"Snowboarderi nisu nikakvi divljaci - mi se bavimo najboljim sportom na svijetu"

Foto: Air&style.at

SNOWBOARDERICA u Hrvatskoj? Do prije par godina bilo je sasvim nezamislivo, ali danas je scena ovog sve progresivnijeg sporta već dobrano upoznata s Anom Rumihom, 24-godišnjom Zagrepčankom, koja se već etablirala kao jedna od najboljih boarderica svijeta.

> Nije moglo završiti nego spektakularno: Innsbruck potvrdio status snowboard metropole

> Index sa snowboard elitom u Innsbrucku

Anina priča sve je samo ne obična, a osim samih početaka bavljenja snowboardom Ana je u intervjuu za Index pričala i o problemima s kojima se susreću mladi boarderi u Hrvatskoj, kroničnom nedostatku razumijevanja za ovaj sport te zašto nikada neće nastupiti na Olimpijskim igrama.

Kako je sve počelo?

"Profesionalno sam se bavila atletikom, bila sam u mlađim uzrastima i članica reprezentacije u troskoku i skoku u dalj, ali sam sa strane uvijek skejtala. Trener je znao za sve to, vidio je kad bih dolazila s masnicama. Jednom sam tako ozlijedila koljeno i to me odgurnulo od atletike."

Otkud se "pojavio" snowboard?

"Počela sam potragu za nečim novim čime ću se baviti i tako sam jedan vikend došla na Sljeme, uzela sam board i počela se spuštati. Išlo mi je dosta dobro, i nedugo nakon toga mi se javio Tomislav Tiška, tadašnji predsjednik Saveza, koji me je pitao bi li nastupila na Svjetskom juniorskom prvenstvu u snowboardu. Zašto ne, rekla sam si, i kad sam tamo došla to je bilo to. Navukla sam se tad na snowboard i evo, tako već godinama."

Atletiku si morala napustiti zbog ozljede koljena?

"Da. I u snowboardu ona trpe strašan pritisak - baš zbog toga često propuštam natjecanja, kako ga ne bi sasvim opteretila."

Svejedno, snowboard je poznat kao strašno skup sport, za kojeg se u Hrvatskoj baš i ne lijepe sponzori.

"U Hrvatskoj tržište snowboarda praktički ne postoji i jako je teško pronaći sponzora. Ja sam imala sreću da sam pobijedila na jednom natjecanju u Austriji, tu sam se pokazala zanimljivom i našla sponzore koji me i danas prate. Problem je što kod nas ljudi razmišljaju dosta primitivno. Kao, ja sam iz Hrvatske koja nema poštenu planinu i zbog čega bih se trebala baviti snowboardom... Ipak, neki ljudi, poput Tiške su mi jako puno pomogli..."

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ono što te najviše pogađa ipak su uvjeti.

"Boarderima u Hrvatskoj ne treba više od jednog parka od 20x10 metara, ali problem je što na nas svi gledaju kao na neke divljake, a zapravo smo sportaši kao i svi drugi. Živimo sportskim životom, ne pijemo, ne pušimo i onda je sve to zbilja tužno. Oblikovali smo se kao ljudi na svim ovim putovanjima i ta iskustva se ne mogu ničim platiti. Gospodin Žiljak, inače jedan od čelnih ljudi u Holdingu, nam je otvoreno rekao da mi nikad nećemo gore dobiti svoju stazu."

Zbog čega?

"Ne znam zaista, zbilja ne tražimo puno. S druge strane, čudno mi je da se baš toliko novca potroši za organizaciju Snježne kraljice. Ne razumijem zbog čega se mi moramo isprsiti s najvećim nagradama u Svjetskom kupu, valjda je riječ o kompleksima... Najčudnije od svega mi je to što je zbog ta dva događaja unutar tri dana nekoliko tjedana ranije staza zatvorena za sve Zagrepčane i njihove goste. Svaki dan kad sam doma najradije bi otišla gore, ali žalosno je što je to zatvoreno i onda ljudi trunu gore."

Slične probleme prije 15-ak godina imali su Janica i Ivica, pa su oboje postali svjetski prvaci. Janica je još i četverostruka olimpijska pobjednica...

"Ja sam u totalno drugoj verziji snowboarda, ne grizem toliko na sport. Kako je u snowboardu filmska industrija prilično razvijena, na račun svojih sponzora putujem diljem Europe, a sve u kako bi promo-film na kraju godine bio što bolji. Trenutno sam sam svoj gazda i odlično mi je to što radim nešto u čemu uživam, a usput mi nešto i ostane sa strane. Ali da se razumijemo, snowboardom bih se bavila i da nemam ništa, da ne mogu izvući nikakvu korist iz toga. To je jednostavno moj život. Janici i Ivici svaka čast, ali teško da će nekome biti zanimljivo što ja imam dobar filmić na kraju godine."

S obzirom na sve to, kako bi okarakterizirala hrvatsku snowboard scenu?

"Ima tu sve više mladih i perspektivnih boardera. Morena Makar, Anja Štefan, Vid Barić, Nikola Vrhovec... U Rijeci je jako dobra snowboard scena, imaju nešto više prostora na Platku u odnosu na naše Sljeme. Cure su posebno dobre, upravo se spremaju za Olimpijadu. Polažem sve nade u njih, do medalje će teško, ali već i odlazak na Olimpijske igre bio bi ogroman uspjeh kraj toliko Amerikanaca, Kanađana i Skandinavaca."

Sebe si izostavila?

"Haha, možda i zato što mi je baza na Vogelu u Sloveniji pa se više smatram dijelom njihove scene. Znate, u snowboardu postoje dvije federacije - jedna je FIS koju mi boarderi ne volimo previše jer marginalizira ovaj sport, a druga je TTR (Ticket to Ride) i to je ona prava. Godišnje pod okriljem FIS-a odvozim tek onu obveznu normu, odnosno tri do četiri natjecanja. U FIS-u su dosta konzervativni i njihovim natjecanjima posvećujem se uglavnom kako bih dobila kategorizaciju. Imam još i neku malu stipendiju od Grada i to je ono što me sasvim zadovoljava."

I za kraj, što imaš poručiti snowboarderima u Hrvatskoj?

"Neka nikako ne odustaju, snowboard je zaista najbolji sport na svijetu i neka im ne bude teško ustati ujutro i otići na planinu."

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara