Foto: Hina

ERA Matjaža Keka na Kantridi za mnoge je lijepa priča hrvatskog nogometa. I zaista, slovenski strateg dvaput je osvojio drugo mjesto u HNL-u, dvaput je uveo Riječane u natjecanje po skupinama Europa lige, jednom slavio u finalu hrvatskog Kupa dok se u prvenstvu Dinamu približio više no itko posljednjih deset godina. Paralelno s izgradnjom Rujevice i trening kampa, čelnici Rijeke konstantno su ulagali u kadar pa su tako tijekom 36 mjeseci stigli Gavranović, Matei, Roshi, Bezjak, Žuta, Balaj, Bradarić, Čanađija, Mišić, Samardžić, Cvijanović, Hristov, Jajalo, Tomasov, Moises, Leovac, Pusić i Mitrović za ukupno četiri milijuna eura.

Rijeka je 12 milijuna eura u plusu, ali...

Naravno sve im se to isplatilo, prvenstveno prodajom Kramarića, a potom i Leovca, Moisesa, Tomečaka i drugih. Štoviše, ukupno su 12 milijuna eura u plusu, međutim jedna stvar vrlo je zabrinjavajuća i mogla bi se pogubno odraziti na budućnost kluba s Kantride. Naime, znate li da je Matjaž Kek u tri i pol godine svog staža na klupi Rijeke priliku u prvoj momčadi u službenoj utakmici dao svega trojici domaćih mladića (Reberniku, Vizingeru i Dagubiću) te dvojici Nigerijaca? Gerald Chibueze Diyoke upisao je jedan nastup, dok je Goodness Ajayi tijekom dvije sezone odigrao dvadesetak utakmica, da bi potom bio proslijeđen u Široki Brijeg.

19-godišnji Mihael Rebernik stigao je u Rijeku 2015. iz Međimurja, a s prvom momčadi zimus je išao na pripreme u Španjolsku. Ovaj interesantni desni bek u hrvatskoj je nogometnoj ligi dobio priliku tek jednom, u posljednjem kolu 14. svibnja, protiv Istre. Dario Vizinger iznimno je talentirani 17-godišnji napadač koji je 2015. stigao iz Varaždina. U godinu dana upisao je dvije utakmice, ukupno 65. minuta kao zamjena. Na koncu, posljednji debitant u Kekovoj trogodišnjoj eri jedan je Riječanin, 20-godišnji napadač Filip Dangubić, koji je vrlo dobro igrao u drugoj momčadi Rijeke u sezoni 2014/2015. Slovenac mu je dao priliku samom jednom, a onda ga poslao u Krku.

Rijeka kao supermarket

Da rezimiramo, ukoliko izuzmemo Ajayija, koji je ipak nešto stariji, u više od trideset mjeseci kao trener Rijeke, Matjaž Kek dao je priliku tek četvorici mladih talenata u prvoj momčadi, a svi su zajedno skupili pet utakmica i manje od dvije stotine minuta. Nije li Slovenac možda predrastično shvatio ideju rušenja Dinama pa je u svom naumu potpuno smetnuo s uma da je razvijanje i odgajanje domaćih nogometaša imperativ svih klubova pa i onih najvećih? Kakva je njegova vizija Rijeke uopće, samo kao supermarketa, gdje gotovi proizvodi dolaze i odlaze sukladno ponudi i potražnji na tržištu?

Burić i Mamić više vjeruju mladima (ili nemaju izbora)

Za primjer, trener Hajduka Damir Burić u svojih je godinu dana na Poljudu dao priliku devetorici mladih igrača, Maganjiću, Kaliku, Tomi Bašiću, Vojkoviću, Ismajliju, Šimiću, Masteliću, Tudoru i Reloti. Netko će primijetiti kako Burić nije ni imao alternativu, jer nema novaca za kvalitetna pojačanja, no uzmimo onda Zorana Mamića, koji je u svom stažu na Maksimiru u prvu momčad gurnuo Olma, Sosu, Čorića, Kneževića, Brekala, Šunjića, Davora Lovrena, Mamića, Gojaka, Moru, Solda, Čekičija, Šempera, Benkovića, Božića, Fiolića, Capana itd.

Sada ćete sigurno reći kako je Modrima lako forsirati mlade igrače u močvari domaćeg natjecanja, međutim što je s Jurgenom Kloppom, koji je u snažnoj Premierligi otkako je došao u vatru gurnuo više od sedam mladića iz Liverpoolova pomlatka, igrače poput Sheyija Ojoa, Pedra Chririvelle, Sergija Canosa, Camerona Brannagana, Connora Randalla, Kevina Stewarta i Dannyja Warda. Lako se sjetiti i kako je ovaj njemački strateg u Borussiji izmislio Goetza, Groskreutza, Bendera i Schmelzera. Ako je Kloppu to i bilo lako napraviti jer nije imao nikakav rezultatski imperativ ove sezone, što je onda s Atleticom, koji od prvog do posljednjeg kola igra na nož.  Simeone je uz sve to promovirao mladiće poput Olivera Torresa, Saula Niguez, Jose Gimeneza, Lucas Hernandeza, Martina, Angel Correu, Nacha itd. Na koncu, Simeone je 2013. promovirao i Kokea u prvu momčad, a on danas vrijedi 50 milijuna eura i jedan je od najboljih veznjaka svijeta.

Čekaju se novi Anas, Močinić, Čulina...

Jasno je kako nije stvar u platežnoj moći, jer i najveći svjetski klubovi, koji u bilo kojem prijelaznom roku mogu iskrcati desetke pa i stotine milijuna eura na svakojaka pojačanja, ulažu puno pažnje i vremena u razvoj domaćih igrača. Nije ni stvar u konkurenciji u domaćem natjecanju, već isključivo u viziji prvog stratega kluba, koji ili razmišlja o budućnosti i sustavnoj gradnji momčadi ili o kratkoročnim uspjesima koji će mu donijeti slavu. A Matjaž Kek očigledno ne brine o onome što donosi sutra i spremno pristaje biti prodavač jedne velike strane korporacije.

Da se razumijemo, nije riječka omladinska škola ni prije Keka izbacivala velike svjetske talente, ali se barem mogla podičiti nekolicinom nogometaša koji su posljednjih desetak godina ostvarili kakvu-takvu nogometnu karijeru poput Anasa Sharbinija i Ivana Močinića ili onih koji trenutno kruh zarađuju u poznatim nogometnim razredima Europe poput Datkovića, Čuline ili Kreilacha. No čak i takvi igrači danas su samo pusti san jer Matjaž Kek pored svoje legije stranaca mladim igračima ne prepušta ni mrvice minuta u sada već stotinu prvenstvenih susreta.

Prošlo je više od pola godine kako je trening kamp Riječana prešao na Rujevicu, a službeni web-site kluba slavodobitno objavio kako takve uvjete za razvoj mladih igrača nemaju mnogi slavni klubovi. Krajnje je vrijeme stoga da se koncepcija kluba s Kantride promijeni jer mahnita potjera za Dinamom, isključivim gomilanjem stranih igrača, dugoročno nema nikakvog smisla. Modri su miljama daleko po kvaliteti i organizaciji, a čak i jedan slučajni naslov ne bi promijenio baš ništa, jer HNL nije Premierliga u kojem pobjednik dobiva stotine milijuna eura i tako odjednom preskače desetke stepenice. U našoj stvarnosti, jedini ispravni put ići je korak po korak...