JEDAN od najvećih živućih nogometaša, možda i jedan od najvećih svih vremena, slavi svoj 40. rođendan. Francesco Totti, jedini pravi rimski imperator danas ulazi u peto desetljeće svog života, ali i dalje se tvrdoglavo neda i ne odustaje. Sa 40 na leđima, u sve jačoj i srećom preporođenoj Serie A, najbolji je igrač svoje Rome. Da, svoje Rome, jer Francesco Totti jest Roma. On je njen grb, njena boja, njen DNK… I to nismo rekli mi, da bi bili efektniji i što patetičniji. To su riječi jednog od ljudi koji su ga stvorili, velikog Carla Mazzonea:

 

''Njegov DNK je Rim, njegov DNK je Roma. Ako mu to uzmete, dobit ćete ljušturu od čovjeka.'' Toga je bio svjestan i Francesco i zato je ostao.

 

 

Rijetki su igrači koji su cijelu karijeru proveli u jednom klubu. Još su rjeđi oni vrhunski, koji su u današnje vrijeme, kad su kojekakvi tajkuni, šeici i oligarsi sumnjivog podrijetla privatizirali nogomet, uspjeli odoljeti zamamnom šuškanju zelenih novčanica. Čak i oni najtvrđi, popustili su. Totti nije. Od svoje 16-e do 40-e, cijeli život ostao je vjeran samo svojoj Romi.

 

Sredinom 2000-ih, onda kad su Talijani prevođeni rimskim princem osvojili naslov svjetskog prvaka u Njemačkoj, Totti je mogao birati klub u koji će otići. Europski velikani igrali su na kartu da je Roma ipak maleni, nedovoljno ambiciozan klub za igrača takvih kvaliteta i kapaciteta.

 

Navodno, barem tako legenda kaže, predsjednik Reala dao je Tottiju bianco ček da ovaj sam stavi cifru koju želi. Naravno, papir je na koncu ostao prazan, a Francesco se vratio tamo gdje je bio svoj na svome -  u Rim, iz kojeg zapravo ionako nikad nije ni želio otići.

 

Roma je za Tottija bila puno više od kluba, a odnos prema boji dresa, vučici na srcu i navijačima, bio je njegov stil života, kojeg ni za kakvu cijenu nije htio mijenjati. Možda bi, odnosno, sigurno bi s nekim jačim klubom osvojio puno više, no osim niske trofeja na nekakvoj prašnjavoj vitrini Francesco ne bi dobio ništa, a ostala bi samo praznina. Neki će reći i da je mogao puno više zaraditi da je otišao u Real, Bayern ili United. Naravno da je, ali, zasljepljujuća ljubav prema Romi nikad nije bila na prodaju. Da je otišao, da je napustio Rim, izdao bi Romu, odane mu tifose, ali i sebe i sve svoje ideale. 

 

Legendarni član jugoslavenske reprezentacije iz Helsinkija '52, veliki Vujadin Boškov, trener je koji je Sampdoriju doveo do naslova prvaka Italije 1991. A onda i do mitskog finala Lige prvaka protiv Barcelone 1992. Kad je napustio Genovu, Boškov je preuzeo Romu, a tamo je u juniorskom timu zatekao jednog klinca koji je drugačije trčao terenom i koji je drugačije udarao loptu. 28. ožujka 1993. Boškov je u ligaškom dvoboju protiv Brescie u vatru gurnuo tog plavokosog dječaka, a sve dalje je povijest.

 

 

Povijest koja traje punih 23 godine i koja je protkana jednom, za današnja vremena, nestvarnom međusobnom ljubavi između Princa Rima i samih Rimljana, njegovih odanih podanika.

 

Ljubav kojoj se valja nakloniti jer u modernom sportu više nikad nećemo naići na ovakav slučaj. Budite u to sigurni, jer da parafraziramo Đorđa Balaševića:

 

''Više nema igrača kao što je bio Francesco Totti''!