Foto: Guliver Image/Getty Images

WEMBLEY je svjedočio jednoj od najvažnijih prijateljskih utakmica svih vremena. Samo četiri dana nakon što su slike pariškog pokolja užasnule svijet, taj isti svijet gledao je prema hramu engleskog nogometa, koji je večeras bio i kuća cijelog "slobodnog nogometnog svijeta", četiri dana ranije brutalno napadnutog u Parizu.

Često se za prigodne, obljetničarske ili svečarske utakmice kaže kako im je "rezultat u drugom planu". E pa teško se sjetiti jedne kada je konačni ishod bio manje bitan, nego prijateljskom susretu Engleske i Francuske 17. studenog 2015. na Wembleyu. Ali jednako tako teško je naći utakmicu koja je imala veću simboličku vrijednost od ove koju su Englezi igrali, a Francuzi mučno odrađivali. 

Jer od ove utakmice neusporedivo veće i važnije su okolnosti u kojima se igrala i zbog čega se uopće igrala, odnosno zašto nije odgođena tek četiri dana nakon što je hrabri zaštitar spasio da tragični saldo od 500 mrtvih i ranjenih u terorističkim napadima islamističkih fanatika na Pariz, bude još veći zbog bombe namijenjene za eksploziju na Stade de Franceu, gdje su u trenucima dok je Grad svjetlosti bio Grad smrti, Francuska i Njemačka igrale prijateljsku utakmicu.  

Nije čudno što francuski nogometaši nisu htjeli igrati u Engleskoj nakon šokova koje su preživjeli ili koje nisu uspjeli preživjeti njihovi najbliži. Ali, s druge strane sjajno je što su smogli snage i došli u London, jer tako su, zajedno s njihovim domaćinima, poslali poruku kako bolesna mržnja i uništenje koju siju fanatici, može ubijati one koje luđaci opasani eksplozivom i naoružani automatima ne shvaćaju, ali da ih nikada neće pobijediti.

Večeras je, koliko god to patetično zvučalo, pobijedio nogomet. Jer ova ova utakmica nije završila nakon sjajnog Allijevog prodora i gola ili ništa manje lijepog Rooneyevog zakucavanja iz voleja, nego nakon što smo vidjeli ove scene: