Screenshot: Youtube, ITV, Foto: Getty Images / Guliver image 

HRVATSKA je u prvoj utakmici na Europskom prvenstvu svladala Terimovu tursku, drugi put u povijesti. U ovakvom formatu natjecanja, to efektivno znači da je drugi krug vrlo blizu. 50 minuta mučnog nogometa i 40 minuta dominacije iz niza okolnosti treba shvatiti uvjetno.

Zatvoren Inan, neprohodna sredina za obje strane

Oba sastava izašli su s najavljenim postavama, po 11 sa svake strane kojima u teoriji i ideji najbolje paše imati loptu u nogama čime bi sporije obrane, nesigurni bekovi i hrpa kreativnih veznjaka došli do izražaja. Ipak sve do početka drugog dijela, utakmica u sredini terena nije pripala nikome. Periodično su se izmjenjivali dominacije s obje strane, ali bez konačnog i osjetnog produkta, a i statistički parametri u vidu točnosti i frekvenciji dodavanja bili su vrlo slični.
Najbitniji igrač turske sredine terena, Selcuk Inan, praćen je vrlo pozorno od Rakitića (odnosno Perišića ili Brozovića kada bi se izvukao široko) čitavu utakmicu i tu je Turska izgubila ozbiljne šanse za stabilnost posjeda igdje van svoje zadnje linije.

Arda i njegov vjerni pratitelj Rakitić. Turci ne mogu graditi preko njega kroz sredinu i prisiljeni su igrati dugu loptu.

Ostatak turskih igrača nije niti prilazio zadnjoj liniji u pokušaju da prime loptu. Time su prisilili svoju obranu na duge lopte, ali hrvatski raspored na odbijenoj lopti bio je dovoljno dobar da ne dozvoli gostu da na taj način stvori pritisak.

Hrvatska je također imala problema – Modrić i Badelj su se iz zagušene sredine micali vrlo široko ne bi li primili loptu od svojih braniča, čime se stvarala velika rupa u sredini terena i od idealnog igrača viška u toj zoni, ostajao je jedino Rakitić. Usamljen i leđima okrenut golu, veznjak Barcelone bio je nevidljiv dobrih sat vremena utakmice. Drugi problem je bio Badelj – nedorečena uloga u obrani bila je podjednako vidljiva u napadu, i premda se izvlačio po loptu široko, između Strinića i Vide, sasvim je očekivano bilo da braniči tu loptu daju Modriću. Izvan ritma i malo na lopti, Badelj je griješio i u ono malo situacija u kojima je trebao pregledom igre i tehničkom kvalitetom stvoriti višak protiv turskog presinga.

Badelj i Modrić dolaze po loptu vrlo nisko i široko, čime se gube konekcije prema Rakitiću i hrvatski trio forte u sredini je udaljen u trokut sa stranicama dugačkim i po trideset metara.

Rezultat je bila mala količina kontrole s obje strane . I Turska i Hrvatska su agresivnijim pritiskom odrezati sve opcije suparniku, koji bi onda dugim loptama tražili svoju sreću. Zbog izrazito očite kvalitativne razlike na relaciji hrvatska krila- turski bekovi, Hrvatska je lakše time dolazila u zadnju trećinu terena, ali u samoj igri nije bilo prevelike razlike.

Primarni problem Hrvatske bio je nedostatak rizika u posjedu i povlačenje stopera – iako su u nekoliko navrata Turci pokazali ranjivost gdje bi prednji red probao pritisnuti Badelja i Modrića daleko od gola a njihova obrana ostati blizu svojih 16, čime se otvarao ogroman komad prostora između njihovih linija.

U 23. minuti vidjeli smo prvi pravi segment od Hrvatske i vodilju kako urušiti turski blok.

Turci izlaze visoko u prednjoj liniji prema Modriću i ostavljaju veliki prostor iza svojih leđa. Inan (zvjezdica) je okupiran Rakitićem i ne može pomoći, ali Brozović stoji na liniji i ne prepoznaje na vrijeme kako se sada mora nacrtati u međuprostoru.

Par dodavanja kasnije, Turci opet izlaze visoko, obrana ostaje nisko, ovoga puta Brozović to prepoznaje i dolazi između linija da primi pas. Po prvi puta na utakmici, Turska je apsolutno sistemski izigrana bez imalo siljenja centaršuteva i driblinga.

Povuci-potegni do poluvremena

Turska je na momente imala čak i bržu cirkulaciju tijekom prvog poluvremena, ali zbog izrazito napučene sredine terena kroz koju inače vole graditi i napadati, vidjeli smo više faulova nego stvaranja viška u igri. Hrvatska je bila direktnija – visoko postavljeni Srna koristio je Brozovićeve ulaske prema sredini u kojima bi povukao turskog beka za sobom i priključivao se napadu testirajući Ardinu obrambenu odgovornost da ga prati. Iz tog razloga, Hrvatska je izgledala opasnije, odnosno češće se nešto događalo pred turskim golom, ali se radilo mahom o centaršutevima s preko 30 metara udaljenosti. Vidljivo je bilo da Hrvatska nastoji eksploatirati grozno preuzimanje koje Turci odrađuju na bokovima i slabu suradnju krila i bekova u toj fazi igre, nešto što je bilo očito kroz čitav ovaj ciklus. Srna je utakmicu završio s čak 13 centaršuteva, a Hrvatska s 33, rekordno na ovom prvenstvu.

Istina je da se radilo o pravoj "turnirskoj" utakmici između dvije ekipe koje bi bile zadovoljne i s bodom, s malo rizika s obje strane, puno nervoze i tehničkih grešaka, vjerojatno vrlo nedopadljiva neutralnom gledatelju. Čekao se ekstra potez ili kardinalna greška koji će usmjeriti, ili čak riješiti utakmicu. Stiglo je od daleko najboljeg igrača u obje reprezentacije u 40. minuti, kada je Modrić odgovorio na Payetov izazov i zabio ponajbitniji gol u reprezentativnoj karijeri.

Modrić načeo Turke, Terim ih završio

Atipično za čovjeka njegovog iskustva, Terim paničari na poluvremenu i u svlačionici ostavlja Özyakupa, ofenzivnog veznog koji veći dio utakmice provede pomažući centralnom duetu veznjaka da zadrže kontrolu nad utakmicom. Izostala je suradnja s ostatkom ekipe kakva ih je krasila protiv Engleske ili Crne Gore u pripremnim susretima, ali uvođenje "divljeg" krila efektivno je značilo gubitak ikakve kontrole na sredini terena.

Vrlo brzo je to postalo jako vidljivo – bez pravih opcija u sredini terena i guranjem dodatnog ofenzivca da na taj način pokušaju pritisnuti Hrvatsku, Turci su sve češće sve ranije u napadu tražili dubinski pas, za kojeg nisu postojali nikakvi preduvjeti, lopta se sve češće gubila, a oni se sve više trošili bez ikakvog produkta.

Ovakav raspored snaga u pravilu je značio da imaju grozan raspored na terenu u trenutku kada izgube loptu, a radi se o sastavu koji i inače ima velikih problema s defenzivnom tranzicijom.

Puno turskih igrača na hrvatskoj polovici, bez ikakvog pritiska prema Modriću. Iako imaju višak na hrvatskoj polovici, i Badelj i Strinić su sasvim slobodni, a Perišić uz lijevu aut liniju ima svo vrijeme svijeta za primiti loptu.

Turska kao Kamerun 2014.

Turska je bauljala terenom bez prevelikog smisla, Hrvatska odmjereno prijetila i realan rezultat na kraju trebao je biti barem 4:0. Totalni raspad sistema neodoljivo je podsjetio na susret s Kamerunom prije dvije godine, samo što je tada Hrvatska zabila sve što je trebala. Dvije grede, zapucani ziceri Srne i Perišića uz još dvije ili tri vrlo dobre šanse puno su previše za ovaj rang i vrstu utakmice, i Turci mogu biti vrlo sretni konačnim rezultatom (u borbi trećeplasiranih ekipa, gol-razlika će vjerojatno igrati veću ulogu nego ikad).

Rakitić je konačno došao malo do daha. Guranje na desetku kako bi "bio bliže golu" strahovito je linearno i površno objašnjenje njegove uloge – ne vrijedi mu igrati ni na suparničkom petercu ako to znači da će imati uvijek barem jednog igrača na svojim leđima. Veliki prostor u sredini koji se otvorio u drugom dijelu te mantinele Perišića i Mandžukića jako su mu olakšale da dođe u situaciju kada je najopasniji – okrenut licem prema golu. Hoće li to biti 10-15 metara više ili niže na terenu stvar je suparnika, sistema i specifičnih zahtjeva, ali nijedna reprezentativna utakmica s njim u toj ulozi nije donijela razliku baš iz nepoštivanja tog elementarnog kriterija za njegovu igru – nije brz niti vižljast poput Ozila, Silve i ostalih modernih desetki koje se pod velikim pritiskom mogu nositi s igračem za vratom.

Pobjeda unatoč Čačićevom vođenju

Ante Čačić propustio je napraviti zamjenu sve dok Perišić to nije zatražio sam od sebe tri minute prije isteka regularnog vremena. Fizički pad mogao se barem na taj način mrvicu prolongirati, a uvođenje svježeg ofenzivca umjesto vidno umornog i natučenog Mandžukića povećala bi šanse za zadavanje konačnog udarca.

Vrhunac nelogičnosti bilo je uvođenje Kramarića umjesto Perišića, bez ikakve adaptacije u formaciji. To je značilo da će Kramarić morati čuvati motoričnog i ofenzivnog Gonula, iako se dobro zna da na kraju utakmice, kada nema mjesta i ideje za ništa drugo, u pravilu svaka ekipa na svijetu pribjegava bočnim pozicijama i centaršutevima. Jednom se i opasno izvisilo na toj strani, ali je Ćorluka spasio stvar.

Modrićeva nogometna disertacija

I konačno, Luka Modrić. Vjerojatno ne postoji bolji lakmus papir za površnost hrvatske nogometne javnosti. Konstantne kritike o "alibi igri“ vjerojatno su najgluplja detekcija nogometnih problema koja se pojavljuje u našim medijima i poprilično je tužno da se mora dogoditi šut kakvog teško da će ikad više ponoviti i da Hrvatska tim šutom izbori veliku pobjedu, kako bi mu se konačno i u reprezentativnom dresu pridala prava vrijednost. Luka Modrić je danas vjerojatno najbolji centralni veznjak, španjolski termin za to je mediocampista, na čitavom svijetu. Ne postoji igrač koji toliko kontinuirano podiže i oplemenjuje igru svoje ekipe svakim dodirom, i netko tko toliko dobro priziva više suparnika da ga pritisnu, a onda ih prođe i stvori višak za svoju ekipu. Rijetko se nađe vezni igrač koji uspijeva zapanjivati unatoč prosječnom sistemu u igri, a to Modrića uvijek dočekuje u reprezentaciji, a uz puno više kvalitete oko sebe, i u Real Madridu. Ima mnogo utakmica koje odigra na ovakvoj ili približnoj razini, ali ljudi ne vide ništa osim "dodavanja prvom do sebe", iako je to najbolje rješenje u 90 posto situacija na nogometnom terenu. Da je ikako drugačije, najbolji metronomi igre u povijesti bili bi Gary Neville i Jasmin Mujdža, a ne Xavi Hernandez ili Fernando Redondo.

Polako

Za naciju koja poznaje samo ekstreme, teško je "spustiti" loptu na zemlju, ali krucijalno je napraviti baš to. Bez obzira na realan konačni rezultat, za vrijeme aktivne igre, u onih 50-ak minuta u kojima se Turska nije raspala, došli su na vidjelo mnogi problemi Čačićeve vrste – što nije ništa neobično i rijetko koja reprezentacija na turniru nema očitih problema u igri. Koja je Badeljeva uloga u obje faze igre? Ako je plan bio direktnim loptama ugroziti Turke u prvom dijelu, gdje se on uklapa u taj plan igre? Ako je stavljen unutra zbog bolje protočnosti, zašto ga se preskače u izgradnji igre? Što Čačić zapravo želi od Rakitića na desetci osim da bude bliže golu? Je li vrijeme za osloboditi Srnu koju sve teže prati igru u oba smjera ofenzivno postavljanjem trećeg stopera umjesto Strinića koji bi se u fazi napada povlačio u sredini čime bi se zatvorila rupa na suprotnoj strani? Sve su to pitanja koja su i dalje aktualna, a Hrvatska podjednako daleko od odgovora kao i jučer u ovo vrijeme. A već idući izazov, Češka, bit će mnogo stabilniji od današnjeg.

I ne treba zaboraviti, u slučaju da Hrvatska završi kao druga u skupini, a Belgija po predviđanjima osvoji svoju, ždrijeb će nas spojiti već u osmini finala. Polazak u iduću fazu s treće pozicije nudi hrpu kombinacija, ali moguć je naletjeti na Francuze ili Engleze kao prvu prepreku. Europsko prvenstvo za Hrvatsku tek počinje.