Foto: Guliver Images/Getty Images

CIJELO desetljeće, od sredine devedesetih do 2006. godine uživali smo u rijetko viđenim majstorijama jednog od najvećih igrača u povijesti nogometa Zinedinea Zidanea, a nakon jučerašnjeg dvoboja na Giuseppe Meazzi s pravom se možemo pitati svjedočimo li novom čudesnom poglavlju u životu ovog Francuza i hoće li Zidane obilježiti još jednu eura modernog nogometa.

Naime, slavljem u finalu Lige prvaka, Zinedine Zidane postao je tek četvrti strateg u povijesti, nakon Miguela Munoza, Guusa Hiddinka i Pepa Guardiole koji je u svojoj debitantskog sezoni osvojio naslov prvaka Europe. Nevjerojatan je podatak da je Zidane, ukoliko izuzmemo mizerni staž u drugoj momčadi Madriđana, trenerom jednog prvoligaša postao tek u siječnju 2016. godine.

U šest mjeseci do trofeja kojeg su trenerski velikani desetljećima snivali

Francuz je tako u smiješno kratkoj, svega petomjesečnoj karijeri, osvojio trofej koji je mnogim trenerima ostao tek pusti san, Velikanima poput Tomislava Ivića, Bobbyja Robsona, Valerija Lobanovskog, Arsena Wengera, Otta Rehhagela, Franza Beckenbauera pa i Diega Simeonea ako hoćete, o kojem je posljednjih godina napisano stotine spjevova.

Istovremeno, Zinedine Zidane postao je nakon večerašnjeg finala tek sedma osoba u povijesti nogometa koja je osvojila najcjenjenije klupsko natjecanje Starog kontinenta kao igrač i kao trener. Prije njega to je pošlo za rukom još Španjolcima Miguelu Munozu i Pepeu Guardioli, Talijanima Giovanniju Trapattoniju i Carlu Ancelottiju te Nizozemcima Johanu Cruyffu te Franku Rijkaardu. Zidane je prvi Francuz.

Nevjerojatna karijera slavnog Francuza

Ovaj doseg uistinu je neobičan, no nije li cijela karijera ovog rođenog Alžirca obilježena nevjerojatnim trenucima? Zidane se relativno kasno, kao 24-godišnjak, pojavio na sceni elitnog nogometa, a Francusku je do naslova prvaka svijeta odveo potpuno mu nesvojstvenim pogocima glavom. S Realom je osvojio Ligu prvaka nakon jednog od najljepših golova u povijesti nogometa, dok je karijeru završio u finalu SP-a nakon što je zabio panenku te zaradio crveni karton udaranjem Materazzija.

Neobičan je na koncu i način na koji je Zidane doveo Real do 11. titule u Ligi prvaka. U prvom je poluvremenu finalnog dvoboja uništio Atletico njegovim oružjem, strašnom agresivnošću, dok je naslov osvojio nakon kaznenih udaraca. Prvi je to put u povijesti da je kraljevski klub do pobjednika ovog zvjezdanog natjecanja stigao nakon izvođenja udaraca s bijele točke.

Simeoneov "krvavi put" kao sušta suprotnost Francuzu

Upravo su ta spomenuta agresivnost i rani pogodak Los Galacticosa rezultirali jednim otvorenim i atraktivnim dvobojem kakvog su samo rijetki očekivali. No u čemu je Atletico opet iznenadio, bila je izvrsna prilagodba situaciji u kojoj su morali preuzeti rizik i juriti rezultat. Simeoneova momčad pokazala je večeras da je u svakom smislu kompletna i da ono svojstveno joj taktičko nadmudrivanje i gotovo neviđena defenziva, nisu nužnost već isključivo Cholov odabir.

Neki su ljudi poput Zinedinea Zidanea rođeni "pod sretnom zvijezdom" i uspjesi im dolaze tako prirodno kao da su za takve stvari rođeni. Interesantno, na Meazzi je s druge strane stajao čovjek čiji je život i radni vijek gotovo sušta suprotnost. I dok je Zidane s lakoćom osvajao trofeje kako i igračkoj, tako i trenerskoj karijeri, Diego Simeone morao je "krvariti" za svaki trofej koji je u životu osvojio.

Modrić s dva naslova prvaka Europe, Ramos uz bok najvećim golgeterima, a Ronalda nigdje

Zidane je svega šest mjeseci od ulaska u trenerski svijet preuzeo jednu od najmoćnijih ekipa globusa i s njom se osladio Ligom prvaka, dok je Cholo u međuvremenu više od 60 mjeseci mukotrpno radio i od jedne prosječne momčadi stvorio klub koji je unatoč nemjerljivo manjem proračunu i slabijem kadru, ponosno stao uz bok nogometnoj eliti. Argentincu je izgleda suđeno ići puževim koracima, no čini se kako će, nakon ovog drugog finala u tri godine, jednom doći i njegovo vrijeme. Zaslužio je to.

Što se tiče junaka ovog dvoboja, izdvojit ćemo ponajprije Sergija Ramosa, koji je izuzev sjajne defenzivne prezentacije, zabio zgoditak, dok je preuzeo odgovornost i u raspucavanju kaznenih udaraca, što je situacija od koje će Luka Modrić, inače tek drugi Hrvat s dva naslova prvaka Europe, vjerojatno cijeli život bježati. Ramos se ovim pogotkom svrstao uz bok najvećim golgeterima Starog kontinenta koji su postigli dva gola u finalima LP-a.

Tek ćemo vidjeti što je zapravo Zidaneov trenerski rukopis

Nema sumnje da su junaci ovog finala vrlo lako mogli biti i slovenski vratar Jan Oblak, koji je nekolicinom sjajnih reakcija po tko zna koji put potvrdio da se radi o najvećem vratarskom talentu globusa, te Yannick Carrasco, čiji je ulazak s klupe unio pravu pomutnju u redove Reala. Carrasco je reprezentativac Belgije i još je jedan od onih koji potvrđuju popularnu izreku po kojoj je svaki mladi igrač koji posljednjih nekoliko godina zablista na velikoj sceni, gotovo sigurno Belgijanac.

Istovremeno, navijači Reala mogu se s pravom pitati gdje je na Meazzi bio najbolji nogometaš svijeta Cristiano Ronaldo. Portugalac je bio neprepoznatljiv, a praktički nije ni uputio opasniji udarac prema golu Atletica. Zidane ga se nije usudio mijenjati, vjerojatno bi se rijetki to i usudili, međutim možda bi baš to bilo ono po čemu bi pamtili trenerski rukopis slavnog Francuza jer je ovako on ostao prilično nedorečen. Zauvijek će neodgovorenim ostati pitanje, čime je Zidane to posebno doprinio ovoj tituli.