Foto: Getty Images / Guliver image 

MESSI je golom "sa sirenom" okončao jedan od najuzbudljivijih El Clasica u posljednjih nekoliko sezona (2:3) i Primeru učinio zanimljivijom ligom nego što je to bila prije početka utakmice. Ipak, u ludom tempu na Bernabeu obje ekipe pokazale su mnogo slabosti.

Što će nam obrana 

Nepostojanje ikakva obrambenog uzorka bila je nit vodilja utakmice od samog početka. Barcelona se samo teoretski branila u 4-4-2 formaciji. Messijevo isključivanje u fazi obrane i previsoko Pacovo pozicioniranje dovelo je do toga da je tročlana vezna linija morala pokriti čitavu širinu terena bez prevelike podrške, a posebno se to osjetilo na bokovima, na kojima su vrlo brzo naprijed stizali i Marcelo i Carvajal. Teško je pobrojati situacije u kojima je Real bio jedan odbijanac više ili Ter Stegenovu obranu manje udaljen od pogotka. S druge strane, ostalo je nejasno koju je točno Zidane imao ideju. Visoki pritisak bio je maksimalno nekoordiniran, što je Modrića i Kroosa razvlačilo po cijelom terenu u pokušaju da zaštite leđa svojoj prednjoj liniji, pa je Casemiro u pokušaju lovljenja Messija u skoro pocrvenio prije poluvremena. U postavljenoj obrani Real je također bio slab – vidno su puštali Albi i Robertu više prostora pokušavajući zatvoriti linije dodavanja prema sredini terena, ali su to radili s tolikom dozom kašnjenja i manjka pomoći iza leđa najbližem igraču da je tek igrač manje (Alcacer) i neprepoznatljivi Suarez uzrok što gosti to nisu bolje koristili.

Rulet

Najbolji naziv za ovakav nogomet. Gotovo je neshvatljiv manjak kontrole, s obzirom na klasu i tip igrača kojom raspolažu obje momčadi, a posebno Real Madrid. Rani gol ih je povukao i čekali su kontru kojom će riješiti utakmicu. Kontra-rekontra-kontra, poput divlje arkade kada se dvojica početnika nađu na partiji PES-a. Barcelonina igra nije bila puno drugačija, tek je jedan taktički uzorak u posjedu bio vidljiv – Rakitićevi odlasci bez lopte visoko kako bi malo "odmaknuo" Kroosa od sredine terena ili zapriječio Marcelu da se približi centralnoj zoni u koju se spuštao Messi. Čak i ovakav, nekonzistentni presing Reala radio je donekle probleme Kataloncima – čak i kad bi realizirali višak u sredini terena, zbog izrazite statičnosti i prevelike udaljenost ne bi se moglo pronaći nikog od prednjeg trojca da povuče loptu u leđa domaćinu, što je dovodilo do vraćanja lopte i resetiranja napada, sve dok lopta ne bi bila izgubljena ili nabijena u aut. Premda je utakmica bila izrazito zanimljiva, činjenica kako su obojica vratara imali broj obrana kao u vaterpolu te nemogućnost obrambenih linija da brane konstantni suparnički višak i nalet, trebali bi zabrinuti obojicu trenera.

Enrique i Zidane najslabiji pojedinci

Rijetko kada se vidjelo da dvojica trenera na ovakvoj razini ne pokažu ni najmanju adaptaciju i želju za kontroliranjem zbivanja, nego dozvoljavaju da u run 'n gun nogometu njegove ekstraklase budu spretnije i raspoloženije od suparničkih. Jedna slabija partija jednog od dvojice vratara i ovo je mogao biti uvjerljiv poraz jedne od ekipa. Kretenska reakcija Ramosa, a nema bolje riječi za to, najbolje ilustrira nastalu situaciju – galvanizirani igrači kreću u napad i postižu gol kojim vraćaju prvenstvo apsolutno pod svoju kontrolu, ali ludilo i odsustvo ikakva vođenja s klupe gura ih i u to da u nadoknadi napadaju i ostave 50 metara nebranjenog prostora u tranziciji. Nije Zidaneova greška što Marcelo ne napravi taktički faul i zaustavi kontru, ali divlji nogomet u zadnjim minutama najbolja je preslika toga da nijedan trener, a posebno Zidane, nije pred ekipu postavio jasne zahtjeve. A ako se ovakva ocjena čini preteškom i grubom, pobrojite sve šanse na utakmici te odgovorite na dva pitanja – može li dobro organizirana ekipa toliko šansi dozvoliti i koliko je njih nastalo kao sistemski višak, a koliko zbog direktne greške suparnika ili momenta inspiracije nekog igrača.

Rakitić i Modrić izvan konteksta

Nepopularno je reći da nijedan od dvojice Hrvata (Kovačić je odigrao premalo za ocjenu) nije odigrao sjajnu utakmicu, posebno kada je jedan direktno odlučio pobjednika, ali to je bio slučaj. Rakitić izuzev gola nije napravio puno, i to ne naročito svojom krivicom – ne postoji veznjak koji može efikasno zatvoriti rupe koje ostavlja Barcina prednja linija. U fazi napade je bio žrtvovan kako bi Messi dobio više prostora, ali u nekoliko situacija u kojima je mogao iskontrolirati ritam lopte i igre propustio je to napraviti te pokazao kako je daleko od igrača ritma kakav je tu donedavno stanovao. Modrić je bio nevidljiv, ali u igri obiju ekipa to su zapravo bili svi veznjaci – defenzivno rastegnuti pa ne mogu kontinuirano osvajati lopte, dok su se ofenzivno prebrzo otvarale direktne okomite opcije, što je i njihov utjecaj i potrebu za iniciranjem napada i vođenjem igre bacilo u treći plan. Teško će se naći utakmica ove sezone u kojima su Iniesta, Modrić, Kroos ili Busquets imali manje uloge u organizaciji napada. Rakitić i Modrić su igrali u uvjetima u kojima je teško zablistati, osim izvanserijskim potezom kakvim je Rakitić donio preokret Barceloni.

Najveći?

Nije do golova, iako su i oni posebna priča. Od 500 njih u karijeri, barem trećina ih je postignuta na način viđen još samo u kompjutorskim simulacijama, poput prvog današnjeg. Nije ni do pobjedonosnog u sudačkoj nadoknadi – premda će opravdano poprimiti status mitskog ako Barca digne naslov, tu je bilo previše faktora na koje on ne može utjecati – da je prije napravljen faul ili da je blok na vrijeme pročitao povratnu loptu, priča bi bila drugačija. Stvar je u igri. Lakoća kojom je izdominirao prvo poluvrijeme i konstantno se spuštao na centralnu poziciju odakle je driblinzima uništavao Casemira i Kroosa, a dodavanjima kroz linije hranio Albu i Suareza ne postoji niti kod jednog drugog igrača na svijetu. Sitan koračić, dribling i onda najbolje moguće rješenje koje često ne vidimo ni mi koji gledamo u jednom kadru čitavu stranu terena. Na stranu osobne simpatije ili antipatije, ali usporediti Messija s bilo kojim igračem danas nije uvreda samo za njega, nego i za nogomet. Teško će se ikad naći najobjektivniji pokazatelj o tome tko je najveći svih vremena, s obzirom na raznolikost konteksta i kriterija onih koji to ocjenjuju. Ali nema baš nijedne, najmanje, sićušne dileme tko je najbolji igrač svoje generacije.