ONI OD kojih se to najviše očekivalo nisu ustali veliki u porazu. Ivano Balić prilikom svečanog proglašenja pobjednika odbio je oko vrata staviti srebrnu medalju, a da dojam primitivizma bude potpun, zamolio je i da ga preskoči pehar koji su redom dizali svi igrači naše reprezentacije. Baliću je u trenutnom iskazu nepoštovanja sekundirao i kapetan hrvatske reprezentacije Petar Metličić, koji je manje vrijednu srebrnu medalju stavio oko vrata samo na sekundu, te je odmah skinuo i zadržao u ruci. Balićeva je kolajna, pak, završila u džepu. Kasnije ju je stavio oko vrata sinu Dini.
Mogli smo i morali završiti dostojanstveno, organizacijski, na žalost, ne i rezultatski jedan od najvećih pothvata hrvatskog sporta. Taj moment u kojem Francuzi dižu pobjednički pehar usred Zagreba, pred slomljenom hrvatskom ekipom, mnogi su primili teško. 15 tisuća ljudi zviždalo je Francuzima, ali bilo je dosta onih koji su istovremeno zapljeskali; ipak nas je pobijedila bolja momčad.
Niža stepenica postolja u tom svečanom trenutku, ma koliko god on bio težak, poslužio je Ivanu Baliću, toliko cijenjenom, uzdignutom, maženom i paženom, kao poligon za emitiranje frustracija. Bila je to kulminacija nervoze i nemoći na krivom mjestu, u krivo vrijeme. Istina, srebrnu medalju nije prihvatio ni u Norveškoj. Poruku smo shvatili, Balić ne voli srebro. Ali ako ga slave i cijene tisuće navijača, mogao bi i Balić stisnuti zube. Je li riječ samo o neprihvaćanju poraza, žalu za propuštenim prilikama, ili pak o neprilikamau odnosu s izbornikom, nadamo se da ćemo to jednog dana saznati. Ako je bio protest protiv makljaže koja se dozvoljava obrambenim divovima, opet se dogodilo u krivo vrijeme. Večeras nismo imali priliku saznati što je to Balića najviše dirmulo.
Bilo je previše smjelo od nas što smo ga čekali u mix zoni. Dakako, odabrao je alternativni izlaz, a za njim su se poveli i ostali reprezentativci; nitko osim Vorija, Metličića, Šprema, Gojuna i Horvata nije smogao snage stati pred kamere.
Foto: Pixsell