Foto: Getty Images / Guliver Image, Hina

Četvrtim u seriji od šest tekstova profesora povijesti Hrvoja Petrovića, predstavljamo skupine i sudionike Eura na drugačiji i do sada nepoznat način: kroz priču o onom što uzimamo zdravo za gotovo, ali o čemu prilično malo znamo - njihovim grbovima i bojama, točnije kako su ukorijenjeni u povijesti zemalja koje nogometaši predstavljaju na EP-u.

Cilj ovog rada je upoznati čitatelja s osnovnim crticama povijesti svake države sudionice Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj uvidom u njihova vidljiva obilježja - grbovi i reprezentativne boje dresova - na način da se priče oko njihova porijekla stave u povijesni kontekst u kojem su nastali. Nije teško za primijetiti kako većina dresova sadrži boje vlastite nacionalne zastave, kao i da su grbovi izvedeni prema državnim grbovima. Međutim, jeste li znali otkada dotična država koristi tu zastavu, u kojim prilikama je ona nastala, koje je porijeklo simbola predočenih u grbovima? Što se s njima želi poručiti? 

ŠPANJOLSKA: Crveno-žutu trobojnica preživjela karlističke ratove

Pet manjih grbova predstavljaju pet povijesnih država (Kastilja, Leon, Kruna Aragon, Navarra i Granda) na Pirinejskom poluotoku koje su početkom 16.st. oformile Španjolsko kraljevstvo. Poluotok je kroz cijeli srednji vijek bio sačinjen od brojnih, međusobno često zaraćenih, kršćanskih i muslimanskih država. Prvi korak u budućem stvaranju jedinstvene države dogodio se u drugoj polovici 15.st. ujedinjenjem Krune Aragon i Kraljevstva Kastilje i Leona, zatim osvajanjem posljednjeg maurskog uporišta – Granade (1492) te, konačno, kastiljskim osvajanjem baskijskog kraljevstva Navare (1511-14). Iako se nikada nije dogodila službena proklamacija imena te ujedinjene države,  uvriježiti će se ime Španjolska - prema bivšoj rimskoj provinciji Hispaniji koja se kao geografski pojam nastavila koristiti kroz srednji vijek. Ipak njeni će dijelovi poput Aragona, Katalonije, Valencije, Mallorce i Navare zadržat pojedine svoje posebne zakone i običaje do početka 18.st.,  a i međusobno će se razlikovati prema regionalnim identitetima.
Istovremeno sa stvaranjem Španjolske na Poluotoku odvijao se i proces širenja njene vlasti u novootkrivena prekooceanska područja što je započelo Columbovim putovanjima u službi kastiljske kraljice i njegovim ''otkrićem Amerike'' krajem 15.st.
 
Upravo Herkulesovi stupovi na grbu simboliziraju Gibraltarski tjesnac koji je do 15.st. označavao granicu do tada poznatog svijeta,a zajedno s geslom plus ultra (još dalje) upućuju na španjolska prekooceanska istraživanja i osvajanja Novog svijeta (obje Amerike).  Zaplijenjene ogromne količine zlata su ojačale apsolutizam španjolskih kraljeva  i učinile Španjolsku najjačom pomorskom silom na Sredozemlju i svjetskim oceanima,  a njena prevlast će trajati sve do početka 18.st. Središnji položaj unutar ogromnog Španjolskog kraljevstva je imala Kastilja s Madridom. Utemeljenje bezbrojnih hodočasničkih mjesta, bratovština i crkvenih redova imalo je puno utjecaja na španjolsku narodnu duhovnost, ali i snažnu društvenu ulogu. U državi punoj seoskog rivaliteta, katolička vjera je predstavljala simbol zajedništva.
 
Crveno-žuti motivi sa španjolskih dresova izvedeni su prema bojama nacionalne zastave. Iako je crveno-žuta-crvena bila ''središnja zastava'' države još od kraja 18.st kada je kralj Karlo III. poželio zastavu koja bi se jasno razlikovala od zastava drugih zemalja, ona se koristila isključivo na trgovačkim i ratnim brodovima. Crveno-žuta-crvena trobojnica će biti službeno proglašena državnom, a otvorila je višedesetljetni ''nasljedni'' građanski rat u kojem su na suprotnoj strani stajali pristaše njenog strica Don Carlosa čiji će sljedbenici postati poznati kao karlisti, a sami sukobi karlistički ratovi. Bitka je prikrivala drugi sukob, većeg dometa, između reformatora i tradicionalista (karlista) sa svojim motom "Bog, domovina i kralj" kojem je poslije pridodana obrana sloboština. Nakon promjenjive sreće karlisti će u konačnici biti poraženi, a do kraja 19.st. crveno-žuta-crvena trobojnica će postupno iz svih sfera istisnuti dotadašnje najčešće korištene zastave: burgundski križ na bijelom polju te onu s državnim grbom na bijelom polju. 
 
 
HRVATSKA: Slavenske boje crvena, bijela i plava
 
Šahovnica je najprepoznatljiviji simbol Hrvatske. Prvi njen poznati prikaz kao grba Hrvatske (4x4) datira s kraja 15.st. na jednoj freski u habsburškom vlasništvu, a u diplomatskoj svrsi 1527. na pečatu povelje (8x8) s kojom hrvatsko plemstvo priznaje Habsburgovce za svoje kraljeve. Naime, Habsburgovci su još desetljećima prije toga pretendirali na prijestolje Ugarskog kraljevstva (čijeg je Hrvatska bila dio), najprije u sukobima protiv obitelji Jagel, a zatim i u građanskom ratu protiv erdeljskog velikaša Zapolje. U povijesno-teritorijalnom smislu pojam ''Hrvatska'' zauzima specifično mjesto u europskoj prošlosti. Naziv ''Hrvatska'' se od 9. do 16.st. odnosio isključivo na dinarsko zaleđe Jadrana, uz poneki manji obalni grad.  Ona je kao samostalna kneževina, a zatim i kraljevima, postojala od 9. do početka 12.st. kada njeno plemstvo prihvaća ulazak Hrvatske u sastav Ugarskog kraljevstva ili Zemalja Krune sv. Stjepana. Od 16.st. pa sve do prve polovice 20.st. ime ''Hrvatska'' se, pak, zbog brojnih političkih okolnosti (osmanska osvajanja, selidbe hrvatskog plemstva, spajanje Slavonskog i Hrvatskog sabora itd) ''preselilo'' sjevernije te će se otada do početka 20.st. ono odnositi samo na zapadni dio savsko-dravskog područja sa središtem u Zagrebu. U tom će razdoblju Hrvatska kao svoje obilježje koristiti razne verzije šahovnice (broj polja, početno crveno ili bijelo). 
 
Gledajući obje garniture dresova vidljiva je dominacija boja hrvatske nacionalne trobojnice. Njene korijene nalazimo u trobojnici virtualne Trojedne Kraljevine iz revolucionarne 1848., nastale po uzoru na tada popularne slavenske boje – crvenu, bijelu i plavu.  U središtu zastave su bili ravnopravno predočeni grbovi kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije čime se jasno ukazuje želja elite u Zagrebu za političkim ujedinjenjem navedenih područja. Naime, prije nego što će hrvatski konstruktori nacije od 19.st. učiniti ih ''hrvatskim zemljama od stoljeća 7.st'', Slavonija, a osobito Dalmacija, su imale od ranog srednjeg vijeka do 20.st. više ili manje vlastiti povijesni put, identitet, znakovlje (grb, zastavu itd), slično ''seljenje imena'', te ni u kojem slučaju nisu bile podređene Hrvatskoj niti su se smatrale njenim dijelovima koji tobože čekaju ''tisuću godina'' da se ''ponovno sjedine''.
 
Šahovnica će, pak, kao općehrvatski simbol izvan tadašnje Hrvatske – dakle u Dalmaciji, Slavoniji, Istri, Dubrovniku, Bosni, Hercegovini, grad Rijeci, južnoj Ugarskoj – biti proširena i prihvaćena tek nakon višegeneracijskog konstruiranja hrvatske nacije na tim područjima krajem 19. i početkom 20.st., u kojem će jednu od najvažnijih uloga odigrati Katolička crkva. Kao nigdje drugdje u Europi, određena će religijska pripadnost među širim slojevima južnoslavenskog stanovništva tih područja biti od velike važnosti pri konstruiranju nacionalnog identiteta, a religija i nacija postati praktički dva nerazdvojna pojma.  Razlog je jednostavan. Kako je jezik na navedenim područjima kod većine stanovništva isti ili sličan najvažniji razlikovni element od Drugoga je bila pripadnost katoličkoj ili pravoslavnoj Crkvi.  Dakle, katolik - Hrvat, pravoslavac – Srbin. Naravno, religija nije bila i jedini kriterij, negdje je to bila stoljetna povijesna granica kao npr između stanovnika Štajerske, Kranjske nasuprot seljaka u Zagorju. Proces konstruiranja hrvatske nacije će biti dovršen za vrijeme Kraljevine Jugoslavije (1918-41) kada su u državi bila priznata isključivo tek tri nacionalna imena – Srbi, Hrvati i Slovenci (Makedonci i Crnogorci su smatrani Srbima, a Bošnjaci Srbima ili Hrvatima). Tada će ujedno biti stvorena i Banovina Hrvatska (1939-41), svojevrsna ''država u državi''. Iako kratkotrajna, ona je bila prva politička tvorevina u povijesti s kojom se pod nazivom ''Hrvatska'' našlo područje od Drave do Jadrana, od Dunava do Dubrovnika.  Do tada je naziv ''Hrvatska'' za to područje postojao samo u željama i teorijama pojedinih književnika, političara, povjesničara od 19.st.  – osobito u temama iz srednjovjekovne povijesti - čije su se ''povijesne činjenice'' ukorijenile u hrvatskim akademskih i društvenim krugovima sve do suvremenog doba. Također, Banovina je i prva službeno koristila trobojnicu sa samo šahovnicom u sredini,  iako se njen prikaz kao takve može pronaći od početka 20.st. 
 
 
TURSKA: Sultan zelenu zastavu s polumjesecom i zvijezdom zamijenio crvenom
 
Kraj Prvog svjetskog rata je za Osmansko Carstvo označio teritorijalni i politički raspad, a novoutemeljena Republika Turska je za svoju nacionalnu zastavu zadržala njegovu zadnju zastavu – bijeli polumjesec i zvijezdu na crvenom polju.  Jasno, Osmansko Carstvo ne smijemo poistovjećivati s modernom Turskom, iako se upravo to često čini. Članovi dinastije i vladajuće islamske klase su sebe zvali Osmanlijama, dok su riječ ''Turčin'' koristili s pogrdnom konotacijom ''seljački'', ''primitivan“ i sl. Europljanima su, pak, Osmanlije bili poznati kao ''Turci'', a nakon 16. st. ono postaje i istoznačnica s muslimanima.  Osmansko Carstvo je kroz svojih sedam stoljeća postojanja teokratska država u kojoj je jedini važan identifikacijski čimbenik kod pojedinca ili skupine jest bila njegova vjerska pripadnost pa je i to zacijelo otežavalo oblikovanje bilo kakvog drugog identiteta, poput primjerice etničkog ili nacionalnog.  Granice osmanskih pašaluka ili sandžaka neće pratiti stare granice država na čijim su područjima organizirani.  
 
Unutar osmanskog društva su postojale dvije stvari po čemu su se uvelike razlikovali od društava kršćanske Europe sve do modernog doba – vjerska tolerancija i nepostojanje prisilnog preobraćivanja te mogućnost napredovanja na društvenoj ljestvici bez obzira na porijeklo i socijalni status, doduše samo za pripadnike islamske vjere. Ipak, moć Osmanskog Carstva je od 18.st. bila u stalnom opadanju. Osim čestih izmjena na državnom vrhu i korupciji, zbog neograničene vlasti religije u muslimanskom svijetu nije bilo znanstvenog napretka u usporedbi s europskim kršćanskim državama gdje su vladari, prosvijećeni apsolutisti, aktivno podupirali razvoj znanosti.  Crvena je u islamskom svijetu predstavljala boju sekularnih, a zelena religijskih institucija. Iako je sultan još krajem 18.st. zamijenio zelenu zastavu (s polumjesecom i zvijezdom) s crvenom, ona je kao takva postala državnom tek sredinom 19.st. u kontekstu tanzimatskih reformi.  
 
Naime, njihov cilj je bio da staro islamsko carstvo pretvore u modernu europsku državu-naciju, što su, naravno, elite među mulama, agama, begovim, kadijama itd. tumačile kao ustupak europskim silama i prva stepenica na putu napuštanja tradicionalnih vrijednosti Islama.  
Carstvo što se prostiralo na tri kontinenta se konačno raspalo krajem Prvog svjetskog rata kada se našlo na gubitničkoj strani. U dva uzastopna rata unutar razdoblja 1919. do 1922., prvo protiv sultanovih snaga i zapadnoeuropskih snaga, a zatim i protiv Grčke, revolucionarna je vojska pod vodstvom Kemala Ataturka poništila određene pariške mirovne ugovore i osnovala Tursku Republiku koja je obuhvaćala Istanbul s malim zaleđem na europskoj strani te Malu Aziju. Odmah zatim je uveo brojne radikalne reforme: usmjerio državu prema sekularizmu, pozapadnjačen je način odijevanja,  a da bi osnažio tursku nacionalnu svijest nauštrb šireg islamskog osjećaja zajedništva, nametnuo je narodu latinicu.
 
 
ČEŠKA: Lav, šahirani orao i crni orao
 
U grbu češke reprezentacije nalazi se lav koji u ovom slučaju predstavlja manji državni grb s kojim su simbolički obuhvaćene tri povijesne zemlje  Krune sv. Vaclava koje čine suvremenu Češku Republiku. Inače, u velikom državnom grbu svaka od njih posjeduje vlastiti simbol: Češka ili Bohemija – lav; Moravska – šahirati orao; Šleska- crni orao.  Srebrni lav na crvenom štitu je postao grb srednjovjekovnog kraljevstva Češke ili Bohemije sredinom 12.st., a darovao ga mu je svetorimski car.  Naime, ona je od 11. do 17.st. bila  kraljevstvo unutar Svetog Rimskog Carstva, a carevi su se često miješali u njenu unutarnju politiku što je nailazilo na otpor tamošnjih vladara i plemstva. Ipak, Češka je već toliko bila snažno povezana s njemačkim zemljama da je prekid bio nemoguć, a i češki kraljevi su imali jači prestiž kao kneževi Svetog Rimskog Carstva s pravom da biraju cara.  Središte Češke se nalazilo u Pragu, ali je češki kralj bio ponekad istovremeno i vladar okolnih zemalja – primjerice Moravske i dijela Šleske (ali i šire). Češka je pri tome predstavljala ''glavu'', a ostale su zemlje bile samo ''udovi''.  
 
Stoga je za srednjovjekovni teritorij pod vlašću češkog kralja pravilnije koristiti naziv ''Zemlje Češke krune'' ili ''Zemlje Krune sv. Vaclava'' nego li samo ''Češko kraljevstvo'' ili anakronistički ''češke zemlje'' u smislu da se sav tamošnji narod smatrao Česima.  Od neuspjele pobune početkom 17.st. protiv svojih katoličkih kraljeva iz obitelji Habsburg, pa sve do kraja Prvog svjetskog rata i raspada Habsburške monarhije, Zemlje Češke Krune svedene su na status habsburških nasljednih zemlja, kao primjerice Donja Austrija, Salzburg, Štajerska, Koruška itd., bez ikakvih povijesnih prava. U sukobu s Nijemcima i nametanjem njemačke kulture i političke prevlasti tijekom 19.st. konstruirala češka moderna nacija.  Ipak, većina čeških ideologa nije željela raspad Habsburške monarhije već njen preustroj na federalnoj osnovi u sklopu kojeg bi tada slavenske nacije u nastajanju (Česi, Slovaci, Hrvati, Poljaci, Rusini, Slovenci, Srbi) u državi imali veću autonomiju.  Česi su ujedno bili pokretači i idejni začetnici većine slavenskih pokreta i političkih koncepcija koje su ''budile'' nacionalnu svijest.  
 
Tri boje koje dominiraju pri promatranju glavnog i rezervnog dresa su boje koje se nalaze na češkoj nacionalnoj zastavi – bijela, crvena i plava - stvorenoj pri osnivanju Čehoslovačke republike (1918.) nakon raspada Austro-Ugarske. Budući da bi bijelo-crvena zastava srednjovjekovne Češke (Bohemije) bila identična sa zastavom novonastale Poljske, državni vrh je odlučio ubaciti i plavu boju. Inače plava, crvena i bijela su u 19.st. smatrane ''slavenskim bojama'' pa su ih kao takve koristili brojni panslavistički pokreti, uključujući i za konstruiranje češke nacionalne svijesti iznimno bitan češki Sokolski pokret. Također, time se ujedno naglašavalo da novu Republiku ne čini samo srednjovjekovna Češka već i Moravska, Šleska i Slovačka. Republika je tijekom međuratnog razdoblja bila formalno država Čeha i Slovaka, a u stvarnosti slovačko pitanje tretirano kao manjinsko. Uz njih, ostale brojne manjine su bili višestoljetni starosjedioci Nijemci iz regije Sudet, te Poljaci i Mađari. Ukupno su ta četiri naroda činila 50% Čehoslovačke, a upravo će ''manjinsko pitanje'' izazivati velike konflikte.
 
 
>>> GRBOVI I DRESOVI EURA