KAD je 2010. donio ''The Decision'' te napustio Cavse i otišao u Miami, znajući da u prosječnoj momčadi nikad neće doći do naslova, u rodnom gradu postao je najomraženija osoba, a valjda i u cijeloj Americi.

Dresovi su mu se javno spaljivali, a ime mu se nije smjelo spomenuti. S Heatom je osvojio dva naslova prvaka i igrao je još dva finala. Ipak, nešto je nedostajalo. U Miamiju je bio stranac, došljak. Premda je bio najbolji igrač i ključ za te dvije titule, Miami je bio Wadeov klub i James je toga bio svjestan. 

 

Odlučio se vratiti tamo gdje su ga mrzili, ali i tamo gdje je mu je dom. Kad je prelomio sam sa sobom i javno objavio svoju odluku, sav bijes navijača Clevelanda u trenutku je ispario i sve je bilo pripremljeno za povratak Kralja koji će napaćenom i frustriranom Clevelandu nakon 52 godine donijeti naslov prvaka u jednom od četiri glavna američka sporta.

 

LeBron je po dolasku obećao naslov, i zaista, obećanje ispunio. Doduše, ne odmah u prvoj sezoni, tad su Warriorsi bili bolji, ali titula je došla u prave ruke u drugoj. I to na kakav način. Nikad nitko u povijesti NBA finala nije se uspio vratiti iz deficita od 1:3. Cavsi jesu. Zapravo, LeBron jest.

I zato suze nakon utakmice, jedne čarobne utakmice. Naslovi s Heatom bili su mu potrebni da ga svijet prihvati kao jednog od najvećih. Ovaj s Cavsima bio je potreban da sam sebi neke stvari dokaže.  

 

''Cleveland, ovo je za tebe'', kroz suze je rekao Kralj nakon utakmice.

 

Sve je jasno.

 

I da, James je proglašen za MVP-a finala. Ako je to više ikome uopće i važno.