Nakon ovog četvrtfinala bez dvojbe možemo reći kako smo gledali dvoboj dva loša protivnika u kojem je pobjedu odnio onaj koji je bio manje loš. Nevjerojatno je bilo za gledati količinu grešaka i apsolutne dekoncentracije kod obje momčadi.

 

U više navrata, Hrvatska i Mađarska su se častile prigodama, no ti pokloni su uglavnom bili nerealizirani.  Ipak, u polufinale je netko morao, a Mađari mogu slaviti svog vratara Nagyja, koji je u prve tri četvrtine, dok se Hrvatska još i trudila nešto napraviti, naprosto uništavao hrvatski napad.

 

 

Za razliku od prve utakmice protiv Srbije, večeras je u prve dvije i pol četvrtine igra s igračem više kako tako i izgledala. Protok lopte je bio puno brži, postojala je neka ideja, no što to vrijedi kad su Mađari na vratima imali ''zid'', koji je u više navrata hrvatskim napadačima branio po dva, tri šuta u istoj akciji. Kao potez utakmice izdvojit ćemo situaciju kad je Hrvatska imala igrača više i dva puta je to bilo smisleno odigrano, no šuteve s dva metra Nagy je skidao, a kao kruna cijele partije u istom napadu je uz pomoć grede skinuo i peterac.

 

Drugi igrač vrijedan pažnje u mađarskim redovima bio je Denes Varga. Nije toliko bitno što je zabio tri gola, važnije je da ih je zabijao u ključnim trenucima, baš kad se činilo da je Hrvatska napravila priključak. Sredinom druge četvrtine, nakon gola Mare Jokovića, kad smo napokon izjednačili i kad su Mađari bili u kreativnoj krizi, Varga je nevjerojatnim udarcem s osam, devet metara iz ničega vratio prednost Mađarima, a u trećoj četvrtini, kad se utakmica lomila, preko sterilnog bloka je zabio za plus dva.

 

 

Tu se hrvatska igra posve raspala i do kraja smo gledali igrače Ivice Tucka kako se koprcaju u vlastitoj nemoći. Simbol tog očaja bio je direktan crveni karton večeras neprepoznatljivo lošem Sandru Suknu, dok je Hrvatska bila u napadu, zbog udaranja igrača bez lopte.