Talijanski trofejni trener obučavao je Zidanea za ono za što je bio predodređen, preuzimanje Realove klupe jednog dana. Zahvaljujući kaosu koji u Realu predsjednik Florentino Perez proizvodi svojim neznanjem i miješanjem u sportski i stručni segment, taj dan je došao puno ranije nego što je bilo predviđeno. Ako je u Perezovoj galaksiji Real uopće išta planski i predviđeno.

 

Zidane je paralelno s asistiranjem Ancelottiju, u trećoj ligi vodio Castillu, rezervnu momčad Reala i pri tome se istaknuo tek lošim rezultatima, ništa boljim odnosom s igračima, dok je prema medijima pokazivao otvoreni prezir i stalno ih ignorirao. Ovo nisu reference niti za voditi momčad u HNL-u, a kamoli klub koji nije kraljevski samo po imenu i statusu, nego po zahtjevima za poznavanje diplomatskih vještina i plivanja u intrigama kako bi se na njegovom dvoru opstalo i prosperiralo.

 

 

Realovim trenerima nije bitno samo dobro ukomponirati zvijezde u učinkovitu momčad, nego i gladiti njihova ega kako se ne bi ljutile, odnosno bojkotirale ih, a trofejna niska onog kojeg dopadne ekipa puna klanova, ne znači puno mladim superbogatašima koji su stvarni vladari svlačionice, osim ako njihov trener ne ispunjava dva uvjeta: Da ih vodi labavo i da je sam bio vrhunski nogometaš. Ako ne zadovoljava prvi, otkazat će mu poslušnost i minirat će ga, a ako im krene mudrovati bez kredibiliteta nekoga tko je osvajao Kup prvaka i SP, neće im predstavljati autoritet.

 

Sve ovo na svojoj koži osjetili su Mourinho i Benitez, kojima silni trenerski uspjesi i trofeji u raznim klubovima i zemljama nisu značili ništa kada su se našli u svlačionici Realovih ajkula koje su ih sažvakale i ispljunule.

 

S druge strane, oni koji su nasljeđivali i sređivali kaos ostao iza njih - Carletto i Zizou, kako tepaju Ancelottiju i Zidaneu, osim respekta igrača koje "vode", imaju bogate ne samo igračke karijere, nego i međusobnu povijest obilježenu prijateljstvom i uvažavanjem.

 

"Zidane je promijenio način na koji gledam nogomet" davno je Ancelotti priznao da ga je Zizou natjerao da poimanje igre, taktiku i trenerski stil prilagodi Njemu i dugo nakon što su im se putevi razišli. Kada je 1999. preuzeo Juventus, želio je igrati njemu omiljenih 4-4-2, ali kada je shvatio da u momčadi ima jednog od najboljih trequartista svih vremena, prilagodio mu je igru i momčad posložio u 4-3-1-2. U dvije godine u Torinu osvojili su samo zaboravljeni i nebitni Intertoto kup, ali nakon što mu je Zidane otvorio oči, Ancelotti je istim sistemom nastavio u Milanu, što mu je donijelo osam trofeja. Uvijek korektni Ancelotti nikad nije prestao isticati da mu je Zidane otvorio oči i posredno poslao u trenersku orbitu.

 

 

Zidane ne govori, ali njegov Real i bez priznanja kopija je onog koji mu je ostavio mentor iz trenerskih i trener iz igračkih dana. Koliko je naučio od prethodnika, pokazao je inače tvrdi, temperamentni i kompromisima neskloni Zizou i kada je nakon preuzimanja Reala zauzeo Ancelottijevu pozu onog koji ne talasa, odnosno šuti na uplitanja nekompetentnog predsjednika koji nogometni klub vodi kao cirkus s atrakcijama, dok su mu "man managment" i "socijalna inteligencija" (čitaj ulizivanje ključnom čovjeku i najvećoj zvijezdi Cristianu Ronaldu) na zavidnoj razini. 

 

I dok Zidane u Castilli nije pokazao da je puno naučio kao Ancelottijev pobočnik, trenerski velikan evoluirao je od vremena i taktike temeljene na Zidaneu i Kaki, pa je u ovom desetljeću trofeje s Chelseajem, PSG-om i Realom osvajao formacijom 4-3-3. Kako je Zidane preuzeo momčad od mentora i prijatelja (doduše nakon zlosretnog intermezza pod Benitezom, ali tih pola godine ionako se više nitko ne želi sjećati), koja je k tome u odnosu na Ancelottijevo vrijeme sa samo tri nova igrača u prvom sastavu, logično je da je nastavio tamo gdje je ovaj stao. 

 

 

Zidane momčad slaže u istu formaciju kao iskusniji uspješni prethodnik, s identičnim rasporedom figura, ali uz jednu bitnu razliku. Francuz je ispočetka doslovno kopirao ono što je radio Ancelotti; bez defenzivnog veznjaka na sredini, odnosno s tri igrača koji "znaju s loptom", kreativcima spremnima staviti se u službu momčadi. Ipak, neizostavnima Modriću i Kroosu uskoro je pridružio razarača Casemira, koji će od prekobrojnog, kod Zidanea postati ključni igrač. Naravno, to ne znači da u finalu LP neće umjesto njega igrati Isco, ali samo kako bi pokušao probiti neprobojni Atletico, odnosno da bi momčadi dao dodatni kreativni impuls. 

 

Ancelotti je jedan od najboljih trenera na svijetu, mnogi će reći i najbolji, ispred razvikanih Guardiole, Mourinha ili Simeonea, što je pokazao i time kako je u red doveo momčad koju mu je Mourinho u ljeto 2013. ostavio u posvemašnjem kaosu; s luzerskim pečatom, rastočenu svađama i klanovima čiji su glasnogovornici novinarima drukali jedni druge i prgavog trenera, kojem je ego priječio da shvati kako u Realu trener ne može biti glavna zvijezda, kao i da shvati da mora "surađivati" s predsjednikom, odnosno povremeno pokazati fleksibilnost kralježnice i stavova. 

 

 

Mourinhova gaža u Realu bila je promašaj i po rezultatima i igri, koja je u sustavu 4-2-3-1 ne samo da nije donosila trofeja u mjeri koju su u Realu očekivali, nego je bila predvidljva i neatraktivna. I onda je došao mirni i prilagodljivi Ancelotti i donio revoluciju: Ne samo pristupom prema igračima, time što je u odnosu na Mourinha, koji je nametao očinski autoritet, podsjećao na dragog i popustljivog djeda. Ancelotti je potpuno (p)okrenuo igru, podjednako na Barceloninu sliku i priliku i 4-3-3, što se u obrani pretvaralo u 4-4-2, pri čemu je Bale postao dodatni veznjak, te novim velikim oružjem - žestokim presingom i brzim oduzimanjem lopte, nakon čega su se krila Bale i Ronaldo selila pred gol, a bočni Carvajal i Marcelo slali lopte pred protivnička vrata. 

 

Ali ni Ancelotti nije imun na greške. Pokazao ih je Realovim spektakularnim padom u drugoj polovici 2014/15, čime je upropastio jednako impresivan prvi dio sezone. Ključni razlog je što nije rotirao momčad i odmarao glavne zvijezde, uslijed čega je došlo do ozljeda ključnih igrača Modrića i Balea, te pada forme Kroosa i Jamesa uslijed zamora, pa je Barcelona uzela trostruku krunu zbog njene izvrsnosti, ali i Ancelottijevog harakirija. Naravno, na Perezovom stratištu treneri padaju i nakon što osvoje Ligu prvaka (Del Bosque) i Primeru (Capello), pa nije bilo milosti za Ancelottija, bez obzira što su igrači željeli da ostane, jer nakon sjajne sezone i četiri trofeja, u sljedećoj je propao na svim frontovima.

 

I dok je Realov sunovrat u zadnja tri mjeseca 14/15 jedna od većih mrlja na veličanstvenoj karijeri velikog trenera, u njegovu obranu mora se reći da je imao odličnu prvu momčad, ali nevjerojatno tanku klupu i nedostojne zamjene za gotovo sve igrače iz udarne ekipe, dok Zidane na raspolaganju ima dvije momčadi. Jasno, udarna postava se zna, ali dubina kadra je puno veća nego u Ancelottijevo vrijeme, pa onda Zidane radi ono što se veliki Talijan nije usuđivao: rotira i daje šansu mladim igračima. 

 

Zidane je također preuzeo momčad od trenera koji je momčad iritirao, a ne mobilizirao i motivirao. Real je početkom godine bio u slobodnom padu, tako da je početnik Zidane bio u još težoj situaciji nego rutiner Ancelotti, koji je imao cijele pripreme i dva mjeseca mira. Njegov nasljednik i štićenik u žrvanj je uletio usred sezone koja se smatrala izgubljenom. Real je iz Kupa ispao administrativnom greškom, u prvenstvu je zaostajao desetak bodova za Barcelonom, a teško da bi itko u siječnju, kada je Zidane preuzeo klupu, njegovoj momčadi davao šanse da se može probiti do finala LP i jedine prilike za spas sezone - naslova prvaka Europe. Ali, za razliku od pretprošle godine, kada je Barcelona u završnici sezone uzela ono što joj je Ancelottijev Real pružio, sada Zidane do samog kraja goni momčad do skoro nevjerojatnog preokreta protiv posrnule Barce. Španjolski naslov prvaka Messi i ekipa jedva su obranili pred probuđenim Realom, dok bi trofej pobjednika Lige prvaka mogli proslijediti najomraženijem neprijatelju.

 

Zidane i njegov Real, kako vidimo imaju mnoge sličnosti, ali i razlike u odnosu na nedavni Ancelottijev. Ipak, nepromjenjivo pred žestoko finale Lige prvaka protiv Atletica 2014. i ove godine je što je Luka Modrić ključni čovjek Reala, kako onog kojeg je vodio jedan od najvećih trenera, tako i ovog, kojem je na klupi jedan od najvećih nogometaša u povijesti.