ZVIJEZDA JE ROĐENA Dražen Petrović i fenomen dalmatinske košarke
Foto: Yugopapir
22. listopada 1964. godine u Šibeniku je rođen Dražen Petrović. Uoči rođendana košarkaškog velikana prisjećamo se vremena u kojem je igrao i svega što je ostavio generacijama iza sebe. Prenosimo tim povodom tekst iz lista Start, iz 1983. godine.
ZVIJEZDA je rođena. Osamnaestogodišnji košarkaš "Šibenke" Dražen Petrović osvaja publiku svojom igrom približavajući se pomalo vrhuncima Gjergje, Rate Tvrdića, Slavnića, Kićanovića i drugih najboljih jugoslavenskih bekova.
Prošle subote, u derbiju između beogradskog Partizana i Šibenke, ponovo je bio nezaustavljiv. Agresivan i precizan, Petrović je prolazio kroz protivničku obranu zbunjujući suparničke igrače i njihovog trenera. Postigao je 36 koševa iz igre, a u odlučujućim trenucima postizao je koševe i iz slobodnih bacanja. Ukrao je loptu koja je mogla odlučiti susret, zadržavši je do kraja. Rezultat 99:100 za Šibenku.
Fenomen dalmatinske košarke
Dalmacija u jugoslavenskoj košarci igra onu ulogu koju Jugoslavija igra u europskoj i svjetskoj. Možda bi ta tvrdnja bila neumjesna i pretjerana da je izriču samo Dalmatinci. Ali tri prvoligaška kluba, bezbroj nižerazrednih, gomila reprezentativaca i prvoklasni stručnjaci, fenomen su koji već godinama traje i značajno utječe na cjelokupnu košarkašku scenu u nas. Prostorno ograničen na dvjesto pedeset kilometara obale i tridesetak kilometara duboko u kopno, dalmatinski košarkaški fenomen poprima mnogo šire granice od vlastitih zemljopisnih.
Da bismo bolje razumjeli dosadašnje uspjehe dalmatinskih košarkaških klubova ("Zadar" pet puta prvak Jugoslavije, "Jugoplastika" dva puta, "Šibenka" se nezadrživo uspinje k vrhu), potrebno je vratiti se nekoliko godina unatrag.
Košarka se u nas igra već od dvadesetih godina ovog stoljeća, kad je k nama donesena prva lopta i odigrana prva utakmica u dvorani Učiteljske škole u Klaićevoj ulici u Zagrebu. Već tada su prve igre velikim "balunom" organizirane i u Zadru, ali talijanska okupacija nije pogodovala širenju utjecaja "zadarske škole" na naše krajeve.
Ali, prema starim zapisnicima koje čuva Jure Fabijanić, povjesničar zadarskog gađanja u koš, već 20. rujna 1945. godine odigran je u Zadru prvi turnir, na kojemu su nastupile četiri momčadi iz različitih gradskih predgrađa. Veliko finale odigrano je između Arbanasa i Voštarnice i završeno rezultatom 27:19 za Arbanase.
Fabijanić je posebno istaknuo činjenicu da je turniru prethodilo usvajanje pismenih pravila, te da je na tom takmičenju prvi put u nas odigrano i superfinale, što će postati stalna praksa tek trideset pet godina poslije.
O kakvoj je temeljitoj organizaciji bila riječ svjedoči, i podatak da je nakon svakog odigranog kola izdavan turnirski bilten na hrvatsko-srpskom i talijanskom jeziku, sa svim mogućim vrlo iscrpnim podacima o svakoj utakmici i pojedinom igraču.
Već 1946. godine Zadrani su osvojili drugo mjesto u prvenstvu Jugoslavije, kao i 1947; oba puta pobijedila ih je jedino Crvena zvezda, po koncentraciji igrača zapravo državna reprezentacija.
Jedino loše razdoblje za zadarsku košarku bilo je ono između 1953. i 1957. godine, kad se preselila u nižu ligu, ali, nakon povratka u najbolji razred 1957. godine, do danas je ostala u samom vrhu jugoslavenske košarke.
U prvenstvu 1974/75. godine, Zadrani su postigli i najupečatljiviji uspjeh u domaćim prvenstvima - prvo mjesto, sa samo jednim porazom.
Split i Šibenik nemaju tradiciju kao Zadar
Splitski i šibenski klubovi nemaju tradiciju kao Zadrani. Košarka se u Šibeniku pomalo udomaćila nekoliko godina nakon oslobođenja, kad su prvi koševi bili postavljeni na školske zidove. Poslije, nakon povratka tih učenika sa studija, osnovani su prvi klubovi - Galeb i Partizan, a današnji klub Šibenka formiran je 1973. godine. Tada je počeo, iz godine u godinu, njegov stalni uspon do prvoligaških natjecanja.
I Splićani su počeli na zemljanom igralištu. Koševi su se i u Splitu postavljali po školskim dvorištima, ali, već nekoliko godina nakon osnivanja KK Splita, splitski košarkaši došli su do prve lige. U sedamdesetim godinama imali su dva prva mjesta i dva prvoligaša, Jugoplastiku i Dalvin. Danas Rato Tvrdić, četrdesetogodišnjak, legenda domaće košarke, pomalo ironično kaže da su "bezbroj puta bili drugi jer nisu znali kako se osvaja prvo mjesto".
Danas se košarka ne igra na zemljanim igralištima čak ni u Dalmatinskoj zagori, a kakvi su uvjeti za igru, najbolje svjedoče moderne dvorane, poput one na Gripama. I tajnik Jugoplastike, Miro Marasović, ističe da Splićani zasigurno imaju najbolje uvjete za taj sport u Jugoslaviji.
Naravno, vrhunska košarka zahtijeva optimalne uvjete, pa smo se zanimali kako se financiraju dalmatinski sportski klubovi. (Nismo bili jedini ovih dana - zanimalo je to i Službu društvenog knjigovodstva). Iznenadila nas je spremnost odgovornih ljudi u klubovima da odgovore na ta pitanja.
Zadrani zarađuju od tombole
U Zadru su priznali da najviše novca zarađuju na dvije tombole, Šibenčani nemaju tombolu, ali u ukupnim troškovima od 18 milijuna općinski SIZ za sport sudjeluje samo sa 7 milijuna. Ostatak se mora namaknuti na druge načine (dva milijuna od pokrovitelja, dva do dva i pol milijuna od ulaznica, a ostatak od iznajmljivanja dvorane i sličnog).
Jugoplastika je u još neugodnijoj situaciji, jer od općinskog SIZ-a dobiva simboličnih milijun i pol dinara, a za cjelokupan pogon (muška i ženska momčad, svi mogući omladinski uzrasti i otplate za dvoranu) potrebno je godišnje 25 milijuna dinara. Zato u ukupnom financiranju kluba tombola pokriva oko 40 posto, Kombinat Jugoplastika osigurava daljnjih 15 posto prihoda, a ostatak se zaradi od reklama.
U svim klubovima kažu nam da štede na sve moguće načine, dvorana ("Jugoplastike" grije se samo jedan sat na dan), a štedi se i na putovanjima, struji (u "Šibenkinoj" dvorani za vrijeme treninga gori samo pet reflektora), čak i na opremi (nabavlja se uglavnom domaća, ako je uopće ima).
Marasović kaže da je dobro što se sportski kolektivi pomalo konstituiraju i počinju funkcionirati kao poduzeća, jer je to, za sadašnju konfuziju u sportu, možda jedino rješenje.
"Vidite, ako su nalazi SDK jednaki u svim klubovima širom naše zemlje, od Slovenije, preko Hrvatske, pa sve do Makedonije, valjda to ne znači da su svi sportski radnici i sve klupske uprave jednaki lopovi?!”
Nestašica sredstava i sve manje funkcionara-volontera još se nisu jače odrazili na igračkom kadru. U Zadru, na primjer, pri klubu postoji škola košarke, pa se od prvih 150 talentiranih pionira selekcionira dvadesetak kadeta. Kadeti Zadra prvaci su Hrvatske. Jugoplastika i Šibenka također imaju dobar kadetski naraštaj.
I na druge načine dolazi se do mladih talenata; postoje, na primjer, međuopćinske i općinske lige u kojima nastupaju brojni lokalni klubovi iz cijele regije. Šibenčani su čak osnovali novi klub, KK Osvit, u kome, dok ne dobiju šansu da zaigraju u prvoj momčadi nastupaju isključivo mladi potencijalni igrači.
U Jugoplastici doživljavaju i obratnu situaciju. Kako svi klubovi žele postići uspjehe, obično traže da im se posudi neki jači igrač. Tako Jugoplastika, umjesto da prima mlade igrače iz svoje regije, mora drugim klubovima posuđivati svoje mladiće.
Zadrani su ponosni kad kažu da je više od 95 posto njihovih igrača rođeno u tom gradu, a zna se da je kroz klub do sada prošlo više od 150 prvotimaca. Kao zadarski problem često se spominje nedostatak visokih igrača, ali Pino Gjergja odgovara da je "igrač visok onoliko koliko mu je visoka igra".
Splićani nemaju problema s visokim igračima jer ih u samom Splitu ima "koliko treba". Kod njih je izrazit jedan drugi problem - oskudijevaju u kvalitetnim bekovima, playmakerima. Rato Tvrdić kaže da ni on nije bio klasični playmaker.
"Bojao sam se dolaska u Šibenik, ali iznenadio sam se"
Kad smo naše sugovornike pitali koji će mladi bek ipak naslijediti Gjergju i Tvrdića, svi su se složili da je Dražen Petrović iz Šibenke jedini kandidat. U Šibenki se ljute kad im kažu da su "legija stranaca".
"Pa zar to nisu i Partizan, i Zvezda, i Cibona? Ne vidim gotovo nikoga tko je ponikao u tim klubovima", odgovara trener Vlado Đurović. "Mi imamo Petrovića, imamo i dvometraše Đurića, Vranića i Jablana. Pogledajte koliko igrača iz Šibenika igra u našoj momčadi. Imamo i odličnu kadetsku selekciju..."
Ivan Medić, bivši predsjednik Šibenke, kaže da je doprinos Zorana Slavnića i drugih igrača koji su u klub došli iz drugih gradova golem i da su oni ispunili upravo onu funkciju koja im je i bila namijenjena, da se klub održi u prvoj ligi.
Sadašnji predsjedavajući kluba, Mirko Miljković, tvrdi da u klubu ne posvećuju pažnju samo igračima nego da potpomažu i općinsku sudačku organizaciju, svoje bivše igrače, a pažnja se posvećuje i trenerima. Zato Đurović ima nekoliko pomoćnika koji vode druge selekcije, a na njih se računa nakon njegova odlaska.
"Ja sam se pribojavao dolaska u Šibenik, jer to je najmanji grad s prvoligaškom momčadi, ali me zapanjio interes koji u ovoj sredini vlada za košarku", govori Đurović.
Atmosferu koja vlada u Šibeniku najbolje je, nakon promjene sredine, doživio igrač Srećko Jarić.
"U Beogradu sam igrao u jednom od četiri kluba od kojih nijedan nema neki poseban identitet."
Bratov kompleks? Nemam ga a i zašto bih?
Mladi Petrović, za kojega i Gjergja kaže da se nada da će Šibenčani naći na čina da ga zadrže, ničim ne pokazuje da je sportska zvijezda:
"Odlazak... ne, ne razmišljam o tome. Bratov kompleks? Nemam ga a i zašto bih...?"
U Jugoplastici smatraju da će biti prisiljeni poći stopama vaterpolista koji su već snizili granicu godina pri odabiru mladih talenata.
"Počeli smo posvećivati pažnju trenerima. Osim Graše, prvog trenera, sad je u stalnom radnom odnosu u klubu i prof. Petar Bezelj koji vodi brigu o mladom naraštaju.
Uspostavljamo suradnju i s nastavnicima u školama što nam se čini najlogičnijim putem da dođemo do mladih", kaže tajnik Marasović.
Rato Tvrdić i Petar Bezelj složili su se da je uloga drugog trenera neprocjenjiva.
"Kad je tu bio američki trener Greenwood, mi treneri morali smo doći na posao jedan sat ranije da bi nam on objasnio svrhu i način dnevnog treninga toga dana. Jedino tako može se nešto naučiti", ističe Bezelj.
"Znate li zašto nema pomoćnih trenera kod nas?", pita Tvrdić. "Zato što je to najgora moguća profesija - u roku od 24 sata čovjek se nađe na ulici. A drugi mu je trener konkurencija, barem se tako u nas gleda. Zato pravi stručnjaci ne prenose svoje znanje mlađima."
Košarke u Dalmaciji ne bi bilo bez publike
Zadrani muku muče s dvoranom za koju kažu da je "prava štala". Tamo gdje jedva može stati tri tisuće gledaoca obično se smjesti i dvostruko više. Kad bi imali dvoranu od osam do deset tisuća mjesta, ona bi uvijek bila puna. Gjergja kaže da se Zadrani identificiraju s košarkom - ona im je prozor u svijet.
"Imamo izuzetno dobru publiku - ali nije realna. Ne možemo mi stalno biti prvi. Osim toga, drugi su bogatiji i jači."
Zbog prenatrpanosti dvorane i temperamentne publike, Zadrani često plaćaju kazne.
"Mi smo kaznu platili samo jednom, i to zato što je protivnički trener pušio za vrijeme utakmice", kažu Šibenčani.
I oni imaju malu dvoranu, a misle da je njihova publika postala suviše suzdržana. U klubu su nezadovoljni slabim publicitetom koji dobivaju na našoj televiziji - TV ih rijetko uvrštava u svoj program. Đurović kaže da više nema vatrene atmosfere kao prve dvije godine.
"Sad su se razmazili i žele samo ekshibicije."
"I mi smo prije imali mnogo pretplata, ali sad je situacija mnogo gora nego prije", nezadovoljno kažu u Jugoplastici.
Ipak, za svoju publiku misle da "dobro odgojena", ali brojno stanje ovisi o uspjehu.
"Da bi došla na utakmicu, publici su potrebne afere i uzbuđenje. Kad smo ispadali iz lige, bilo ih je više nego kad smo konstantno bili dobri".
Uostalom i cijena ulaznica za košarkaške utakmice mnogo je niža nego za bilo koje druge priredbe u dvorani. Tvrdić se sjeća da je na otvoreno igralište u Spinutu ponekad došlo i po pet tisuća gledatelja, a bilo je samo tisuću i petsto mjesta.
Splićani su uvjereni da se košarka ne reklamira dovoljno, iako je prisutna u medijima, ali isključivo kao zabava.
"Osim toga, u naše doba igrala se kvalitetnija i kolektivnija igra. Sada svi teže individualnosti, žele se pokazati, pa tako uništavaju ljepotu igre."
I klubovi su bili jači, cijela liga.
"Ipak treba pričekati da stasaju ovi mladići, pa će se i publika vratiti", Tvrdićevo je mišljenje.
Gjergja smatra da posjet košarkaških utakmica ovisi o uspjehu reprezentacije, a za reprezentaciju takvi su periferni košarkaški centri mnogo važniji nego Beograd i Zagreb zajedno.
"Igrači se stvaraju u Zadru, ili Čačku."
Djelovanje triju kvalitetnih klubova na tako malom prostoru potaklo nas je da pretpostavimo da među klubovima postoje sukobi. Ali i članovi uprava i igrači Zadra, Šibenke i Jugoplastike tvrde da među klubovima postoje odlični odnosi.
Međusobno odigravaju prijateljske pripremne utakmice, često se susreću na raznim turnirima, a nerijetko razmjenjuju i igrače. Šibenčani su skromno priznali da su stvorili svoju momčad od igrača svojih susjeda.
"Konkurencija? Ona samo može koristiti", kaže Macura koji je igrao u Jugoplastici.
"Ne, ne smetamo jedni drugima, konkurencija je zdrava i potrebna", ističe Gjergja.
"U interesu je KSH i KSJ da ima što više kvalitetnih klubova", misli Ivo Mikuličin, član Predsjedništva KSH i Šibenke.
Napisao: Jure Ilić, snimio: Šime Strikoman (Start, 1983.)
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati