Foto: Fightsite

DANAŠNJE generacije možda neće znati tko je Ray Mancini, no oni stariji poznavaoci boksa nikada neće zaboraviti legendarnog “Boom Booma”. Bivši WBA prvak u lakoj kategoriji bio je jedno od glavnih lica prve polovice 80-ih godina prošlog stoljeća, no ujedno i sudionik nikad zaboravljenog okršaja s tragičnim posljedicama.

“Boom Boom”, inače rođen kao Raymond Michael Mancino, započeo je boksačku karijeru po uzoru na svog oca Lennyja od kojeg je i preuzeo nadimak. Lenny je inače bio jako perspektivan borac, aktivan tijekom 1940-ih, no borac kojem su se na putu prema značajnijim uspjesima ispriječile ozljede koje je zadobio tijekom Drugog svjetskog rata. Ipak, to ga nije zaustavilo da se s velikim hendikepom vrati u ring.

Njegovu odlučnost, srčanost i talent je očito naslijedio sin Ray koji 8. svibnja 1982. godine u meču s Arturom Friasom stiže do pojasa po WBA verziji. Isti brani dva i pol mjeseca kasnije još jednim tehničkim nokautom (vs. Ernesto Espana), da bi mu se u trećoj obrani, 13. studenog, s druge strane našao Duk Koo Kim. Meč s ovim južnokorejskim borcem bit će zapisan kao jedan od najtragičnijih u povijesti ovog sporta.

“Osjećao sam se kao da ulazim u najbolje godine i da se sve napokon posložilo. Mislio sam kako sam nepobjediv”, izjavio je Mancini uoči tog meča.

Ludi meč s totalnim "underdogom"

Rijetko se mogla naći osoba koja je te večeri davala šanse Kimu iako je bio prvi izazivač u tim trenucima, ali borba u lasvegaškom Caesars Palaceu je bila ispunjena akcijom u kojoj je Kim imao nekoliko zaista dobrih trenutaka. Tijekom 12 rundi se ravnopravno nosio s prvakom, a u 13. je preživio potpunu dominaciju Mancinija kada je primio 39 udaraca bez da je uspio uzvratiti barem jedan. Riječ predaja nije postojala u njegovom rječniku, izvukao se iz te runde i kad se sve bližilo sudačkim karticama, Mancini nokautom u 14. rundi stiže do nove obrane pojasa. Za Amerikanca talijanskih korijena je uslijedilo veliko slavlje za koje je, usprkos napornom meču, uspio pronaći snage.

Nažalost, slavlje nije dugo potrajalo…

Tragedija

Svega nekoliko trenutaka nakon završetka borbe, Kim pada u komu, a zbog subduralnog hematoma na mozgu četri dana kasnije gubi bitku sa životom te iza sebe ostavlja trudnu ženu. Prema navodima novinara koji je uoči meča posjetio južnokorejskog borca, Kim je na ogledalu u kupaonici imao ispisane riječi: “Živi ili umri”.

Nekoliko mjeseci kasnije samoubojstvo je počinila majka južnokorejskog borca, a istu je stvar u srpnju 1983. učinio i Richard Green, čovjek koji je sudio ovaj meč.

Iako ćete pronaći informacije o tome da je Kim uoči meča vodio veliku bitku s kilogramima koje je morao dovesti do granice od 61kg, doktor Flip Homansky, koji je nadgledao vaganje, otkrio je naknadno kako s njim nije bilo nikakvih problema uoči borbe.

Bio je ovo meč koji je pokrenuo revolucionarnu promjenu. Upravo je ova tragedija natjerala čelnike WBC-a da smanje broj rundi u borbama za naslov s 15 na 12. Isti su primjer ispratili  WBA i WBO (1988.)  te IBF (1989.)

Karijera nakon Kima

Shrvani Mancini tijekom 1983. i 1984. bilježi još četiri pobjede, da bi bez pojasa ostao u susretu s Livingstoneom Brambleom. U revanšu s istim borcem se ne uspijeva vratiti na tron te nakon još dva poraza (Hector Camacho i Greg Haugen) odlučuje objesiti rukavice o klin.

Kada su ga 2007. godine, na 25. godišnjicu Kimove smrti, novinari upitali za komentar, Mancini je odgovorio: “I dalje mi je ovo previše bolna tema za razgovor. Samo ju ne želim ponovno proživljavati.”

2015. godine ulazi u Međunarodnu boksačku kuću slavnih.

Mancini je danas 55-godišnjak koji se uglavnom bavi produkcijom filmova. Dok ga jedni pamte kao “Bivšeg prvaka svijeta”, za druge je on “Čovjek koji je ubio Kima”.