogu pomagati ljudima, mogu iskreno reći da sam O.K. sa svim što sam prošao. Jesam, stvarno.

Nije mi drago, ali O.K. sam.

I, nakon svega… Još sam tu.

Clint Malarchuk

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara