Foto: Screenshot

Clint Malarchuk je 1989. godine na utakmici Buffala i St. Louisa gledao smrti u oči nakon što mu je protivnički igrač u padu nehotice klizaljkom prerezao vrat. Krvi je bilo posvuda i svi su se bojali da će Malarchuk umrijeti, ali se izvukao. Vratio se na led nakon deset dana, ali nije mogao ni sanjati kakve će ozljeda posljedice ostaviti na njega. Na portalu The Players' Tribune objavio je svoju šokantnu priču.

Znam da je u cijevi možda metak, ali svejedno je prislanjam na bradu.

Nije me briga.

Pijan sam k’o svinja.

Coors Light. U limenkama. Dvadeset sam ih danas ispraznio niz grlo, možda već i 25 do poslijepodneva. Supruga Joanie trebala je odmor od cijelog tog kaosa sa mnom zadnjih dana pa je prespavala kod prijateljice. No moj mozak je uvjeren da je bila s drugim tipom. Bez prestanka mi se ta misao vrti po glavi. Pivo je kao da si stisnuo onaj gumb za pauzu na daljinskom. Samo što su pauze prekratke pa sam odlučio probati nešto drugo. Otići ću na ranč i gađati puškom neke limenke.

Do trenutka kad se vratila kući, ja sjedim na klupi iza štale i urlam nekakve gluposti. Kad sam vidio njezin pogled uzeo sam pušku. Stavio sam je pod bradu.

“Evo ti na! Ovo bih volio napraviti! To bi sve riješilo”, urlao sam.

Ona je plakala, ali ja nisam prestajao.

“Nemaš pojma kako je živjeti s mojim mozgom. Sve bi bilo lakše kad bih ga samo mogao isključiti! Svima bih olakšao!”, nastavio sam gledajući je ravno u oči.

I onda sam… Povukao okidač.

Ne osjećam ništa.

Ispostavilo se da je metak stvarno bio u pušci. I sad juri prema mojem mozgu, istom onom koji mi se u zadnjih 47 godina pokazao kao najveći neprijatelj. Metak je na savršenom putu da ga napokon ugasi. Zauvijek.

Krv je posvuda. Teče mi iz ustiju i šiklja kroz nos. Metak je prošao kroz čeljust, izbio nekoliko zubiju, odbio se od nosne šupljine i nekako zapeo u kostima lubanje.

Nevjerojatno, ali nisam izgubio svijest. Nisam osjećao ni bol nego sam se u tom pijanom, krvavom stanju uspio koncentrirati na ono što mi je bilo najvažnije: Molio sam Joanie.

Molio sam je i molio i molio. Ne za oprost, ne za razumijevanje nego za nešto puno važnije. Molio sam je da ne zove muriju.

“Riješit ću ja ovo, nema problema. Nemoj mi to raditi, Joanie. Ne smiješ! Nemoj”.

Nije me slušala i uzela je telefon u ruke.
Oteturao sam do štale i uzeo ručnik. Sjeo sam i umalo se onesvijestio. Onda sam se vratio do Joanie, sjeo na onu istu klupu i opet molio Joanie.

“Nemoj im reći da sam se upucao. Molim te! Ne možeš im to reći. Reci da je bila nesreća, molim te. Moraš im to reći, ovo će me uništiti”, preklinjao sam.

U to vrijeme, 7. listopada 2008. godine bio sam trener golmana u Columbus Blue Jacketsima što mi je bila tko zna koja “druga prilika” koje sam dobio u zadnjih nekoliko godina. Nisam želio ostati bez posla jer mi je on bio jedina poveznica s NHL-om. Jednostavno to nisam mogao. Tako sam molio i molio Joanie koja se sažalila i poslušala me.

Sjedila je kraj mene kad je policija došla. Bojala se da će policajci, kad vide pušku, pobjeći ili da ću ja napraviti neku glupost pa će me ubiti. Policajci su joj rekli da se makne od mene, ali ona nije željela. Što god bi joj rekli, ona je ostala sjediti kraj mene. Tek kad se sve skupa malo smirila i kad su došli bolničari i pitali je jesam li pio i uzimam li lijekove, tek onda je na kratko otišla u kuću. Vratila se u sekundi.

“Evo, ovo uzima”, rekla im je držeći punu vrećicu lijekova.

Liječnici su je otvorili, zabezeknuto gledali unutra i šutjeli nekoliko sekundi.

“Koje je danas uzeo”, upitao je doktor.

“Sve. Baš svaki lijek iz te vrećice”, odgovorila im je.

Kako sam kao 47-godišnjak završio s metkom u glavi i vrećicom punom prepisanih lijekova? Odgovor vjerojatno leži negdje u mojem ranom djetinjstvu, ali definitivno ima jako puno veze s onim što se dogodilo 22. ožujka 1989. godine.

 

UPOZORENJE: Video je uznemirujućeg sadržaja

Kad je Richardu Zedniku 2008. godine, 19 godina kasnije u istom gradu, na sličan način prerezan vrat, nisam mislio da će to na mene previše utjecati. Čovječe, kakva zabluda. U tom periodu sam se već nekoliko godina borio s mentalnim problemima. Bilo je dobrih dana, bilo je loših dana, a bilo je i jako loših dana. No, nekako sam preživljavao i trudio se biti što bolji. Čak sam postao i trener NHL golmana i bio sam na to ponosan, ali sam cijelo vrijeme bio na ozbiljnim lijekovima o kojima sam postao ovisan.

Onda se dogodilo to sa Zednikom i preko noći su me počeli bombardirati sa zahtjevima za intervju. Ponovo sam morao proživljavati ozljedu i to me ubilo. Tražili su me da usporedim svoju ozljedu s Richardovom. Mislio sam da sam OK, ali nisam bio. Zednikova nesreća bila je kao neki okidač u meni.

Počeo sam ponovno strašno puno piti i sam sebe liječiti. Svako malo završio bih u bolnici ili na psihijatriji, ali svaki put prekratko da bi mi to zaista pomoglo. Bio sam u nekoj ustanovi u Sausalitu u Kaliforniji tijekom 2008. i 2009. godine. Valjda sam triput pobjegao, ali nisam imao auto pa sam morao trčati. Nisam imao ni novčanik, nego samo neki sitniš u džepu. Tražio sam neku telefonsku govornicu da nazovem suprugu i zamolim je da mi kupi avionsku kartu da se mogu vratiti kući. No, dok sam ja našao telefon nju bi već nazvali iz bolnice.

“Ne šaljem ti ni novac ni kartu. Moraš ostati, vrati se u bolnicu”, rekla bi mi.

I ja bih je poslušao pa bih ponovno pobjegao za par dana.

Par tjedana prije nego što ću si pucati u glavu iza štale bio sam stvarno u očajnom stanju. Prijatelj me odvezao u bolnicu u Carson City, ali ja sam zabrijao da će me tamo zatvoriti do kraja života pa sam otišao. Prije toga sam razgovarao sa zaštitarom koji je pozvao policiju. Sljedeće čega se sjećam je da četveronoške bježim kroz nekakvo grmlje. Iznad glave mi je preletio helikopter, a ja sam bio siguran da mene traži. Totalna paranoja. Izgubio sam vezu sa stvarnošću. Za par dana sam popio 25 piva i pucao si u glavu.

Nakon što je metak opalio ni u jednom trenutku nisam izgubio svijest. Liječnici su me morali onesvijestiti da me ubace u helikopter i to je zadnje čega se sjećam iz tog dana. Držali su me u induciranoj komi tjedan dana. Kad sam se probudio, prvo što sam ugledao bila je Joanie.

Rekla mi je da me voli. Ja sam znao koliko ja nju volim i koliko sam sretan što je, zajedno s mojom mamom, uz mene u toj bolničkoj sobi. Što smo svi zajedno živi. No, bilo je i gorčine. Par mjeseci kasnije Joanie mi je otkrila što sam joj rekao tog dana iza štale.

“Vidiš li na što me tjeraš!?”.

To sam joj stvarno rekao. Nju sam krivio. Za sve. Osobu koja je uz mene bila u mojim najgorim mogućim fazama i nikad me nije napuštala. Nju sam krivio. Nakon što je metak opalio pogledao sam je u oči, kaže, i to sam joj rekao. U tom trenutku sam shvatio koliko sam bolestan. Jako, jako bolestan. Iskaljivao sam se na osobi koja mi je bila najbliža i to mi je postalo potpuno jasno.

Ožiljak od metka koji je ušao kroz vilicu je samo pet centimetara od posjekotine iz one utakmice. Oni su podsjetnici na to koliko sam patio svih ovih godina i koliko sam povrijedio one koji su mi najbliži. A, pazite ovo. Nakon svih tih noćnih mora, napadaja panike i paranoje, tek nakon što sam izašao iz bolnice s ranama od pokušaja samoubojstva i nakon što sam se dugoročno prijavio na rehabilitaciju je netko shvatio da bolujem od PTSP-a.

U početku to nisam želio prihvatiti. Nisam to htio ni čuti. Psihologinja nije prestajala pričati o onoj večeri u Buffalu, o ozljedi i o tome kako je to moralo uzrokovati traumu. To je bila riječi koju je bez prestanka ponavljala - trauma. Bio sam, ne  znam… Uvrijeđen. Govorio sam joj kako sam bio faca u Buffalu i kako u tom gradu volje sportaše koji su frajeri i fajteri.

“Ma, što ti znaš? Ja sam heroj u Buffalu, ljudi me tamo obožavaju. Je li tebi jasno što sam ja napravio? Vratio sam se na led za deset dana! Ajde, molim te…”, rekao samo joj.

Borio sam se svim silama da je uvjerim, ali nije odustajala. Onda mi je dala knjigu o tome kako životinje negativno reagiraju na traumatične situacije i tako je došla do mene. Ja sam rančer i obožavam životinje. Imam konje, koze, pse i kroz tu knjigu mi je sve sjelo. Prihvatio sam da bolujem od post-traumatskog poremećaja i sve je imalo smisla. I ozljeda i dijagnoze i noćne more i napadaju panike. Sve. Kad sam shvatio da je PTSP u kombinaciji s alkoholom kriv za sve konačno sam mogao krenuti naprijed. I shvatio sam da bih usput mogao pomoći jako puno ljudi.

Danas diljem zemlje držim seminare i pričam s ljudima koji imaju mentalnih problema. Baš kao i ja. Govorim im da nije sramota potražiti pomoć. Svaki dan mi dolaze mailovi i poruke na Facebooku od ljudi koji su slušali moja predavanja ili pročitali moju knjigu i kad im odgovaram i savjetujem ih osjećam se kao da sam kralj svijeta. Taj osjeća da nekome zaista mogu pomoći me čini neizmjerno sretnim.

Priznajem, i dalje imam mentalnih problema. Nekad čak bude i noćnih mora u kojima vidim klizaljku Stevea Tuttlea kako mi reže vrat. Kad ne držim seminare i kad se sve nekako uspori budem tužan. No, to više nije ona duboka depresija kakvu sam prije osjećao. Zapravo, možda sam postao najnormalnija osoba koja tu i tamo nije dobre volje iz bilo kojeg razloga. Znate, ono, zimi kad sunce zađe prije 17 sati i sve je depresivno. Osjećaj kakav vjerojatno svatko ima s vremena na vrijeme.

Kad, pak, zagusti s mojom glavom, tu je Joanie. Uz mene i danas, nakon svega što se dogodilo. Idemo dan po dan, malo po malo i baš nam dobro ide.

Najveći dio svojeg života mislio sam da je moja jedina svrha da budem NHL igrač. O tome sam sanjao. Moj životni put je bio dosta jasan: igrač pa NHL trener. To je to. No, sad kao 56-godišnjak koji je prošao u životu sve što sam ja prošao, zaključio sam da je hokej bio samo platforma za ono što danas radim, a to je da pomažem ljudima koji prolaze kroz turbulentna životna razdoblja.

Ista je stvar s mojim problemima. Sad znam zašto sam ih imao. Stvarno znam. Prije sam znao pitati boga “Zašto sam poremećen?”, “Zašto imam noćne more?”, “Zašto sam u depresiji?”.

E, pa sad znam. Naravno, nije bilo lijepo, nije bilo lako i da mogu birati ne bih to sve ponovno proživljavao. No, zahvaljujući tome što sad mogu pomagati ljudima, mogu iskreno reći da sam O.K. sa svim što sam prošao. Jesam, stvarno.

Nije mi drago, ali O.K. sam.

I, nakon svega… Još sam tu.

Clint Malarchuk