Zvali su ih Patetico

Zvali su ih Patetico

Foto: Getty Images / Guliver Image

MADRID opet čeka prvake. Atletico je sinoć očekivano osvojio Europa ligu (3:0 protiv Marseillea).

U tako formuliranoj rečenici krije se raskoš carstva koje je sagradio Cholo Simeone.

Madridski derbi bio je poznat kao "Prvi izumrli derbi na svijetu“, a Atletico je bio - Patetico. Klub s bogatom poviješću koji je gurnut na same margine domaćeg i europskog nogometa, koji se nije snašao u naprasnom ulasku u modernu eru i koji je jake momčadi pobjeđivao na razini statističke greške. Danas je Atletico Madrid pobjednički klub. Gledajući kontinuitet u kojem održavaju ovakve rezultate, kao i relativni financijski hendikep u odnosu na konkurenciju, Cholov Atletico jedna je od najvećih anomalija u povijesti nogometa. Oni jednostavno ruše barijere. Bilo je klubova koji su još naprasnije i upečatljivije stigli iz drugog plana, ali su se još brže vratili u svoje gabarite. Cholov Atletico je ujedno i po igri, i mogućim rješenjima, i po statistici, jedna od najboljih defenzivnih ekipa svih vremena. Ponekad je za uvrštavanje na trenerski Olimp potrebno biti glamurozniji, viđeniji i popularniji od Atletica, ali poslije Chola taj će kriterij poprimiti sasvim drugačije značajke. On je, jednostavno, čovjek koji ruši barijere.

Cholo Veličanstveni

Otkako je Diego Simeone stigao u Atletico, odigrali su četiri finala u dva najveća europska klupska natjecanja. U dva od ta četiri finala razbio je suparnika 3:0. U dva izgubljena jednom mu je titulu uzeo Ramos u 94. minuti, a u drugom je izgubio na penale, nakon što ga je Griezmann promašio i u regularnom dijelu. Rečenica iz samog uvoda zapravo najbolje govori o Atleticovu uspjehu. Stigli smo u eru u kojoj je očekivano da dolaze u finala i osvajaju europske kupove. Oni jednostavno ruše barijere. U španjolskom prvenstvu nemjerljivo su bliže prvoj nego četvrtoj ekipi, a u navedenoj eri uzeli su i jednu titulu u vjerojatno najdominantnijoj eri jednog duopola u povijesti nogometa.

Francuzi bolje otvorili

Utakmica je otvorena zanimljivije na terenu nego na tribinama, iako se to nije dalo zaključiti iz retorike skamenjenih komentatora državne televizije tijekom bakljade navijača Marseillea na stadionu u Lyonu. 

U dum-dum nogometu, u kojem su obje ekipe nastojale loptu držati u "kontroliranom kaosu" na suparničkoj polovici kako bi je tamo uzeli presingom, Marseille se bolje snašao. Sve ono u čemu je Atletico sjajan – pomicanje i pomaganje među linijama, kompaktnost, pravovremeni izlasci prema igraču s loptom i agresivnost Marseille je u prvih pola sata radio znatno bolje. Očita je bila namjera Španjolaca da puste Marseillovim bekovima slobodan pristup lopti kako bi ih potom "ubili“ presingom, ali su pritom podcijenili količinu klase i talenta koju posjeduje linija Payet-Thauvin. Da je Germaine bolje reagirao u najizrađenijoj šansi utakmice, možda bismo gledali neko drugo finale.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Marseille se postavio vrlo hrabro i s velikim brojem igrača izlazio u visoki presing, što je bilo vidljivo iz samog izvođenja lopte s centra, kada su je vrlo očito namjerno nabili u aut, duboko u Atleticovu polovicu, kako bi ih tamo pritisnuli. Pokazali su i kako znaju raširiti teren i koristiti sve igrače da bi izbjegli presing, što je vrlo često prisiljavalo Saula da napusti svoju poziciju, češće nego što je htio, te otvaralo prostor za Payeta iza njegovih leđa. Nedostatak prodornog igrača i pravog krila na jednoj strani, te nemogućnost upošljavanja Correie na drugoj, znatno su smanjili mogućnosti Atleta u napadu. Dvadeset minuta Marseille je izgledao bolje nego u bilo kojoj prognozi. A onda nas je Atletico podsjetio zašto je u susret ušao kao favorit.

Banalan gol u koji stane sva razlika

Grešku koju su Francuzi napravili prije prvog pogotka ne treba mistificirati. Ona se događa tehnički i taktički kvalitetnijim momčadima i vrlo često se kod takvih golova radi o incidentu, a ne indikatoru većih problema. Pa ipak, ne može se ne primijetiti razlika između sinoćnjih finalista u pripremi ovakvih utakmica.

Instinkt koji Marseille ne posjeduje 

Atletico je dugogodišnji član Lige prvaka u kojoj se svake sezone susreće s najjačim momčadima Europe, u Primeri mora na noge i Barci i Realu i brojnim drugim ekipama koje ih znaju staviti pod pritisak – njihova reakcija na to postala je toliko automatizirana da je više nema smisla ni analizirati jer djeluje protiv instinkta. Marseille taj instinkt ne posjeduje. Mogao je to naplatiti već i Red Bull, ali sada su naišli na ekipu koja će spremno čekati jednu grešku, koliko god bude trebalo. Atletico je jednostavno naučio igrati velike utakmice sa suparnicima koji ti neće pokloniti puno, a samim time spremnost za te rijetke prilike mora biti veća. Ostatak utakmice, posebno nakon Payetove ozljede, bio je susret velikog srednjoškolca koji već 5 godina umješno krade užinu mladim klincima i mladića koji simpatično, ali izrazito predvidivo i neuspješno pokušava uzvratiti udarac.

Francuska, to sam ja… i ja

Dva očito najbolja igrača svojih ekipa ujedno predstavljaju i dva sasvim drukčija naličja današnjeg nogometa. Radi se o likovima čije nogometno znanje ili vještine u svojoj suštini nisu pretjerano različite, a razina talenta i kod jednog i drugog je na razini najboljih igrača generacije. Pa opet, Griezmann će na ljeto ostati u jednom od pet najboljih klubova na svijetu, a može otići u samo još bolji. Payet neće. Nakon nevjerojatne sezone u Bilićevu West Hamu, jedan od igrača sezone u Europi vratio se kući. U tradicionalno i romantično veliki Marseille, ali koji u današnjoj korporativnoj ludnici vrhunskog nogometa spada u tešku periferiju. Griezmann predstavlja talent u najboljoj verziji – onaj koji vidno napreduje, koji poduzima korake da si osigura daljnji rast i na koji okolina reagira izrazito povoljno. Payetov talent je neprilagođen, autističan, nelogičan i izoliran te predstavlja vrhunsku inačicu onog jednog tipa kojeg svi znamo, koji je udarao loptu bolje od svih drugih, ali „nije imao glavu“. Kolonijalnog podrijetla i razularenog karaktera, vjerojatno je idealni reprezent divnog, ali neobuzdanoga grada na jugu Francuske, za koji često kažu kako je najzapadniji arapski grad na svijetu.

Griezmann je tip kojeg će vam preporučiti, a Payet je tip na kojeg će vas upozoravati. Učtiv i uredan dječarac koji pozdravlja svakog susjeda koji naiđe protiv tipa koji s 12 izgleda kao da ima 17. Dva lica iste zemlje. S jedne strane sjevernjačka, De Gaulleova Francuska koja svojom progresivnošću stavlja tu zemlju na vrh ljestvice svjetskih moćnika. S druge strane, pomalo divlja južnjačka Francuska koja u uzorima i dalje traži arhetip Napoleona, a to joj daje poseban šarm i intrigu. Dva sasvim različita svijeta ujedno predstavljaju i dva sasvim različita pola sportske psihologije, uspjeha i razuma, ali skupa savršeno objedinjuju mozaik koji je kroz povijest izgradio Francusku kakvu znamo. A ona je, poput nogometa, sve više griezmannovska, a sve manje payetovska. Griezmanni osvajaju karijere i trofeje, Payeti osvajaju srca. I vjerojatno je mnogima žao što je baš njegovom ozljedom sinoćnje finale dobilo definitivnog pobjednika.

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara