Foto: Miranda Cikotić/Pixsell

IZA nas je još jedan Jadranski derbi Hajduka i Rijeke (1:1) i nije lako reći je li u njemu bilo puno ili malo zbivanja. Ono što je jasno je to da njegovim ishodom maksimalno zadovoljan može biti samo Dinamo.

Sasvim sigurno, ključni detalj derbija s igračkog aspekta je slaba priprema utakmice Matjaža Keka. Čovjek-kreator HNL mašine koja iz kola u kolo jede suparnike u potpunosti je promašio pristup na Poljudu i bio mnogo bliže porazu nego pobjedi. Rijeka je igrala u 4-2-4 formaciji, s mnogo igrača visoko na terenu i totalnim deficitom u sredini terena koja je apsolutno pripala Hajduku i koji je relativno lako kontrolirao Rijekine napade.

Andrijašević je igrao mnogo više nego inače, često isturenije od Gavranovića i očita je bila namjera Keka da dugim dubinskim loptama iskoristi visoko postavljenu zadnju liniju Hajduka, koja je u nekoliko navrata izvrsno postavila ofsajd zamku. Gavranovićeva zadaća bila je dijagonalnom kretnjom odvući stopera i otvoriti koridor kroz koji bi Andrijašević utrčao u prostor. Glavni problem bila je apsolutna nekompaktnost ekipe, gdje su Bradarić i Mišić držali po 50 metara prostora između dvije Rijekine linije, a igrači uz liniju terena uglavnom su bili potpuno izolirani od sredine terena. Rijeka je dobrih sat vremena igrala bez ijedne spojke ili opcije u igri.

Jednostavan, ali efikasan Hajduk

Carrillo je, s druge strane, maksimalno prilagodio igru raspoloživom kadru. Hajduk je defenzivno stajao u 4-3-2-1 formaciji, gdje su Vlašić i Erceg branili zonu ispred vezne linije Hajduka koja je s lakoćom kontrolirala tanku Rijeku u sredini terena, s iskakanjima na Rijekine stopere. Cilj je bio spriječiti laganu distribuciju lopte prema krilima koji su i dalje Rijekin primarni plan probijanja suparnika. Mora se pohvaliti defenzivni angažman čitave ekipe, a posebno srednjeg reda koji je i u slučajevima kada bi lopta prešla polovicu terena, povratnom trkom i presingom olakšao posao svojoj ekipi. Takva igra bila je uzorak sve do otprilike 60. minute, kada slijedi veliki fizički pad Futacsa, Vlašića i Ercega.

Hajduk je tako bio defenzivno prepolovljen, a Rijeka sve lakše iz obrane direktnim loptama nalazi svoju prednju liniju. Ofenzivno, bilo je tužno vidjeti notornu istinu koliko su Carrillu ruke vezane – Gavranović je u rasponu od deset minuta triput sam uspio natjerati Stipicu, Nižića i Ćosića na izbijanje i gubitak lopte. Ni višak od dvojice igrača nije dovoljan Hajduku da mirno iznese loptu i to su sasvim sigurno nove paradigme za trenera koji je navikao na fini španjolski vez. Plan u napadu bio je jasan – iskoristiti fizičku nadmoć Hajdukovih napadača koji su se naizmjenice spuštali kao mantinele, a onda brzom loptom u dubinu pokušati ugroziti suparnički gol.

Mitrović fali, Andrijašević spasitelj

Pokazalo se još jednom koliko Rijeci u sudaru s dobrim napadačima fali ponajbolji stoper lige, Matej Mitrović. Rijeka bez njega i danas odsutnog Ristovskog nema igrača koji „garantiraju“ pobjedu u 1 na 1 igri, neophodnu u zadnjoj liniji, u visokom tempu kakav forsira Rijeka. Ipak, ono što su pokušavali čitavu utakmicu, donekle su naplatili. Najprije je Hajduk uslijed neforsirane tehničke greške izgubio loptu, a onda su dubinskom loptom kaznili visoko postavljenu i ne pretjerano hitru liniju. Nižić je skupio Andrijaševića u prvom sudaru, Franko je pao sa zakašnjenjem, ali dovoljno uvjerljivo da Zebec pokaže na „kreč“, pa je Rijeka spasila bod na prvoj velikoj prepreci ka tituli.

Kolektivna dijagnoza

I na kraju - tribine. Rijetko što prezirem kao dežurne moraliste koji će i najmanji incident staviti na medijske naslovnice i rijetko što me manje vrijeđa i smeta od uobičajenog, iako poprilično vulgarnog navijačkog izričaja. Ali u svemu postoje granice, a danas su debelo prijeđene. Prvi oksimoron zabilježen je dobrano prije kraja utakmice, kada je još jednom morbidnom bakljadom Torcida dala HNS-u volej da kazni njihov klub. Poprilično je teško objasniti disbalans između konstruktivne snage navijača i ljudi koji se svakodnevno obračunavaju s vjetrenjačama i korumpiranim sustavom, da bi se već idući dan netko „njihov“ popišao na njihov rad i odbio klubu od usta XY tisuća novca. Ne postoji računica po kojoj se isplati otkupljivati dionice i dati klubu vrijednosti, a onda ga svjesno sabotirati.

Hajduk nije dobio Rijeku već pet godina. U trenucima kad njihova prosječna momčad na terenu uvjerljivo nadigrava višestruko jačeg suparnika i postiže pogodak za vodstvo, dio publike vidi zgodnu šansu da mladoj momčadi da vjetar u leđa pjesmom o ubijanjem Srba. Ili zapravo, bilo koga drugoga.

Ulazak navijača na teren u posljednjim trenucima završni je dodir ludila. Najveća Zebecova greška u tome je što u trenutku u kojem se navijač sa šipkom prešetava terenom dobre dvije minute nije povukao ekipe u svlačionicu. Ironično, lošom odlukom možda je izbjegao daljnju eskalaciju bezumnosti. I ne postoji ta akcija nit to cvijeće koje se može baciti na teren da ispere sramotan incident zbog kojeg će HNS vjerojatno kazniti splitski klub, a moguće i zatvoriti sjevernu tribinu.

Ne postoji Hajduk zbog Torcide, već ona zbog njega. Evo im usput i ideje za transparent na idućoj utakmici – čini se kako taj koncept mnogima nije jasan.