VELIKA ISPOVIJEST CHRISTIANA PULISICA "Hrvatska putovnica je najbolje što mi se dogodilo"

KLJUČNI PODACI
  • Pulisic je rođen u SAD-u
  • Djed mu je s Oliba
  • Hrvatsku putovnicu izvadio je da bi mogao lakše igrati u Europi
Piše: S.M.
četvrtak, 23.11.2017. 19:06
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Foto: Getty Images/Guliver Image

SJAJNI mladi napadač dortmundske Borussije i američke reprezentacije Christian Pulisic (19) objavio je na portalu Player's Tribune veliko otvoreno pismo svih američkim navijačima, ali i nogometnim fanovima općenito.

Pulisic je rođen u Sjedinjenim Državama, ali djed mu je s Oliba. Kad je odlazio u Borussiju zatražio je hrvatsku putovnicu i dobio je kako bi si olakšao muku s radnim vizama budući da je tako postao građanin EU. Mladog Amerikanca je Jürgen Klopp kao 16-godišnjaka ubacio na treninge prve Borussijine momčadi, a iako ga je HNS pokušavao pridobiti pod hrvatsku zastavu, Pulisic je jasno rekao da je Amerika njegova domovina i da nema nikakvu namjeru igrati za Hrvatsku. Čak je nekoliko puta rekao da ne želi da mu se prezime piše Pulišić nego Pulisic.

Za reprezentaciju je debitirao sa 17 i pol godina čime je postao najmlađi Amerikanac u povijesti koji je igrao za SAD. Upravo je s reprezentacijom nedavno proživio veliki šok. U zadnjem kolu srednjeameričkih kvalifikacija trebao im je bod kod Trinidada i Tobaga, no Amerikanci su izgubili 2:1 i ostali bez SP-a što je glavna tema izrazito zanimljive Pulisiceve priče "1834 dana" (koliko mora čekati do sljedećeg SP-a) koju prenosimo u cijelosti:

"Znao sam da je gotovo onog trenutka kad smo otišli s terena.

Svi smo znali. Bilo je nekih kompliciranih matematički scenariji prema kojima smo mogli proći i s porazom, ali svi smo znali onaj najlakši: Trebao nam je bod. Trebao nam je taj jedan gol. Grizli smo, stiskali smo kao luđaci do samog kraja. Ali, nije išlo. I dok smo odlazili s terena… Pa, znali smo da je gotovo.

Ja sam znao da je gotovo. Ali, ipak, morao sam ZNATI.

Pitao sam jednog od pomoćnika na klupi: ''Kakvi su drugi rezultati?''

Znate ono kad zaista želite nekoga nešto pitati, ali kao da vam je previše neugodno to reći naglas pa preformulirate pitanje? E, tako sam se ja osjećao u tom trenutku dok sam prilazio pomoćniku.

''Kakvi su drugi rezultati?'', upitao sam.

To je bio moj način izbjegavanja pitanja na koje me zapravo zanimao odgovor, ali ga nisam mogao postaviti. ''Jesmo li prošli?''

Nikada neću zaboraviti izraz njegova lica, ton njegova glasa i onaj unutarnji osjećaj da se raspadaš kad se okrenuo i rekao mi:

''Nismo. Nismo uspjeli. Ne idemo na Svjetsko prvenstvo.''



Razni ljudi su posljednjih tjedana iznosili svoje mišljenje o našem porazu u kvalifikacijama i nadam se da svi vi razumijete zašto jedan od tih ljudi nisam bio ja. Igranje za SAD na Svjetskog prvenstvu je moj san otkad znam za sebe. Finale Svjetskog prvenstva… Minuta je do kraja… Pulisic ima loptu… i… gooooool! O tome sanjam cijeli život i to je najviše što bih mogao dostići u ovom sportu.

Sjećam se kad smo 2014. godine gledali Svjetsko prvenstvo u podrumu kod bratića u Virginiji. Organizirali smo veliku zabavu za utakmicu protiv Gane. Nismo se svi ni smjestili i počeli jesti, to nikada neću zaboraviti. Clint Dempsey je prošao po desnoj strani, prebacio loptu na lijevu nogu i zabio od stative.

Igralo se 29 sekundi, 1:0 za SAD. Potpuno smo poludjeli.

Nisam mogao vjerovati energiji i naboju koji su se u zraku mogli osjetiti nakon što smo poveli. Osjećao sam se kao da je cijela zemlja u tom podrumu i da svi Amerikanci skaču, trče po kući i urlaju ''Gooool! Goooool!'' Potpuni luđaci. U tom trenutku sam shvatio: ''Wow, nogomet može ovo postići u Americi. MI to možemo''.

I onda četiri godine poslije tog gola dođeš ovoliko daleko. Upadneš u reprezentaciju, nedostaje ti gol da odeš na SP i - kiksaš. To me toliko boli da vam ne mogu opisati. Zbog toga sam odlučio pričekati nekoliko tjedana i dati si vremena da napišem nešto ovakvo. Imam mnogo toga za reći o nogometu u Americi i želim to izbaciti iz sebe. Ali sam također želio da prođe dovoljno vremena da se mogu objektivno osvrnuti na sve što je bilo i da to ne zvuči kao da gledam u prošlost.

Ja želim gledati u budućnost.

Kao prvo, da riješimo jednu stvar. Ja nisam nikakav stručnjak. Siguran sam da postoji mnogo ljudi koji o nacionalnom nogometnom programu znaju mnogo više od mene i da ja nisam taj koji će u ičemu odlučivati. Ja sam samo 19-godišnji klinac u svojoj prvoj pravoj sezoni u reprezentaciji tako da sve što govorim temeljim na svojem kratkom osobnom iskustvu.

Kao drugo, ja nisam nikakvo čudo od djeteta, što često čujem o sebi. Znate, ja sam uvijek bio, onako, solidan igrač koji je imao tu sreću da se rodio s određenim talentom. No, istovremeno sam se JAKO puno žrtvovao i radio kako bih maksimalno iskoristio to što sam dobio rođenjem. Mislim da je to bitno naglasiti u ovoj priči. Problem nogometa u SAD-u nije talent. Vjerujte mi da su neki klinci koji, nadam se, čitaju ovaj tekst puno talentiraniji nego što sam ja bio u njihovim godinama.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Kao treće, i to želim jasno reći, ja volim američki ''soccer''. Puno vas ima tu predrasudu o američkim reprezentativcima koji dolaze iz Europe. Ljudi misle da ne igramo s tolikim žarom za SAD, da smo manji Amerikanci od njih. Da smo neki uvezeni igrači iz Europe, naturalizirani Amerikanci s kojima SAD žele parirati europskim momčadima. A to, vjerujte mi, ne može biti dalje od istine.

Strašno me ljuti kad netko kaže: ''Ma, on ti zapravo nije Amerikanac'' ili ''Ma, on ti je odrastao u Dortmundovoj akademiji''. Ja sam do svoje 16. godine prošao sve selekcije američkih omladinskih škola. Sve kampove, akademije, programe, putovanja i sve čega sam mogao i trebao biti dio. To je jako opasna priča, postavljati kriterije o tome tko je veći ili manji Amerikanac.

Kad me ljudi pitaju što je bilo ključno u mojoj dosadašnjoj karijeri, nemam najbolji odgovor. Iskreno, imao sam vrlo mnogo sreće, od velike podrške roditelja preko sjajnih trenera u akademijama do fantastičnih suigrača koji su mi postali i prijatelji. No, jedna stvar za koju nisam siguran da ljudi najbolje razumiju kad govore o mojoj karijeri, a ne mogu vam reći koliko je važna, jest činjenica da imam hrvatsku putovnicu. Ona je možda bila i prevaga.

Zahvaljujući dvojnom državljanstvu mogao sam već sa 16 godina doći u Europu i trenirati u Borussiji. Da nisam imao EU-putovnicu morao bih čekati do 18. godine. Čovječe, pitaj koga hoćeš, te godine su ključne u razvoju svakog nogometaša. To je doba kad, uz pravo usmjeravanje i rad s kvalitetnim trenerima, možeš napraviti najveći napredak u karijeri.
U američkom sustavu rada s mladima, prečesto će najbolji igrač u U-17 momčadi imati status zvijezde. Ne mora se truditi bez lopte, svaka akcija će ići preko njega, ima potpunu slobodu u igri, a baš je to razvojno doba kad moraš zubima čupati travu od truda ne bi li se ubacio u prvu momčad. S druge strane, u Europi je konkurencija kojom si stalno okružen golema i vrlo jaka. To dečki od kojih je svatko ''najbolji igrač'' i svatko se svakog dana grčevito pokušava istaknuti i izboriti za nešto. Upornost, snaga i poniznost koju moraš pokazivati svakog dana na tim treninzima nešto su što ne postoji u američkim akademijama i školama.

Da nisam prošao tu selekciju u Europi, budite sigurni da bih danas bio znatno slabiji igrač. Pitam se, iskreno, zašto Europljani mogu ići iz svojih zemalja sa 16 godina, a stranci mogu u Europu tek s 18? Zašto se naša vlada ne izbori da talentirani 16-godišnjaci, koji nisu imali tu sreću da imaju europsku putovnicu kao ja, mogu ići trenirati u Europu? Ili, ako ne mogu, zašto ne presložimo neke stvari i ne reorganiziramo američki nogomet?

Naravno, nije lako otići od kuće, pogotovo tako daleko, u Europu. Tko želi ostati, neka ostane. Ali, neka mu se onda omogući najbolji mogući razvoj, a ne da, kad gledam MLS, vidim naše supertalentirane klince kako sjede na klupi i ne dobivaju priliku kakvu sam ja dobio u Borussiji.

Još jedna stvar koja me muči je nogomet kao dio američke kulture. Nogomet je u drugim zemljama način života. Nogomet je znak raspoznavanja, identiteta i osjećaja pripadnosti nekom klubu ili reprezentaciji. Ljudi koji žive nogomet su nevjerojatno ponosni kad njihov klub ili reprezentacija dobro igra. Djelić toga sam osjetio u podrumu kad je Clint zabio onaj gol s početka priče. Taj gol promijenio je raspoloženje cijeloj zemlji, to je strašno moćno. I baš zato me potpuno slomila činjenica da to Amerikancima nismo omogućili sljedećeg ljeta.

No, iako nismo na SP-u i svi analiziraju taj veliki neuspjeh, nogometna kultura se u SAD-u razvija iz dana u dan. MLS napreduje, ali napreduju i sami gradovi u kojima je nogomet postao jako važan. Pogledajte samo Portland ili Seattle, pa onda Atlantu i Cincinnati. To je inspirirajuće. Atmosfera koju sam doživio u Orlandu kad smo igrali s Panamom je nešto neopisivo. Navijači su bili nevjerojatni, ja sam bio ponosan na njih. Kao da smo svi zajedno igrali protiv Paname.

I nije samo riječ o američkom, sve više ljudi prati i europski nogomet. Znam nekad vidjeti klinca u mojem dresu američke reprezentacije. I to je zaista nevjerojatno. Ali, vidim sve više klinaca u Borussijinom dresu s mojim imenom. I sve ih je više. Shvatio sam da smo mi Amerikanci nogomet počeli doživljavati globalno. A to znači da smo ga prestali doživljavati kao neku kul, novu stvar, nego da nam je postao nešto više. Da postaje dio naše kulture.

Dok sam odrastao, tata i ja smo svaki dan igrali ''Put oko svijeta''. Vratio bih se s nogometnog treninga, izvadili bismo košarkašku loptu i odigrali jednu partiju. Pa još jednu. Pa još jednu. Ideja je bila da se malo opustim nakon nogometa gdje su treninzi bili jako ozbiljni, pa je ''Put oko svijeta'' trebao biti neozbiljan. Ali, ja nisam mogao. MORAO sam pobijediti.

Kažem vam, koliko god puta bi me on pobijedio, morali smo još igrati. Postao sam opsjednut time, a često sam ''Put oko svijeta'' shvaćao ozbiljnije od treninga s kojeg sam se upravo vratio. Ne mogu vam to opisati. Čista opsesija.

I onda sam shvatio da sam jednostavno takav. U svemu što radim. Opsjednut pobjeđivanjem. Je li to ''Put oko svijeta'' s tatom u dvorištu, je li to partija FIFA-e ili utakmica za Borussiju. Moram pobijediti. I, naravno, nisam uvijek uspijevao i to bi me žderalo. Kad nešto radim, moram biti najbolji, takav sam.

Uvijek bio i uvijek ću biti.

Da si ne lažemo, bio sam pomalo u depresiji posljednjih mjesec dana. Ta ideja da moram čekati još gotovo pet godina do sljedećeg Svjetskog prvenstva mi jako teško pada. Ej, četiri godine… Zvuči kao vječnost. U nogometu i tjedan nekada zvuči kao vječnost. Evo, pogledajte moja posljednja četiri tjedna: ne idem na Svjetsko prvenstvo, izgubili smo prvu utakmicu u prvenstvu, izgubili smo kod kuće od Bayerna i ispali smo iz Lige prvaka. Za tipa koji je opsjednut pobjeđivanjem, u posljednje vrijeme mi gubljenje baš dobro ide.

Ali, samo da znate, u meni nije nestao žar za pobjeđivanjem. I želim da svaki nogometni fan iz SAD-a koji ovo čita bude svjestan sljedećeg: što god se dogodilo u sljedeće četiri godine, kakve god promjene u američkom nogometu došle, tko god bio izbornik i tko god bio u reprezentaciji sa mnom - ja ću biti opsjednut pobjeđivanjem. I bit ću opsjednut time da Amerika bude na sljedećem SP-u.

OK, ne idemo u Rusiju. Ali, doći će sljedeće prvenstvo i ono iza njega. I iskreno se nadam i imam dobar osjećaj da ćemo nešto izgraditi ovdje u Americi. Da to više neće biti momčad koja je izgubila tamo neku utakmicu, propustila jedan ciklus ili takvo što. Uvjeren sam da će cijela nacija biti uz nas, uz nogomet, i da se to više nikada neće promijeniti.

Dakle, računajte na nas - 2022. godine. Pospremite podrume i pripremite se za to Svjetsko prvenstvo.

Bit ćemo tamo.

Christian Pulisic"

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.


Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije